Nakon godina zatišja u srpsko-hrvatskim odnosima na najvišem državnom nivou, u posljednjih mjesec dana Hrvatsku su posjetili premijer Srbije Aleksandar Vučić i prvi potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić.

Da li ti susreti nagovještavaju prekretnicu u odnosima dviju država i što od njih mogu očekivati Srbi u Hrvatskoj te još uvijek brojna izbjeglička populacija u Srbiji, razgovarali smo s Miodragom Lintom, poslanikom u Skupštini Srbije i predsjednikom Koalicije udruženja izbjeglica.

Prošlo je dosta vremena od zadnjeg susreta državnih funkcionera Hrvatske i Srbije…
Još krajem aprila 2013. Aleksandar Vučić je u svojstvu prvog potpredsjednika Vlade imao razgovore s hrvatskim državnim vrhom u Zagrebu. Tom prilikom se založio da odnosi između dviju država budu zasnovani na racionalnom i pragmatičnom pristupu u rješavanju problema, a ne na lažnim osmjesima i grljenju bez rezultata. Nažalost, do toga nije došlo jer je u Hrvatskoj početkom septembra 2013. započela antisrpska kampanja razbijanjem dvojezičnih tabli u Vukovaru. Posjeta premijera Vučića i prvog potpredsjednika Vlade Dačića Hrvatskoj otvara perspektivu uspostavljanja stalnog dijaloga između dviju država s ciljem rješavanja brojnih otvorenih pitanja iz prošlosti. Susreti srpskih i hrvatskih zvaničnika korisni su za Srbe iz Hrvatske jer su jedan od preduslova poboljšanja njihovog položaja i doprinose jačanju političke i ekonomske stabilnosti. Pored toga, time se šalje jasna poruka da Srbi u Hrvatskoj nisu remetilački faktor i jabuka razdora, već most saradnje između dviju država.

Politika čistih računa

Da li se razgovaralo o konačnoj implementaciji Bečkog sporazuma o sukcesiji, čime bi se riješili mnogi problemi Srba iz Hrvatske?
Problem sukcesije jedno je od otvorenih pitanja između dviju država. Snažno se zalažem da se osnuje srpsko-hrvatska međudržavna komisija za sprovođenje Aneksa G Bečkog sporazuma o sukcesiji, u kome jasno stoji da će svim građanima biti zaštićena i vraćena prava koja su imali na dan 31. decembra 1990. godine, a svi ugovori sklopljeni za vrijeme rata pod pritiscima i prijetnjama biti proglašeni ništavnim. Podsjećam da je marta 2004. Hrvatski sabor potvrdio Bečki sporazum o sukcesiji, a da je tri mjeseca kasnije on stupio na snagu. Prema članu 141 Ustava RH, “međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona”. Hrvatska više od deset godina krši sopstveni Ustav jer odbija dijalog o sprovođenju pomenutog Aneksa.

Prevladava mišljenje da su odnosi između Srbije i Hrvatske bili bolji u vrijeme Ive Josipovića i Borisa Tadića, nego danas kada su na vlasti SDP i SNS?
Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić vodio je prema Hrvatskoj politiku lažnog pomirenja jer su probleme izbjeglih Srba i preostalih Srba u Hrvatskoj zanemarili i zaboravili, očekujući da se sami od sebe riješe. Premijer Vučić se zalaže za politiku čistih računa koja je zasnovana na rješavanju otvorenih pitanja. Ohrabruje izjava hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da s vlastima u Srbiji želi da uspostavi dijalog s ciljem rješavanja problema, a na temelju politike čistih računa.

Koliko je uopće službena Srbija zainteresirana za položaj Srba u Hrvatskoj, za njihove statusne i životne probleme?
Bivši predsjednik Tadić nije pokazao interes da pokrene suštinski dijalog s Hrvatskom o rješavanju otvorenih pitanja prije i tokom hrvatskih pregovora o Poglavlju 23, Pravosuđe i ljudska prava, s Evropskom unijom tokom 2010. i 2011. godine. Izbjeglička udruženja su tada prikupila preko 70.000 potpisa podrške peticiji izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske, kojom smo tražili da se pronađe pravično i trajno rješenje naših problema prije nego što Hrvatska zatvori pregovore o Poglavlju 23 i potpiše Ugovor o pristupanju EU-u. Nažalost, Tadić je odbio bilo kakav razgovor s nama.

Što je uradio predsjednik Tomislav Nikolić?
Očekujem da predsjednik Nikolić zatraži od Hrvatske da ispuni posebne obaveze koje je preuzela tokom svojih pristupnih pregovora, a koje su navedene u čl. 36 st. 1 Ugovora o pristupanju. Hrvatska se Ugovorom o pristupanju EU-u, koji je potpisan novembra 2011., obavezala da će nastaviti poboljšavati nezavisnost, nepristrasnost, profesionalizam i efikasnost pravosuđa, postupanje u domaćim predmetima ratnih zločina i nastaviti jačati zaštitu nacionalnih manjina, uključujući efikasno sprovođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Podsjećam da Hrvatska tokom 2013. i 2014. godine nije pokrenula nijednu istragu ni podigla ijednu optužnicu protiv lica koja su počinila brojne ratne zločine nad Srbima. Izuzetak je hapšenje pripadnika Hrvatske vojske srpske nacionalnosti Rajka Kričkovića pod optužbom da je 6. avgusta 1995. u ličkom selu Kijanima učestvovao u masakru 14 srpskih civila.

Privremeni odlazak

Očekujete li da će Hrvatska uslovljavati Srbiju na njenom putu ka EU-u?
Očekujem da će Hrvatska uslovljavati srpske pregovore o članstvu u EU-u, na šta se, nažalost, i obavezala posebnom deklaracijom usvojenom u Saboru. Bilo bi prijatno iznenađenje da u Hrvatskoj prevlada politika koja se iskreno zalaže za rješavanje problema, uz međusobno poštovanje i uvažavanje i bez ucjena.

Srbija je mogla iskoristiti hrvatski put ka Evropi insistirajući na rješavanju povratničko-izbjegličkih problema Srba u Hrvatskoj.
Smatram da bivši režim u Srbiji na čelu s Tadićem nije pokazao interes da se pokrene suštinski dijalog s Hrvatskom o pronalaženju pravičnog i trajnog rješenja brojnih problema stotina hiljada prognanih Srba i srpskih povratnika prije zatvaranja Poglavlja 23, juna 2011. godine. Jedan od razloga zbog čega je Tadić ignorisao probleme svojih sunarodnjaka jeste njegova pogrešna procjena da će u tom slučaju Hrvatska biti veliki saveznik Srbije na njenom evropskom putu i da će te probleme rješavati čim uđe u EU. Problemi Srba povratnika poslije zatvaranja Poglavlja 23 i potpisivanja Ugovora o pristupanju EU-u krajem 2011. gurnuti su u drugi plan od strane zvaničnog Zagreba.

Oštro ste istupali povodom hrvatskog zakona o prebivalištu na osnovu kojeg su Srbi iz Hrvatske koji žive u Srbiji ili trećim zemljama morali odjavljivati svoje osobne iskaznice.
Hrvatskim zakonom o prebivalištu, koji je stupio na snagu krajem 2012., predviđeno je da svi hrvatski državljani koji žive u inostranstvu (Srbija, BiH, treće zemlje), a imaju hrvatsko prebivalište i važeće hrvatske lične karte, mogu prijaviti tzv. privremeni odlazak izvan Hrvatske na pet godina. To praktično znači da prognani Srbi i ostali hrvatski državljani pored srpske lične karte ako žive u Srbiji, bosanske lične karte ako žive u BiH, i boravišnih dozvola ako žive u trećim državama, mogu na legalan način da posjeduju hrvatske lične karte. Nažalost, službenici u nekim policijskim stanicama u Hrvatskoj i službenici u hrvatskim konzulatima u Beogradu i Subotici odbijali su primati prijave izbjeglih Srba za privremeni odlazak na pet godina i vršili su pritisak da odjave prebivalište i ponište hrvatske lične karte. Pored toga, ističem činjenicu da su te policijske stanice u prethodnom periodu nezakonito brisale iz evidencije prebivališta dio prognanih Srba, iako rok za prijavu privremenog odlaska nije istekao. Tražim i tražio sam od MUP-a Hrvatske da se prema izbjeglim Srbima iz prethodne preporuke, koji nemaju važeće hrvatske lične karte, omogući da prijave prebivalište i izvadi lične karte bez terenske provjere policije. To znači da im se omogući da mogu u jednom danu istovremeno podnijeti zahtjev za vađenje nove lične karte i prijaviti privremeni odlazak na pet godina, a da ne moraju na toj adresi živjeti 20-ak dana i čekati da dođe policijska patrola. Pravilo terenske provjere treba se primijeniti na građane koji prijavljuju prebivalište na adresi koja nije njihovo vlasništvo ili očevina.

Elementi diskriminacije

Zakon o poljoprivrednom zemljištu predviđa plaćanje poreza na neobrađeno zemljište. To će najviše pogoditi one koji se nisu vratili u svoje kuće i na svoja imanja?
Važno je da prognani Srbi imaju garancije da neobrađena zemlja neće biti prodavana ili davana u zakup bez dozvole vlasnika. Država ne smije imati pravo da posreduje kod prodaje ili daje u zakup zemlju ako ne bude obrađivana i kažnjava one čija je zemlja zapuštena. Kažnjavanje ljudi koji nisu u Hrvatskoj i koji nemaju novca da plate imalo bi za posljedicu prodavanje njihove zemlje. S druge strane, važno je naglasiti da u Hrvatskoj skoro dvije decenije traje proces otimanja srpskog zemljišta, i to pod parolom “sređivanja zemljišnih knjiga”. Republika Hrvatska se od 1997., nakon donošenja Zakona o vlasništvu, uknjižila kao vlasnik na preko 800.000 katastarskih čestica čiji su posjednici tj. katastarski vlasnici do 1995. bili Srbi i namjerava da se uknjiži i na preostalih 700.000 katastarskih čestica čiji su posjednici tj. katastarski vlasnici također Srbi. Često se zna čuti da su Srbi krivi za svoje sadašnje stanje jer nisu sredili vlasničke papire. Međutim, ni u samom Zagrebu u proteklih 30 godina nije provedena uknjižba vlasništva. Postoje mnogi slučajevi da su fizička lica otkupila stanove u Zagrebu, a posjeduju samo kupoprodajne ugovore jer je u zemljišnim knjigama na mjestu njihove zgrade ucrtana livada. Kakve bi reakcije bile kada bi se na stanove tih ljudi uknjižila država kao vlasnik? Odgovor je veoma jasan – izbio bi javni skandal.

Ni dvadeset godina nakon rata mnogima nije osigurano najosnovnije – krov nad glavom.
Prognani Srbi iz Hrvatske jedina su kategorija bivših nosilaca stanarskog prava s područja bivše Jugoslavije kojima nije omogućeno da otkupe svoje stanove u kojima su živjeli prije rata. Umjesto da im se omogući da se vrate u svoje stanove odakle su protjerani, kao što je to učinjeno u BiH, ponuđen im je tzv. Program stambenog zbrinjavanja koji je diskriminatorski. Jedan od elemenata diskriminacije jeste da podnosilac zahtjeva za stambeno zbrinjavanje mora dokazati da u Hrvatskoj i izvan nje nema u svom vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu nekretninu ili da istu nije prodao ili poklonio.

Kod otkupa stanova napravljena je zakonska razlika između porodica srpske i hrvatske nacionalnosti, odnosno branitelja i naseljenika s jedne te povratnika s druge strane.
Zakonska razlika kod otkupa stanova između porodica srpske i hrvatske nacionalnosti drugi je elemenat diskriminacije. Tražimo i tražili smo da Hrvatska svim građanima srpske nacionalnosti koji su dobili stanove kroz tzv. Program stambenog zbrinjavanja omogući da ih otkupe po istim cijenama koje su ponuđene svim ostalih građanima Hrvatske tokom devedesetih godina. Podsjećam da se u to vrijeme otkupna cijena kretala između 50 i 250 maraka po metru kvadratnom zavisno od mjesta, lokacije i starosti zgrade. Sada se Srbima nudi cijena između 400 i 800 evra za stanove koji su izvan krajiškog područja.

Ništa nije učinjeno ni na polju isplate dospjelih a neisplaćenih penzija krajiškim penzionerima. Vrijeme prolazi, a penzionera je sve manje…
U Hrvatskoj nema političke volje da se krajiškim penzionerima isplate zaostale a neisplaćene penzije. Podsjećam da je posljednji sastanak srpsko-hrvatske radne grupe za penzije održan novembra 2013., kada se hrvatska strana složila da treba riješiti navedeno pitanje, ali da to nije moguće zbog postojećih odredbi Sporazuma o socijalnom osiguranju. Dogovoreno je da hrvatska strana do kraja februara 2014. pošalje nacrt novog Sporazuma o socijalnom osiguranju. Od tada je prošlo više od godinu dana, a hrvatska strana nije ispunila preuzetu obavezu.

Prošle godine pojavila se inicijativa da se izbjeglicama ukine izbjeglički status s obzirom na to da je Hrvatska postala članica EU-a.
Izbjeglički status će trajati sve dok se ne pronađe pravično i trajno rješenje imovinskih i brojnih drugih problema prognanih Srba. Između Srbije i Hrvatske nije moguće uspostaviti odnose međusobnog poštovanja i uvažavanja sve dok se ne riješe otvorena pitanja iz prošlosti. Također, nije moguće govoriti o potpunoj normalizaciji odnosa između dviju država sve dok se ne realizuje član 7 Sporazuma o normalizaciji odnosa između SR Jugoslavije i Hrvatske, koji je potpisan 1996. godine. U njemu se jasno navodi da će se postići Sporazum o naknadi štete za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. Izbjeglički status će trajati sve dok Hrvatska ne prestane s podnošenjem zahtjeva za raspisivanje Interpolovih potjernica s prvenstvenim ciljem zastrašivanja prognanih Srba da se ne vraćaju svojim kućama i da im se ograniči sloboda kretanja. Izbjeglički status će trajati sve dok se ne uspostave isti standardi u suđenjima za ratne zločine i dok svi zločinci, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ne budu kažnjeni.

Međutim, mnogi će reći da ukoliko se pojedinac sam ne pobrine i ne izbori za svoja prava, nitko mu neće ponuditi gotovo rješenje.
Nažalost, takva je bila praksa u prethodnom razdoblju. Dio prognanih Srba je uspio sam da riješi svoje stambeno pitanje i da se zaposli ili pokrene vlastiti biznis. Značajan dio prognanih Srba to nije uspio i zbog toga im treba što hitnije pomoći kroz regionalni stambeni program jer su zaista na ivici snaga.

 

 

FOTO: Jovica Drobnjak