Milojko Budimir: Veza izbjeglica sa zavičajem je sve slabija

Piše: Paulina Arbutina

Ove godine obilježena je dvadeseta godišnjica egzodusa Srba iz Hrvatske. Krajiška izbjeglička kolona utočište je našla u Srbiji, koja je trenutno zemlja s najviše izbjeglih i interno raseljenih u Evropi …

Ove godine obilježena je dvadeseta godišnjica egzodusa Srba iz Hrvatske. Krajiška izbjeglička kolona utočište je našla u Srbiji, koja je trenutno zemlja s najviše izbjeglih i interno raseljenih u Evropi i jedna od pet zemalja u svijetu s dugotrajnom izbjegličkom krizom. O položaju Srba izbjeglih iz Hrvatske, teškoj borbi za ostvarivanje prava i odnosu Srbije i Hrvatske prema njima razgovarali smo s Milojkom Budimirom, predsjednikom Asocijacije izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske.

Kakav je danas položaj Srba iz Hrvatske koji su u izbjegličkoj koloni 1995. stigli u Srbiju?

Od progona Srba iz Hrvatske prošle su dvije decenije. Međutim, velik je broj i onih koji su Hrvatsku morali napustiti na samom početku ratnog sukoba. Od 610.000 izbjeglih, koji su od 1991. utočište potražili u Republici Srbiji, 43.763 lica i dalje su u statusu izbjeglica, od čega je 32.371 lice iz Hrvatske. U ovom periodu, da bi preživjeli, bili su prinuđeni da se snalaze na razne načine. Neki su uspjeli da se potpuno integriraju u srpsko društvo. Ako se izbjeglica odluči na integraciju u Srbiji, svoje potrebe rješava ovdje, ali prava može da ostvari samo u državi koja mu je ta prava uskratila, konkretno u Hrvatskoj. Nažalost, ne postoji ni mogućnost da se ovi problemi rješavaju preko mjerodavnih državnih institucija u Srbiji. Institucije u kojima bi se oni trebali rješavati nemaju dovoljno kapaciteta, a ne postoji ni potrebna politička volja kako bi se stanje popravilo.

 

Život u snovima

Što je s ljudima koji su primili srpsko državljanstvo?

Prema podacima kojima raspolažemo, do sada je državljanstvo Srbije uzelo više od 230.000 izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske. Zahtjeve najčešće podnose radi pribavljanja ličnih dokumenata i ostvarivanja prava koja su uslovljena statusom državljanstva Republike Srbije, kao što su pravo na zapošljavanje, školovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu i dr.

U Srbiji još uvijek postoje prihvatni centri, koji su od utočišta privremenog karaktera izrasli u skoro trajna naselja ovih nesretnih ljudi.

Sprovođenjem plana zatvaranja kolektivnih centara njihov broj je smanjen sa 700, koliko ih je bilo 1996., na 17 u toku 2015., a u njima je smješteno 995 lica. Od toga broja na teritoriji Srbije nalazi se devet kolektivnih centara sa 642 lica, dok je na teritoriji Kosova i Metohije osam kolektivnih centara sa 353 lica. Normalno je da se poslije ovoliko godina od završetka ratnih sukoba kolektivni centri zatvaraju, posebno zato što život u tim centrima nimalo nije lijep i lagodan. To se radi u skladu s Nacionalnom strategijom za rješavanje problema izbjeglica i interno raseljenih lica. Zatvaranje kolektivnih centara prate programi trajne integracije izbjeglica smještenih u tim centrima.

Što je izbjeglicama u Srbiji bilo najteže u ovih 20 godina izgnanstva?

Izbjeglim i prognanim Srbima ništa nije bilo lako. Iako je u početku postojala pomoć države i nekih nevladinih organizacija, s vremenom je ta pomoć bila sve manja i izbjeglice su morale sudbinu uzeti u svoje ruke. To nije bilo lako. Najprije je bilo potrebno osigurati golu egzistenciju jer su u većini slučajeva izbjeglice bile podstanari, dok su se u njihove kuće i stanove u Hrvatskoj uselili neki drugi ljudi. Trebalo je školovati djecu ili pomoći starijim ukućanima koji u početku nisu primali penzije. Uz sve to, tuga za zavičajem stalno je bila prisutna i može se reći da su živjeli više u svojim snovima nego u realnom životu.

Da li su položaj i prava izbjeglih Srba iz Hrvatske politička tema u Srbiji?

Na prošlim izborima se prvi put desilo da su neka izbjeglička udruženja u okviru Koalicije izbjegličkih udruženja potpisala koalicioni sporazum sa strankom koja je sada na vlasti, ali to se nije pozitivno odrazilo na rješavanje složene izbjegličke problematike. Narodna skupština Srbije pitanje izbjeglih Srba iz Hrvatske nikad nije stavila na dnevni red svojih sjednica, iako smo to očekivali na osnovu koalicionog sporazuma i poslaničkog mjesta u Narodnoj skupštini.

 

Krušedolska zvona

Koje političke opcije u Srbiji podržava izbjeglička populacija?

Naša populacija uglavnom je bliža ljevici, ali ima i onih koji su razočarani, pa im je postala bliža desnica. U posljednje vrijeme sve je više onih koji podržavaju stranku na čijem je čelu naša zemljakinja Sanda Rašković Ivić, čiji je otac bio izuzetno poštovan i cijenjen zbog politike koju je svojevremeno vodio. Nažalost, ta politika nije naišla na razumijevanje ni kod njegovih najbližih suradnika ni kod predstavnika države Hrvatske, što se negativno odrazilo ne samo na njegovu sudbinu nego i na sudbinu čitavog naroda s tih prostora.

U kakvim uslovima djeluju izbjeglička udruženja u Srbiji?

Prema nekim evidencijama, bilo je više od sto udruženja, od kojih se najveći dio uključio u dvije organizacije, Koaliciju i Asocijaciju izbjegličkih udruženja. Za razliku od Koalicije koja je potpisala koalicioni sporazum sa Srpskom naprednom strankom, Asocijacija je ostala dosljedna statutu i djeluje kao nevladina, nestranačka i društveno-humanitarna organizacija. Većina udruženja s vremenom je prestala djelovati jer je naprosto splasnuo entuzijazam, a i sve je manje projekata koji osiguravaju njihovu održivost. Mali je broj onih koji imaju normalne uslove za rad. Pod tim podrazumijevam da imaju svoje prostorije, telefon i mogućnost komunikacije s onima koje predstavljaju.

S kojim se problemima i pitanjima izbjeglička populacija obraća svojim udruženjima?

milojko budimir
Milojko Budimir

Brojna su pitanja koja godinama muče izbjegličku populaciju, a koja su ostala bez odgovora. Kada bismo ih poredali prema interesu, na prvom bi mjestu bila stambena problematika. Poznato je da je Hrvatska jedina država na prostoru bivše SFRJ koja je svojim građanima srpske nacionalnosti na volšeban način oduzela stanarsko pravo i donijela Zakon o stambenom zbrinjavanju koji nikako ne može biti supstitucija za oduzeta stanarska prava. Nažalost, u ovome su svoje učešće imala i neka izbjeglička udruženja koja su u okviru svojih projekata provodila politiku stambenog zbrinjavanja, nanoseći tako nenadoknadivu štetu svima onima koji su imali stanarsko pravo. Hrvatska je to vješto iskoristila i zatvorila poglavlje 23, Pravosuđe i temeljna ljudska prava, a da nije riješila niti jedno pitanje izbjeglih i prognanih Srba. Iza stanova dolaze dospjele a neisplaćene penzije, zatim obnova kuća, dinarska i devizna štednja, neučestvovanje u procesu privatizacije i konvalidacija radnog staža. Na kraju da spomenem da je najbolnije pitanje spora ekshumacija, a još sporija identifikacija posmrtnih ostataka na Institutu za sudsku medicinu u Zagrebu. Asocijacija ima stalnu suradnju sa Srpskim narodnim vijećem u Zagrebu i zalaže se, već duže vrijeme, da se u Srbiji otvori jedna kancelarija koja bi bila na usluzi svima onima koji imaju neriješena pitanja u Hrvatskoj, a takvih nije mali broj.

Jednom godišnje izbjeglička udruženja organiziraju Krajiški crkveno-narodni svesrpski sabor Krušedolska zvona. U Hrvatskoj je ta manifestacija slabo poznata.

Krušedolska zvona održavaju se svake godine posljednje subote u maju kod manastira Krušedola na Fruškoj gori. To je jedinstvena prilika kada na jedno mjesto dođe više hiljada ne samo Krajišnika nego i njihovih prijatelja iz Srbije, regije i dijaspore. KUD-ovi i izvorne pjevačke grupe nastupaju na pozornici ispred manastira, a u samoj manastirskoj crkvi daje se pomen za sve poginule u ratovima tokom 20. vijeka, a posebno za one koji su stradali u “Bljesku” i “Oluji”. Ovogodišnje okupljanje imalo je poseban značaj s obzirom na to da smo obilježili tužnu 20-godišnjicu progona Srba iz Hrvatske, 70-godišnjicu pobjede nad fašizmom, 100-godišnjicu od rođenja Branka Ćopića, 140-godišnjicu od početka Crnopotočke bune i 400-godišnjicu od osnivanja bogoslovije Sveta tri jerarha u manastiru Krki.

 

Diskriminirajući zakoni

Tragedija koju su Srbi iz Hrvatske preživjeli čini se kao dobra podloga za književna, filmska i ostala umjetnička ostvarenja – da se ne zaboravi…

Može se reći da je bilo određenih pokušaja da se tragedija zabilježi na filmu i preko igranih serija. Nažalost, to je ostalo samo u pokušaju jer nije bilo dobre volje onih koji odlučuju da se to realizira. Književnik Jovan Radulović pripremio je TV seriju koja još uvijek čeka da se snimi, a vrijeme čini svoje i sve polako ide u zaborav. Ovo se ne može reći za književna djela, jer su mnogi za svoju ranjenu dušu pronašli lijeka u pisanju i tako postali pisci koji se inače, da se ovo nije dogodilo, nikada ne bi pera prihvatili. Objavljene su mnoge pripovijetke i romani, a samo je Srpsko kulturno društvo “Zora” objavilo više od 50 knjiga sa zavičajnom tematikom. Udruženje Srba iz Hrvatske u okviru edicije “Građanski rat u Hrvatskoj” objavilo je 12 zbornika i više drugih izdanja.

Održava li izbjeglička populacija veze sa svojim zavičajem?

Ta veza nije onakva kakva bi trebala da bude. Budući da povratak još uvijek nije održiv, veza je svake godine sve slabija. To je i posljedica hrvatske politike koja je učinila sve da do povratka ne dođe. Sve se svodi na to da se zavičaj posjeti jednom u toku godine; oni koji su u  boljoj materijalnoj situaciji to učine više puta. Zavičaj je zarastao u korov i šipražje i sada je uglavnom stanište za divlje životinje. Kuće su opustjele i sve podsjeća na mjesečev pejzaž.

Nakon svih tih godina lutanja, traženja, što ljudi misle, da li su ispravno postupili ostankom u Srbiji ili bi možda bilo bolje da su se vratili u Hrvatsku?

S današnje vremenske distance može se zaključiti da su bolje prošli oni koji su odlučili da ostanu u Srbiji od onih koji su se vratili. U Hrvatskoj je još uvijek prisutna mržnja koja će zasigurno dugoročno više štete nanijeti onima koji mrze, jer i pored svih nevolja kroz koje smo prošli, mi smo oslobođeni mržnje. Možda je to zasluga i naše pravoslavne vjere koja uči ko tebe kamenom, ti njega hljebom. Svako treba da odgovara za svoje grijehe, kao što je rekao naš patrijarh na obilježavanju 20-godišnjice “Oluje”: “Mnogi su izbjegli sud ovozemaljske pravde, ali po vjerovanju, pored ljudske, postoji pravda Božja koju niko ne može izbjeći.”

Hrvatska je donijela i niz zakonskih rješenja kojima je skoro blokirala povratak.

Svi zakoni koje je donijela Hrvatska bili su diskriminirajući u odnosu na Srbe. Za Zakon o nacionalnim manjinama ne može se reći da je diskriminirajući jer uvažava evropske standarde, ali on se u praksi ne primjenjuje. Hrvatska je donijela zakone kojima nam je oduzela stanarsko pravo, dinarsku i deviznu štednju, reducirala obnovu kuća, izvršila privatizaciju bez našeg učešća, oduzela poljoprivredno zemljište. Duga je lista učinjenog beščašća, a ona se, nažalost, još uvijek produžuje.

 

Seljak voli svoju zemlju

Koje je bilo najbolje vrijeme za povratak i zašto ono nije iskorišteno?

Idealno vrijeme bilo je odmah nakon našeg progona. Vidjeli smo što se desilo na Kosovu i Metohiji kada se albansko stanovništvo jednim dijelom povuklo u Albaniju i Makedoniju. Proglašena je humanitarna katastrofa i nakon toga više ih se vratilo nego što je otišlo. U našem slučaju humanitarne katastrofe nije bilo jer je Hrvatska zaključila da smo mi dobrovoljno otišli, odnosno da smo se samoizgnali. To je sigurno nešto što se nije desilo nigdje u svijetu, jer je poznato koliko seljak voli svoju zemlju, a isto tako sada znamo što se desilo onima koji su ostali. Neka o tome svjedoči istorija.

Koliko je izgnane Srbe iz Hrvatske pogodilo hrvatski zakon o prebivalištu?

Pogodio je sve izbjegle i prognane Srbe. Zakon o prebivalištu ukinuo je mogućnost da posjedujemo hrvatsku ličnu kartu, što je u praksi bilo kao dvojno državljanstvo, jer tobože ne možemo imati dva prebivališta. Sve je to tako smišljeno da se ozakoni politika etničkog čišćenja i smanji broj potencijalnih povratnika u Hrvatsku. Zato je u posljednje vrijeme veći broj onih koji se iz Hrvatske vraćaju u Srbiju nego obratno.

Očito, ni vrijeme ni politika nisu bili naklonjeni Srbima iz Hrvatske?

Dugoročno gledano, štetu ima i Hrvatska koja je ispraznila one prostore na kojima su mogli živjeti samo Srbi. Srbi su živjeli na kamenu i od kamena i draži im je bio taj kamen od plodne vojvođanske zemlje, koju mnogi sada obrađuju i od koje žive. Koliko ih je u međuvremenu umrlo ili se iselilo u druge zemlje, o tome ne postoji precizna evidencija. Samo se može zaključiti da je smrtnost kod izbjegličke populacije veoma velika. Mnogi su izvršili i suicid.

Aneks G mogao bi riješiti većinu problema Srba iz Hrvatske, ali…

Bečki sporazum je donesen 2001., a ratificirao ga je Hrvatski sabor 2004. Od toga vremena održana su samo četiri sastanka Stalnog mješovitog komiteta za sukcesiju. Kada bi se primijenio Aneks G, Srbima bi bila vraćena sva prava koja su imali do izbijanja ratnog sukoba, tj. do kraja 1990. godine. Ali na posljednjem sastanku koji je održan u Sarajevu 12. novembra ove godine, dok je izlagao visoki predstavnik Srbije prof. dr. Rodoljub Etinski, predstavnica Hrvatske Andreja Metelko-Zgombić napustila je skup i vratila se tek kada je on završio s izlaganjem. To najbolje govori o “dobroj” volji Hrvatske da se problemi riješe. Asocijacija izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske priprema okrugli stol na kome će se početkom sljedeće godine raspravljati o ovoj problematici.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: