Milo Lompar: Osnovni impuls mladog čoveka više nije pobuna, već uklapanje u sistem (1)

Piše: Bojan Munjin

Profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu Milo Lompar interesantan je ali i zahtjevan sugovornik, u prvom redu zato jer su njegovi stavovi o kulturi, historiji i politici, uglavnom oštro i dijametralno …

Profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu Milo Lompar interesantan je ali i zahtjevan sugovornik, u prvom redu zato jer su njegovi stavovi o kulturi, historiji i politici, uglavnom oštro i dijametralno suprotni od uobičajene srednje struje pogleda na društvo i odnose među južnoslavenskim nacijama nekad i sad, kakvo u dominantnoj mjeri postoji još od jugoslavenskog iskustva sve do danas. Ako su urbani kozmopolitizam i lijevo liberalna orijentacija drugo ime za taj srednji put koji je široko rasprostranjen u ex-yu zemljama danas, onda se najveća većina zastupnika takvih liberalnih shvaćanja neće složiti sa stavovima ovog profesora. Njegove knjige „Duh samoporicanja“, koja je bila tematska podloga ovom razgovoru, kao i „Pohvala nesavremenosti“ i „Polihistorska istraživanja“, primjeri su jednog mišljenja, uz puno citata, bibliografskih referenci i historiografskih argumenata, koje je na koncu, na javnoj sceni u Srbiji i regiji, svakako manjinsko, u kulturnom smislu tradicionalno i u političkom smislu nacionalno orijentirano. Vjerojatno je da se ovim stavovima neće složiti zagovornici nekih drugih nacionalnih orijentacija ali, generalno, svi ni koji imaju značajan odmak od takve vrste stavova, naći će puno razloga za neslaganja s tvrdnjama profesora Lompara u ovom razgovoru. S druge strane, te tvrdnje će mnoge oponente – nadamo se – potaknuti da razmisle o drugačijim argumentima i suprotnim historijskim dokazima. Za raščišćavanje bolnih mjesta novije historije, što još uvijek predstavlja našu sadašnjost, kao i vremena i kulture u kojoj danas živimo, takva moguća polemika krajnje suprotstavljenih stavova bila bi, rekli bismo, više nego korisna.

Profesore Lompar, kao dugogodišnji promatrač i proučavalac kulturnih, historijskih i duhovnih kretanja, što mislite kakvo je stanje današnje kulture?

Duhovna situacija vremena je ispunjena snažnim sadržajima amerikanizacije. To se nekad imenuje kao globalizam. Na delu je odlučujući uticaj američkog životnog stila kao dominante kulturnog toka. Otud je valjano razlikovati – kako predlaže Rüdiger Safranski – globalizaciju, koja je nezaustavljiva po prirodi tehničkog kretanja, od ideologije globalizma koja podrazumeva visok stepen unifikacije javne svesti. Tu unifikaciju vidimo svud.
Kada sam u Berlinu, u danima gruzijskog napada na južnu Osetiju i potonjih akcija ruske vojske, u godini 2008, uporedio pisanja nemačke štampe, od levice preko centra do desnice, o tom spletu događaja, video sam samo jedan sadržaj i jedan ton. Jedino su se razlikovali krajnji levičari, Junge Welt, i naglašeni desničari, Junge Freiheit. Tako je i u sadašnim reakcijama na britanski referendum. Imamo dominaciju psovačkog rečnika u evropskoj štampi. Ples javnih psovki upućen je onima koji su glasali za izlazak iz Evropske unije.
Niko ne želi da osvesti činjenicu da se radi o 17 miliona ljudi, što je brojnije od mnogih evropskih država, nego svi govore o nekim socijalno degradiranim belcima srednje životne dobi koji su vođeni svojim uskim pogledima glasali za izlazak iz EU. Da li naredni referendum treba da isključi građane ovih osobina? Najvažnija karakteristika ove totalne medijske unifikacije jeste okolnost da prolazi neprimećena i otud ostaje neosvešćena.

Zašto se ne može kritički odnositi prema onima koji su glasali za izlazak iz EU?

Svoditi ljude – zbog njihovog političkog stava – na socijalno degradirana bića nije kritički nego diskriminatorski odnos. Ako sebi dajete za pravo da obezvredite 17 miliona ljudi, zato što se oni ne slažu sa onim kako mislite da je trebalo da glasaju, onda je to nedostatak osnovnog demokratskog registra. I to je osnovno obeležje života danas. Jer, to je život u simulakrumu: pozovete ljude da glasaju, oni glasaju drukčije nego što ste očekivali, pa ih proglasite socijalno degradiranim bićima. Šta da je bilo obrnuto? Tada bi 17 miliona bilo proglašeno vesnicima novog vremena, dok bi onih šesnaest miliona koji bi – u tom slučaju – glasali protiv – bili degradirani. Živimo, dakle, u jednom instrumentalizovanom prostoru u kojem su suženi prostori demokratije.

Posledica u kulturi je što se pojačavaju unificirajuće tendencije političke korektnosti. Politička korektnost objektivno omogućava instrumentalizaciju kulture, jer dovodi u pitanje bitni postulat modernističkog duha – subverzivnost. U današnjem svetu ne možete biti subverzivni u umetnosti ukoliko želite da budete prisutni. A prisutni možete biti preko tržišnog mehanizma, u kojem je novac modus operandi. Njime se – nota bene – oblikuje dominantan ideološki spektar.
Taj spektar, za razliku od komunističke dominacije, nema težnju da pokrije celinu nego samo glavni tok. Unutar glavnog toka jasno je naznačeno da rubove ne smete dodirivati, dok u dozvoljenom prostoru možete pričati šta god hoćete. Tako je obilje šansi u umetnosti prisutno tamo gde je ta umetnost bezopasna, a apsolutna restriktivnost stupa na pozornicu koja prikazuje opasne teme.

Šta je danas opasna tema?

Jedna od opasnih tema je nacionalna kultura. Ona je opasna zato što dovodi u pitanje proces globalizacijskog ideološkog ujednačavanje svesti. Ta tema odjekuje na svim tačkama evropskog prostora, ali ne na svima jednako. Tako se Francuska ili Nemačka nalaze u izvesnom stepenu erozije svojih kulturnih sadržaja, ali one imaju i vrlo stare kulturne institucije: otud njihova kulturna erozija može trajati stotinama godina. Ljudi koji vole da stvari gledaju u ekonomskim parametrima, to „unificirajuće jedno“ obično povezuju sa neoliberalnim konceptom društva. Meni se čini da se radi o rezultatu hegemonijalnog položaja Sjedinjenih Američkih Država nakon pada Berlinskog zida, kada se pojavio jedan svet koji liči na Pax americana, u kojem SAD diktiraju način života na svih pet kontinenata.

Na koji način funkcionira ono što zovete Pax americana?

Moje reči su nužno uprošćene, pa ih treba razumeti cum grano salis, jer unutar Amerike postoje različita mišljenja o ovim problemima. No, nedavno je potpredsednik SAD kazao da njega ne interesuju nacionalne kulture kada je reč o pravima LGBT zajednica. Ta je izjava dobar primer. SAD procenjuju, dakle, neku stvar kao univerzalnu ako im tako odgovara, da bi ultimativno tražili od onih koji gledaju drugačije da se potčine njihovom viđenju stvari. Njihovo viđenje je naravno nedosledno, jer ono što SAD traže od Evrope u ovom slučaju ne mogu da traže od Saudijske Arabije. Tamo imaju druge interese. Otud su licemerje i laž neophodni.
Poenta je precizna: treba održati poziciju američke moći tako što će se ona univerzalizovati i tako što će se interesi zapadnog (američkog) sveta učiniti globalno obavezujućim. To je represivno kretanje koje ne vodi računa o raznolikosti ljudskog života i ljudskog izbora. Ono je svakako represivno i za građane zapadnih (američkih) država. U Izvorima totalitarizma Hana Arent tvrdi da je Hitler i Nemce smatrao malim šrafićima velikog sistema.

Kako totalitarizam po vašem mišljenju funkcionira danas, nakon nacizma i komunizma?

Onako kako ga je davno opisao Jaspers: „Totalitarizam mora biti prepoznat u svojoj suštini kao jedna maksimalna pretnja, koja bi izbrisala naš duhovni život i našu moralnu supstancu zajedno sa našom političkom egzistencijom.“ Taj totalitarni impuls najbolje se pokazuje u području kulture i nacionalnih tradicija. Jer, ono je naizgled neutralno. No, svud deluje – u medijima, u stipendijama, u sistemima odlučivanja – multikulturni projekat koji je postavljen pred narode istočne Evrope, koji je u osnovi visoko ideologizovan i koji te narode obavezuje kako da se ponašaju i kako da naprave raspored figura kulturnog značaja u odnosu na zadato očekivanje. U tom procesu se srpska kultura nalazi pred velikim izazovom zato što je neophodno uskladiti njen sadržaj sa nametnutim političkim rešenjima posle pada Berlinskog zida.

Što je danas sa idejom neslaganja, polemike i otpora, kao vitalnim središtem svakog autentičnog intelektualnog angažmana?

To su bivše teme. One su od značaja za svet moderne. Postmoderna ih je sklonila sa horizonta mladog čoveka. Osnovni impuls mladog čoveka danas nije pobuna, kakva je bila aktuelna pre 50 godina. Poslednja takva pobuna, artikulisana ili ne, bila je pobuna 1968. Možda ju je zbog toga Žil Lipovecki nazvao elegičnom pobunom. Njen prirodni momenat bio je bunt. Osnovni impuls današnjeg mladog čoveka je kako se uklopiti u sistem a ne pitati kakav je poredak. Današnji mladi ljudi su vezani za kulturu medija. To paradoksalno olakšava proces ideologizacije. Kada dođu do problema na individualnom nivou, mladi ljudi ga ne dižu na nivo opštosti, nego ga rešavaju na pragmatičan način.
Sistem danas ima mehanizme da pobunu neutrališe: ona se vezuje za ekscentrike, ludake, za radikalne političke orijentacije. Ona se delegitimizuje tamo gde postavlja bitna pitanja smisla života. Interesantno je da se pobuna pospešuje tamo gde ona razgrađuje tradicionalna shvatanja i oblike života. Tako i oslobađanje postaje oblik ideologizacije. Ovakav sistem ima vrlo moćan instrument restrikcija preko sistema stimulacija, stipendija i kontrolisanih stavova. U takvoj situaciji mladi ljudi nemaju obavezujući poriv prema istini i prema moralu, jer je to prevaziđeno. Više nije u pitanju istina nego je pitanje šta oni imaju od te istine.

 

Nastavak razgovora pročitajte na:

Milo Lompar: Beograd je i danas glavni grad mrtve Jugoslavije (2)

Milo Lompar: Aksiom evropske politike je sebičluk, gledanje vlastitog interesa i eksploatacija drugog (3)

 

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: