O Mirku Skakiću, nekadašnjem ministru financija i guverneru Narodne banke SR Hrvatske, nije teško ispričati interesantnu priču. Jer, ovaj osebujan čovjek markantne stature, velikih brkova zbog kojih su ga prijatelji zvali Džugašvili, jer je po tome ličio na Staljina, a on se na to, naravno, nije ljutio. A kako i bi, kad je riječ o prostodušnom čovjeku, vrhunskom intelektualcu izniklom iz naroda. Mirko je rođen u Borovu 1925. godine, a završio je najprije Visoku upravnu školu u Zagrebu, a potom agrarnu ekonomiju u Beogradu, gdje je i magistrirao.

Skakića sam upoznao relativno kasno, tek početkom devedesetih, kada je već bio penzioniran, makar sam ranije puno slušao o njemu, pa se i divio njegovim uspjesima. Došao je k nama u Berislavićevu 10, u Srpski demokratski forum da nam pomogne. I puno je pomogao, naročito u racionalnom korištenju izuzetno skromnih novčanih sredstava s kojima smo tada raspolagali.

U početku nisam mogao vjerovati da je među nama, mahom volonterima, veliki ministar i guverner. Rado sam ga slušao. Kao predsjednik Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, zamolio sam ga da mi se pridruži i pomogne u osnivanju pododbora u istočnoj Slavoniji, koja je tada bila mirno reintegrirana. A tek tamo su ga baš svi jako dobro poznavali. Naročito su hvalili njegova nastojanja za razvojem slavonskih, baranjskih i srijemskih sela, onih sela u kojima su brojna domaćinstva imala na stotine goveda, ali uz štale i izgrađene bazene za kupanje.

Jednako se zalagao i za izgradnju svoga Zagreba. Rijetko koji veliki projekt iz osamdesetih nije građen baš s njegovim potpisom. Osvrćući se na to vrijeme, Mirko je znao sočno opsovati i tako jasno dati do znanja što misli o sustavu i ljudima koji su zakonito opljačkali tu golemu narodnu imovinu.

Na kraju sam bio dio naše, Privrednikove male skupine, koja je pomogla njega i njegovu suprugu smjestiti u kvalitetni dom umirovljenika na Ksaveru, gdje je i umro 2016. godine.