Kao godinu početka visokog obrazovanja žena u Hrvatskoj mogli bismo odrediti 1892. u kojoj je u Zagrebu, objedinjavanjem nastave dotadašnjih Više djevojačke škole te Strukovne škole za djevojke, utemeljen ženski licej. Iste je godine, svega nekoliko mjeseci ranije, točnije 29. marta 1882. godine, u Lincu (Austrija) rođena žena koja će na valu ove odluke izgraditi svoju plodnu znanstvenu, kao i društveno-aktivističku karijeru – Milica Bogdanović. Budući da je potjecala iz ugledne i imućne obitelji povjesničara Siniše (Simeona) Bogdanovića (1833.-1909.), proslavljenog kao autora književnih djela s tematikom iz povijesti srpskog naroda, bilo joj je omogućeno pohađanje najuglednijih onodobnih škola na području Austro-Ugarske. Tako je 1900. godine u Zagrebu završila spomenuti ženski licej, što je godinu dana kasnije i potvrdila položivši maturski ispit pri Drugoj klasičnoj gimnaziji.

Sretnim spletom okolnosti, upravo je u to vrijeme izdan kraljevski dekret kojim su učenice s područja Hrvatske, u prvom redu one koje su imale završeno obrazovanje u liceju, dobile pristup redovitom visokom, fakultetskom obrazovanju, što im je ranije, od 1895. godine, bilo moguće isključivo kao izvanrednim studentima. U trenutku donošenja, ova se odluka odnosila isključivo na zagrebački Mudroslovni fakultet pri Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I. (današnji Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), dok su isto pravo za ostale zagrebačke fakultete, preciznije tada djelujuće studije prava, tehnike, rudarstva, veterine i bogoštovlja,  žene dobile tek po završetku Prvoga svjetskog rata i uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Prve akademske godine provođenja odluke iz dekreta, 1901/2., na Mudroslovni se fakultet upisalo troje redovitih studentica – Milka Marević i Vjera Tkalčić, obje na studij prirodoslovlja, te Milica Bogdanović na studij povijesti i zemljopisa.

Tokom studiranja, Milica Bogdanović dvaput je bila nagrađivana za izniman doprinos radu na seminarima u sklopu studija povijesti, a tokom studentskih dana počela se baviti i literarnim stvaralaštvom, pišući najprije poeziju koju je prvi put objavila 1903. godine u listu Brankovo kolo. Godine 1906. diplomirala je povijest i zemljopis, položivši sve ispite u roku, što ju čini prvom diplomiranom povjesničarkom s područja Hrvatske, a ujedno i prvom ženom koja je položila državni ispit za srednjoškolskog profesora. S tim kvalifikacijama iste se godine zaposlila u zagrebačkom liceju. Nedugo potom položila je i rigoroz, što je u ono doba bio naziv za ispit kojem su pristupali svršeni studenti sa željom za daljim stručnim usavršavanjem sve do stjecanja titule doktora znanosti. Na taj je način Milica Bogdanović 1907. i doktorirala, obranivši rad u kojem je tematizirala odnos rimskog cara Julija Apostate prema kršćanstvu. Time je ona ujedno postala i prva žena koja je ponijela naslov doktora znanosti, ne samo na zagrebačkom Sveučilištu već i na području čitave Hrvatske, kao i svih zemalja bivše Jugoslavije.

Po završetku obrazovanja, proputovala je niz evropskih zemalja među kojima se najviše ističe put u Rusiju 1910. godine na kojem je upoznala velikoga književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja, svega nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Na koncu se skrasila u Ženevi gdje je proživjela Prvi svjetski rat, da bi se 1919. godine vratila u Zagreb gdje je radila kao profesorica u Prvoj ženskoj gimnaziji. Na ovom je radnom mjestu ostala do 1932. godine kada dobiva premještaj u zagrebačku Višu pedagošku školu te, paralelno, i mjesto izvanrednog profesora u Muškoj realnoj gimnaziji u Banja Luci. U ovim je dvjema školama nastavila raditi sve do umirovljenja 1940. godine.

Tokom čitave svoje profesorske karijere bavila se i pisanjem stručnih radova vezanim uz kulturnu povijest, te povijest književnosti objavljivanim u čitavom nizu publikacija kao što su Nastavni vjesnik, Suvremenik, Pokret, Srpski književni glasnik, Ženski pokret, Glasnik jugoslovenskog profesorskog društva i brojne druge, ponekad pišući pod vlastitim imenom, a katkad pod pseudonimom Irina Simeunova. Usto se bavila i prevoditeljskim radom, uglavnom s ruskog jezika gdje se najviše ističu njezini prijevodi „Pripovijesti o sedmorici obješenih“ Leonida Andrejeva iz 1910. godine, te „Tri sestre“ Antona Pavloviča Čehova iz 1921. godine.

Pored intelektualnog rada, Milica Bogdanović isticala se i u građanskom aktivizmu boreći se za povećanje ženskih prava, ponajviše siromašnih i nezaposlenih mladih djevojaka koje su u ono doba nerijetko bile primorane baviti se prostitucijom ili pak završavale kao žrtve trgovine ženama. Radi toga je 1926. godine potaknula osnivanje Društva prijateljica mladih djevojaka čiji je cilj bio pružiti zaštitu djevojkama nepovoljne materijalne i stambene situacije, primarno onim pridošlim iz ruralnih krajeva. Na mjestu predsjednice ove organizacije koja je od 1931. godine nastavila djelovati pod imenom Zaštitnice djevojaka Milica Bogdanović ostala je sve do 1936. godine kada je morala odstupiti zbog zaposlenja u banjalučkoj gimnaziji, no i dalje je nastavila kontinuirano pomagati društvo svojim savjetima, kao i financijskim donacijama. Tokom vremena njezinog predsjednikovanja, Društvo je organiziralo i otvorilo društveni dom koji je ženama služio kao prenoćište ili privremeni smještaj tokom njihovog duljeg boravka u Zagrebu, a redovito su organizirana i edukativna predavanja i radionice za sve članice i štićenice pri čemu se nije obrađivala samo feministička tematika, već ih se podučavalo i o povijesti, geografiji, medicini, fizici itd. Usto, mladim se djevojkama pomagalo i u pronalaženju posla.

Na temu opasnosti i posljedica trgovine ženama tokom 1929. godine u Zagrebu je održala niz predavanja naslovljen „O trgovini djevojkama i o zaštiti njihovoj“, pritom se pozivajući na ideje britanske sufražetkinje Džozefine Batler, kao i ciljeve abolicionističkoga pokreta. Glavna svrha ovih predavanja je bilo apeliranje Milice Bogdanović prema javnosti da se najprije informira o problemima s kojima se žene iz nižih društvenih slojeva redovito suočavaju, potom prema medijima koji bi o toj situaciji nužno trebali izvještavati u dnevnim tiskovinama, a na koncu i prema akademskoj zajednici s ciljem češće organizacije sličnih predavanja. Sadržaj ovih predavanja već je iste godine uobličen u istoimenu knjigu objavljenu u izdanju zagrebačke Zakladne tiskare Narodnih novina.

Pored toga, tokom 1930-ih govorila je na brojnim međunarodnim konferencijama ističući potrebu za reformom karitativnog i socijalnog rada. Godine 1934. sudjelovala je i u utemeljenju Društva za pomaganje sirotinje i suzbijanje prosjačenja čiji je cilj bio razvijanje sustava pomoći i skrbi o beskućnicima i prosjacima, osobito onima maloljetnim. Odmah po osnutku, ovo je društvo na inicijativu Milice Bogdanović pokrenulo akciju zbrinjavanja ulične djece u kojoj su sudjelovala brojna druga zagrebačka dobrotvorna društva. Godine 1936. Društvo je promijenilo ime u Socijalna zaštita, počevši usmjeravati svoj rad primarno prema štićenicima domova za starije i nemoćne.

Godine Drugoga svjetskog rata provela je u Beogradu, a 1949. godine preselila se u Sremske Karlovce gdje je radila u Patrijaršijskoj arhivi. U doba socijalističke Jugoslavije nastavila se baviti znanstvenim radom, uređujući knjige i objavljujući tekstove na temu antičke povijesti i ruske književnosti, kao i članke o filozofiji (primarno onoj Serena Kjerkegora), feminizmu, pedagogiji itd. Kao ključno djelo kasnije životne faze ističe se njezin rad o Tolstojevu životu uz analizu njegovih filozofskih i religijskih ideja objedinjenih pod nazivom „kršćanski anarhizam“, kao i zbornik „Građa za istoriju Beograda 1717-1739.“ koji je uređivala zajedno s Dušanom Popovićem. Surađivala je s Maticom srpskom prilikom izrada nekolicine zbornika, a po njihovoj narudžbi napisala je i biografiju svoga oca. Preminula je u Beogradu 2. februara 1973. godine gdje je i sahranjena.