Moć antijunaka

Piše: Olivera Radović

Odavno nam se na malim ekranima nije dogodio fenomen kakav je domaća televizijska serija (pre toga i prošlogodišnji film) – “Južni vetar”. Bilo je prethodnih godina više po oceni filmskih …

Odavno nam se na malim ekranima nije dogodio fenomen kakav je domaća televizijska serija (pre toga i prošlogodišnji film) – “Južni vetar”. Bilo je prethodnih godina više po oceni filmskih stručnjaka izrazito uspelih, a i po popularnosti kod gledalaca omiljenih domaćih ostvarenja, ali razmere po kojima “Južni vetar” “duva” nadmašuju sve dosadašnje reakcije. Filmski kritičari su jednoglasni u pohvalama svih elemenata ovog žanrovskog filma/serije, a odjeci ne jenjavaju, toliko da se već s nestrpljenjem očekuju novi nastavci.

Serija “Južni vetar” reditelja Miloša Avramovića, koji uz Petra Mihajlovića potpisuje i scenario, prati junake iz istoimenog filma i nastavlja se na radnju filma. Glavni junak je Petar Maraš (igra ga Miloš Biković) čiji život pratimo najpre iza rešetaka, a onda i na slobodi, gde bezuspešno i ne toliko uporno pokuša da se integriše u društvo, barem ono “s ove strane” zakona. Pored njega, izvrsna glumačka postava (Miodrag Radonjić, Predrag Manojlović, Miloš Timotijević, Ljubomir Bandović, Bogdan Diklić i mnogi drugi) tumači likove koji su svi odreda deo kriminalnog miljea, tzv. podzemlja (uz izuzetak nekoliko sporednih koji su s njima, opet, usko povezani), od onih sitnih lopova i dilera, preko krupnih igrača iz sveta biznisa, do korumpiranih milicajaca i političara. To je priča o polusvetu i njegovim zakonitostima, sukobima, uspesima i krahovima. Produkcijski urađena po dosad retko viđenim standardima za ovo podneblje, glumački izneta maestralno. Čak i oni koji nisu ljubitelji trilera i akcije mogli su da se zateknu kako s uzbuđenjem prate dogodovštine ovih junaka koji ni po čemu nisu deo društveno prihvatljivih i većini prosečnih gledalaca bliskih standarda. A opet neodoljivo osvajaju.

Ne zalazeći u pitanje razlike između filmske industrije i filmske umetnosti i koliko je to bitan faktor u recepciji ove serije, teško je ne zapitati se koji je to recept po kom je serija doživela neverovatnu i nezapamćenu popularnost i gledanost. Bilo je samo poslednjih nekoliko godina naslova koji imaju skoro sve sastojke koje kritika kod ove serije ističe, pa i neke dodatne (od odlične ekranizacije Ćosićevih “Korena” preko “Senki nad Balkanom”, “Jutro će promeniti sve”, “Ubice mog oca”, “Žigosani u reketu” i tako dalje). Da li su recept ovakvog uspeha onda vrhunska produkcija i svi elementi retko viđeni na domaćim ekranima, eskapizam, jaka društvena kritika, sve to zajedno? I najbolje moguće ocenjena forma, ali i sadržaj?

U jednom trenutku u seriji, vođa kriminalne grupe pred odlučujuću akciju oružanog sukoba sa suparničkom bandom i jedan od glavnih protagonista zapita svoje “saborce” jesu li sigurni da su sposobni za predstojeći okršaj. Pa kaže: “Pogledaj kakva bedna grupa ljudi, jedan propali automehaničar, jedan ludak, par bitangi koje nisu htele da uče školu i koje neće da rade od osam do četiri za minimalac, jedan vrhunski retard koga su ispustili na glavu kad se rodio i jedan izakani deda koji može da vam bude od koristi samo ako me strefi srčka pa se neko saplete o mene, i jedan naivni bivši preduzetnik koji je mislio da može da postane neko drugi kad on to odluči.” Možda se u tom njegovom opisu krije i odgovor.

Svi likovi su skloni nasilju, pohlepi i nemoralu, ali s druge strane pokazuju privrženost bližnjima, odanost svom klanu, ljudskost, principijelnost, duhovitost, samokritičnost, imaju probleme u privatnom životu i neuspehe koji ih tište. Oni se u svetu, gde je sve preterano i prekomerno na različitim nivoima, od količine informacija koje konzumiramo, preko potrošnje, telesnosti, do svega drugog, i sami ponašaju po tom principu. I neprekidno se kreću između junaštva i pokvarenosti. Ta ambivalentnost s jedne strane omogućava gledaocu da se uz njih veže, saoseća s njima, pa čak da se u nekim segmentima poistoveti. Prepozna ono ljudsko u njima, prepozna ponegde i sebe samog. A s druge strane, upravo ta njihova smelost da zađu s one strane dozvoljenog – morala, zakona, društveno prihvatljivog ponašanja, možda čak i to privlači, možda malo i teši, budi ono potisnuto, nesvesno i zatrpano u nama, daje nadu da je moguće proširiti prostor slobode, suprotstaviti se normama, autoritetima i da je moguće da svet menjamo, naš svet, bez obzira na rampe. Svest o fikciji onda dozvoljava privrženost takvim likovima, razumevanje za njih, sažaljenje, a možda čak i divljenje.

Privlačnost antijunaka leži, uostalom, i u tome što podsećaju na ono što već znamo, da su opšteprihvaćene vrednosti zajednice i kulture odavno poljuljane i ti protagonisti u tom fiktivnom svetu gorko podsećaju na taj poremećaj. I u njemu pokušavaju da se snađu. Istina, oni su još daleko od moralnih ili intelektualnih dilema, teško da nas u tom smislu mogu zadovoljiti, ali su za početak makar očovekovečeni, oljuđeni pa njihov bunt, ako ništa drugo – intrigira.

Još je Nikola Milošević pisao o privlačnoj moći antijunaka, ne jednodimenzionalnog negativnog junaka, već antijunaka sa određenim pozitivnim obeležjima, kao i o razlici u posmatranju određenih postupaka u realnosti i u književnom delu. Crno-bela psihološka karakterizacija u književnosti je odavno prevaziđena, još otkad je pisane reči. Kod nas je možda u novijoj istoriji književnosti period socrealizma najviše posezao za njom u želji da nametne svoje tumačenje društvenoistorijskih prilika. Na filmskim platnima su pak junaci često bili obogaćeni različitim dimenzijama, ali na televizijskim ekranima čini se da tek poslednjih decenija dolazi bogatstvo i razuđenost karaktera. U domaćim ostvarenjima malo kasnije nego u svetu, ali s “Južnim vetrom” je definitivno u velikom stilu uveden taj “trend” i kod nas.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: