Vratiti se iz izbjeglištva i početi od nule nije nimalo lako. Nemaš imovinu, nemaš kuću, nemaš blago, jednom riječju nemaš ono čega je prije bilo. I čemu se onda vraćati kada nema ničega? Neki kažu da se naprosto moraju vratiti u svoj rodni kraj jer ih srce vuče. Drugima je povratak dobra prilika da počnu iz početka, trećima da nastave ono što su radili, a nekima samo potvrda da povratka ustvari nema. Oni koji su se vratili susreli su se prije toga s mnogim preprekama i izazovima. Nije bilo nimalo lako. No danas, nakon puno godina truda, imaju koliko-toliko uspješne poslove, žive u svojim mjestima ili selima i stvaraju novi život za sebe i svoju djecu.

Općina Biskupija, u blizini Knina, jedno je od mjesta gdje se može lijepo živjeti, a i potencijala za napredak itekako ima.

– Solidan broj mojih sumještana radi u Kninu, a kod svojih kuća bave se poljoprivredom i stočarstvom. Bave se onim čime su se bavili i prije rata. Rade u nekoj firmi, a kod kuće imaju domaćinstvo i kada se to spoji, imate jednu uspješnu priču – kaže Milan Đurđević, mladi načelnik općine.

Jedan od velikih potencijala Biskupije je i voda, kojom je ova općina veoma bogata. To je prirodni resurs kojim se mnogi u Dalmaciji ne mogu pohvaliti. U općini danas živi 1.174 stanovnika, što je u odnosu na brojku od 5.500 prije rata znatno manje. Nakon rata u Biskupiju se vratilo oko 20 posto predratnog stanovništva, a još 50 posto je obnovilo kuće, ali ne žive ovdje.

– Imate sigurno 20 do 30 posto ljudi koji su izgubili svaki interes za ovaj kraj. Neki su otišli daleko, u Australiju, Kanadu. Kako vrijeme prolazi i dolaze nove generacije, tako se sve više gubi interes za ovaj kraj, posebno kod mladih koji ovdje nisu rođeni – priča Đurđević, koji je u “Oluji” otišao za Srbiju, tamo završio školu, u Beogradu fakultet, ali nije zažalio zato što se vratio. Jer, kako kaže, za njega je “samo ovdje kuća”.

Nešto zapadnije od Biskupije, u istoj Šibensko-kninskoj županiji, nalazi se selo Pađene u kojem je prije rata živio 561 stanovnik, 2011. svega njih 175, a danas još i manje. Ipak, u selu radi jedna od najboljih sirana na tom prostoru. Za to je zaslužna obitelj Markoš. Sve je počeo otac Vojo, a nastavili su sinovi Miloš i Ljubomir. Vojo je u “Oluji” sa svojom obitelji otišao u Srbiju, ali tamo nisu dugo izdržali.

– Iz izbjeglištva smo se vratili 1997. godine. Počeli smo sve ispočetka. Naravno, bila je neimaština. Velika smo familija. Nas je osmero braće i sestara, ali mogu reći da sam imao sretno djetinjstvo i da tu neimaštinu nisam osjetio toliko koliko moji roditelji i starije sestre. Kada si dijete, ne treba ti puno za sreću – kaže Miloš Markoš koji je pokrenuo siranu.

U selu je mladih vrlo malo, većina stanovnika je starije životne dobi.

– Brat i ja smo oženjeni. Imamo za sada po jedno dijete. Nadamo se da ćemo slijediti svoje roditelje koji su podigli osmero djece. Volim svoje selo, svoju djedovinu. Iako je posao kojim se bavimo težak i naporan, bez dana odmora, nama nije teško jer sve ovo ima smisla i daje rezultate. Teško je jer je danas sve skupo, bratu potrepštine za krave, meni za siranu, ali mi to volimo i guramo; ima boljih perioda, ima i lošijih – govori Miloš.

I Markoši i Đurđević se slažu da otkako je Hrvatska ušla u EU ima više dostupnih sredstava, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini.

– Koristimo i državne i EU fondove, pa i županijske mjere i zadovoljni smo. Ulažemo u vrtić, u kulturni centar, u pomoć poljoprivrednicima, u razvoj komunalne infrastrukture: ceste, javnu rasvjetu, dječja igrališta, parkirališta, do pomoći poduzetnicima… – pojašnjava Đurđević.

– Moji su roditelji 2005. godine dobili od humanitarne organizacije tri krave i tako smo malo-pomalo počeli s ovim poslom. Na početku smo sirili malo, jedno vrijeme prodavali mlijeko u mljekaru, s vremenom povećavali stado i izgradili novu štalu. S mojih osamnaest godina roditelji su OPG prepustili meni – prisjeća se Miloš.

Kako je cijena mlijeka padala, Miloš je odlučio da će se baviti proizvodnjom sira. Sve je krenulo skromno, vlastita sredstva su ulagali u izgradnju sirane.

– Moji su hranili i muzli krave, a moj zadatak je bio proizvodnja i plasman proizvoda. Počeo sam prodavati najprije u svom selu, pa sam se proširio na okolna sela i na kninsku pijacu. S vremenom sam krenuo na Benkovački sajam i na pijacu u Zadar. Tako je i dandanas. Naravno, ljudi dosta kupuju i na kućnom pragu. Brat se u međuvremenu vratio iz Njemačke, tako da je on preuzeo brigu za krave, a ja za siranu – kaže Miloš.

Od prošle godine imaju i kušaonu sira, što je financirano iz europskih projekata.

– Uglavnom se vraćaju ljudi bez djece, odnosno imaju djecu, ali su odrasla, oni u šezdesetim ili sedamdesetim godinama. Otkako sam načelnik, nitko se nije vratio s djecom – ističe Đurđević.

Da bi se ljudi vratili ili doselili, pogotovo oni s malom djecom, potrebna je infrastruktura, jer bez vrtića, škola, prometne povezanosti sve pogodnosti koje nudi čist i lijep kraj padaju u vodu.

– Infrastruktura postoji, škola je na deset minuta, u Kninu, vrtić će biti od devetog mjeseca u mjestu, postoje vannastavne aktivnosti, sportski klubovi u Kninu, u obližnjem Drnišu i Kninu postoji muzička škola, tako da se mogu zadovoljiti razni afiniteti djece. Naravno, ako se netko doseli iz grada, život na selu predstavlja šok. U gradu je sve dostupno, na pet minuta je trgovina, škola, fakultet. Ovdje kod nas sve to možda nije najbliže, ali ima drugih pogodnosti – od zdrave hrane, vode i čistog zraka, što je po meni osnovno za život, do opuštenijeg života, bez puno stresa – kaže načelnik Đurđević.

Na kraju pitamo Miloša Markoša što bi on savjetovao mladima, da li da dođu živjeti na selo, da li se isplati.

– Ovdje nije lako, ali je lijepo. Volio bih da mladi dođu živjeti na selo, da nas ima više. Život je zdraviji, pogotovo na ovom našem kršu, na čistom zraku i među životinjama. Lijepo je u ovim našim prostranstvima i prirodnim ljepotama koje nas okružuju. Volio bih da se mladi vrate na selo, ali prije svega moj je savjet da treba živjeti tamo gdje si najsretniji – zaključuje Miloš.