Najmanje što se danas može učiniti jest sjetiti se Milana Srdoča, tj. kao što je Voja Brajović rekao, ne dopustiti da umjetnik poput Srdoča bude zaboravljen. Valja se podsjetiti tko je bio i što je radio Milan Srdoč. Jokaš u „Prosjacima i sinovima“ kao Matanov otac. Matana je glumio Rade Šerbedžija. Kaže mu Matan u jednoj od scena ove slavne serije: „Evo, nemoj me sramotit“, a on mu odgovara: „Ja ću ići kuda ja oću.“ Šerbedžija je takvo što mogao reći Milanu Srdoču samo u fikciji jer u pravom životu Milan Srdoč bio je daleko od ikakvog pojma sramote. Nažalost, njegova replika: „Ja ću ići kuda ja oću“, bila je vrlo blizu točne jer je Srdoč mnogo toga ostvario za života, ali nije doživio da u mirovini uživa u kući na Hvaru koju je izgradio 1970-ih kao što je to priželjkivao.
Rođen u Rijeci (Srdočima) 3. januara 1920. godine. Kao dijete s majkom odlazi u Beograd nakon aneksije Rijeke 1924. godine. Tamo će provesti cijeli život. Školovao se za metalurga, te se nakon osnovne škole zaposlio u brodogradilištu na Savi. Amaterski je 40-ih glumio najčešće u adaptacijama Nušića u sklopu umjetničke grupe Duška Ilića. Zbog toga je nakon oslobođenja Beograda 1944., poslan na Sremski front gdje biva ranjen. Od 1948. potpuno se posvetio glumi, prvo u beogradskom lutkarskom kazalištu potom u Zaječaru, da bi se nakon nekoliko godina kao poznatiji glumac vratio u Beograd.
Prva pojava na TV ekranima bila je ona u „Sumnjivom licu“ 1954. godine. Glumio je u poznatim jugoslavenskim filmovima i serijama, a imao je angažmane van Jugoslavije, u Italiji i Njemačkoj. U njemačkoj produkciji snimio je dva vesterna („Old Surehand“ i „Knez nafte“) pod imenom Paddy Fox, a uloga u talijanskom filmu u kojem je glumio sa Stoletom Aranđelovićem donijela mu je honorar od 2 milijuna tadašnjih dinara koji mu je bio najveći honorar u karijeri kako je rekao u jednom intervjuu 1970-ih.
„Sporedni među glavnima“ bila bi sintagma koja bi možda najbolje opisala Srdočevu pojavu na filmskom platnu koje je dijelio s onim „glavnijima“ poput Pavla Vuisića, Petra Kralja, Rade Šerbedžije, Fabijana Šovagovića, Dragomira Bojanića, Borisa Dvornika i drugih velikana. Dovoljno je pogledati filmove koje je Srdoč zadužio ulogama poput: „Prosjaka i sinova“, „Salaša u Malome Ritu“, „Zimovanja u Jakobsfeldu“, „Hronici palanačkoga groblja“, „Posebnog tretmana“, „Vrućeg vetra“, „Maksima našeg doba“, „Burduša“, „Kamiondžija“, „Čovika i po“, „Proklete avlije“, „Vuka Karadžića“ i „Sivog doma“, da bismo shvatili o kakvoj se veličini radi. Ako već ovo sve nije dovoljno da se to shvati, onda se kao formalno priznanje može navesti Zlatna arena za najbolju sporednu mušku ulogu u filmu „Četiri kilometra na sat“ gdje je glumio s Vuisićem, Čkaljom i dr.
U intervjuu iz 1976. rekao je da je njegova struka oduvijek bila ona „metalca“, a ne glumca – jer je potonju shvaćao drugačije od pojma struke. Kako je rekao, zavolio je „glumu bez glume“ i svatko tko je pogledao Milana Srdoča na filmu jasno zna što to znači. Srdoč je prezirao lov i nasilje, ali je još više od toga prezirao nepravdu zbog koje je jasno rekao da bi „nasrnuo na čovjeka“. Vrlo vjerojatno je zbog neke vrste pravde bio vatreni navijač OFK Beograda koji je bio u lošijoj poziciji od drugih nogometnih velikana. Baš ta vrsta „romantike“ odlično oslikava karakter Milana Srdoča u stvarnom životu, kao što ga oslikava ona „romantika“ njegovih likova na ekranu. Kao dijete, Srdoč je bio poznatiji kao „papagaj“ zbog učestalog ponavljanja teksta sebi u bradu.
Na ekranima, nikad nije imao glavnu ulogu, već onu koja glavne likove čini onakvima kako su zamišljeni. Zbog indikativnih uloga (poput Čede u „Posebnom tretmanu“), cijeli život ga je pratio loš glas po pitanju alkohola, iako je u svakom intervjuu to žestoko odbacivao. Za vrijeme Jugoslavije, teško da biste mogli naići na novine u kojem se Srdočevo prezime ne spominje u najavi filma s obzirom na to da je igrao u gotovo svakom filmu koji se prikazivao tada na televiziji. Za sebe je govorio da je Jugoslaven, a Beograđanin rođen u Rijeci zasigurno teško da se može svesti unutar nacionalnih okvira kao što se danas to često čini – Srdoč je bio puno kompleksniji lik, ne samo na ekranu, već i u životu.
Milan Srdoč umro je 7. januara 1988. godine u Beogradu vrativši se sa snimanja u svoj stan u kojem je oko šesnaest sati preminuo. Umro je vrativši se sa snimanja filma „Ortaci“ Dragana Lazića s kojim je surađivao u „Paničarima“ i „Muzikantima“. Srdoč je igrao u više od 100 uloga te glumio u gotovo 50 filmova. Rajko Životić kojeg je Srdoč glumio u „Muzikantima“ uvijek je, kao „papagaj“ s početka priče, ponavljao svoje ime i prezime, a ovim putem ja ću još jednom ponoviti ime i prezime „glavnog sporednog lika“ – Milan Srdoč koji je svojevremeno izjavio govoreći o sebi i svom životu: „Napravio sam dosta uloga, na svim scenama. Pazio sam na te dlake. Dok radim, ne gledam se u ogledalo. Pogledam se kad završim posao, uvek fali neka dlaka na glavi. To je dobro. Treba raditi, kopati, treba se znojiti, žuljevi… Bunar treba da bude dubok. Mogu li ga sam iskopati? Potrebni su prijatelji, drugovi. Ostaće nešto, biće malo vode…“
