LEADER je ključna mjera za razvoj ruralnog prostora Europske unije. Temelji se na provedbi lokalnog razvoja kroz partnerstva (lokalne akcijske grupe – LAG-ove) u sva tri sektora, javnom, privatnom i civilnom.
Do sada je u Hrvatskoj osnovano oko 65 LAG-ova, a njih 42 već su odobrena za provođenje Mjere 202 IPARD programa. LAG-ovi u svim zemljama EU-a, pa tako i u Hrvatskoj, djeluju putem udruženja i mreža. U Hrvatskoj je krovna nevladina mreža LAG-ova upravo LEADER mreža Hrvatske, koja trenutno okuplja 37 LAG-ova i osam potpornih ustanova i organizacija. Članstvo LEADER mreže pokriva 45 posto površine, 25 posto stanovništva i 50 posto gradova i općina u Hrvatskoj, što ga čini jednim od najjačih razvojnih udruženja u zemlji. O dosadašnjem djelovanju i perspektivama lokalnih akcijskih grupa razgovarali smo s predsjednikom LEADER mreže Hrvatske Milanom Medićem.
Koliko su LAG-ovi do sada povukli novca iz EU-a?
Mjera 202 trebala je biti akreditirana i pokrenuta na samom početku provedbe IPARD programa 2007-2013, jer su prvenstveno LAG-ovi trebali pružati potporu svim drugim razvojnim dionicima u povlačenju sredstava iz IPARD-a. No ona je izuzetno kasnila. Umjesto da je akreditirana 2008., kada je bila najavljivana, počela se provoditi tek 2013., u posljednjoj godini IPARD-a. Osobno mislim da je to jedan od razloga zašto je iskoristivost IPARD programa bila jako niska. Bilo kako bilo, LAG-ovi su kod nas krenuli 2013. godine i sada djeluju prva 42 akreditirana LAG-a, neki s većom a neki s manjom uspješnošću. Ako tokom sljedeće godine krene i mjera LEADER iz Programa ruralnog razvoja, LAG-ovi bi trebali izravno nadzirati i omogućavati ulaganja u seoska područja. No već sada se naziru ozbiljni problemi koji bi cijeli taj proces mogli zaustaviti. Ne treba zaboraviti da je IPARD imao samo pet mjera, u odnosu na 19 mjera Programa ruralnog razvoja. Mjera LEADER je samo jedna od tih novih mjera. IPARD je imao 25 milijuna eura godišnje na raspolaganju, a Program ruralnog razvoja imat će 330 milijuna eura godišnje. Postavlja se pitanje kako će Hrvatska povući tolika sredstva, kada nije uspijevala ni onih 25 milijuna godišnje. Upravo su LAG-ovi trebali biti jedan od mehanizama koji su to povlačenje trebali olakšati. No sadašnje projekcije uopće ne govore tome u prilog.
Inertna država
Zašto?
U svim zemljama EU-a propisani minimum za mjeru LEADER unutar Programa ruralnog razvoja iznosi pet posto. S time da pojedine države mogu na tu mjeru izdvojiti i više sredstava. Tako većina zemalja EU-a troši oko deset posto sredstava na mjeru LEADER. Drugim riječima, to znači da ljudi u seoskim zajednicama sami preko svojih LAG-ova odlučuju o ulaganjima tog novca u svojim sredinama. Naši su pregovarači još za prošle HDZ-ove vlade uspjeli ispregovarati smanjenje tog iznosa na 2,5 posto za Hrvatsku. Nevjerojatna pregovaračka pozicija, zar ne?! Nova je SDP-ova vlada taj iznos uspjela podići na zanemarivih tri posto. Ako uzmemo da nam za cijeli Program ruralnog razvoja godišnje stoji na raspolaganju 330 milijuna eura, onda je tri posto od tog iznosa za mjeru LEADER na sedmogodišnjoj razini nešto manje od 70 milijuna eura. Kada taj iznos podijelimo s pet milijuna eura, koliko Ministarstvo poljoprivrede sada tvrdi da će LAG-ovi moći povući iz mjere LEADER, ispada da će se za novo razdoblje akreditirati samo 14 LAG-ova u odnosu na 42 LAG-a koji sada provode IPARD. Znači li to da ćemo u razdoblju kada počinjemo provoditi Program ruralnog razvoja imati čak dvije trećine manje LAG-ova nego u pripremnom razdoblju IPARD-a? Zar smo se kroz IPARD pripremali za gašenje LAG-ova? Ako Ministarstvo pokuša održati sadašnji broj LAG-ova, svaki će LAG prosječno dobiti tek oko 1,5 milijuna eura za sedam godina. Neusporedivo manji iznos u odnosu na ono što se moglo povući. Upravo zbog toga LEADER mreža Hrvatske traži od Ministarstva da se hitno pokrene postupak povećanja iznosa za mjeru LEADER, barem na europski minimum od pet posto, ako ne i više od toga. Vrlo lako bi nam se u novom razdoblju mogla ponoviti situacija kakvu smo imali u IPARD-u, gdje je oko 50 posto sredstava ostalo neutrošeno, a mi smanjujemo onu mjeru za koju postoje dobri izgledi da iskoristi sva sredstva i pomogne u povlačenju novca iz svih drugih mjera.
Koji su najveći problemi s kojima se LAG-ovi susreću?
Najveći problem se pokazao odmah nakon odobrenja LAG-ova već za Mjeru 202 IPARD-a, jer nadležna državna tijela, prije svega Ministarstvo poljoprivrede kao Upravna direkcija, nije promislilo o tome kako će LAG-ovi provoditi ovu mjeru. Naime, u okviru EU fondova, pa tako i IPARD-a, korisnici prvo trebaju potrošiti sredstva, a tek onda za njih dobivaju povrat. Kako su LAG-ovi udruge, gotovo nijedna banka im nije htjela dati kredite. HBOR se u tom pogledu pokazao jednako neupotrebljivim mehanizmom, Ministarstvo financija je pokušalo pomoći, ali posve bezuspješno zbog postojećih zakonskih ograničenja, o čijoj izmjeni nitko nije razmišljao prije početka provedbe IPARD programa, pa je provođenje cijele Mjere zapelo već na samom početku. Srećom, LEADER mreža Hrvatske našla je među Vladinim tijelima jedinog konkretnog sugovornika u Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva, koja je osigurala beskamatne pozajmice LAG-ovima kroz svoj program Europa plus. Da nije bilo Nacionalne zaklade, korištenje IPARD sredstava od strane LAG-ova potpuno bi se urušilo. Taj će se problem nastaviti i u LEADER razdoblju, jer Nacionalna zaklada više neće moći pratiti LAG-ove s iznosima od nekoliko milijuna eura. Pomoć Nacionalne zaklade je samo pomoć u prijelaznom razdoblju. Ministarstvo poljoprivrede ponovno je spokojno zaspalo čim smo mi sami riješili taj problem kroz suradnju s Nacionalnom zakladom i ne razmišlja više o njemu, a on će se opet pojaviti sredinom sljedeće godine.
LAG-ovi su ključni
Koliko su u okviru LAG-a ravnomjerno zastupljeni javni, poslovni i civilni sektor? Koliko su jedinice lokalne samouprave otvorene prema novom izazovu?
Nedavno sam čuo podatak iz Slovačke da je u proteklom razdoblju od 2007. do 2013. preko 90 posto sredstava LEADER mjere u njihovoj zemlji otišlo na projekte javnog sektora. To u prijevodu znači da su LEADER sredstva koristili za izgradnju lokalne infrastrukture. Nesumnjivo je da ljudima treba i pločnik, i vodovod, i vrtić, i još štošta. No prava namjena LEADER-a je poticanje lokalne proizvodnje i osobno se nadam da ćemo u Hrvatskoj imati mnogo veći udio poduzetničkih projekata koji bi mogli donijeti toliko potrebno zapošljavanje na selu, jer bez zapošljavanja ljudi neće ostati u Hrvatskoj, a onda ni na selu. Mali gradovi i općine u seoskim sredinama predstavljaju jedan od najzdravijih dijelova sustava državne uprave i mi vrlo dobro surađujemo s mnogim entuzijastima iz lokalne samouprave. Posebno bih napomenuo odličnu suradnju s udrugama, za koje slobodno mogu reći da su bili naši stalni partneri kod rješavanja mnogih važnih problema. Općine i gradovi, i to ne samo mali, jako dobro shvaćaju da će im LAG-ovi biti najvažnija poluga razvoja seoskih zajednica. Kao dobre primjere većih gradova mogu navesti Karlovac, Sisak, Zadar i mnoge druge koji su svoja seoska naselja uključili u okolne LAG-ove kako bi na taj način povećali povlačenje sredstava za svoja ruralna područja. Za sada kroz IPARD svojim članovima plaćamo edukacije i sufinanciramo odlaske na sajmove i prodajne izložbe. Osiguravamo im stručnu pomoć kod prijave projekata na natječaje, a za natječaje iz IPARD programa dobivali su i 30 bodova više ako bi im LAG izdao pismo preporuke.
Mogu li svoje mjesto u projektnim aktivnostima LAG-ova naći udruge i vijeća nacionalnih manjina s obzirom na svoje programske aktivnosti zaštite i njegovanja tradicijskih i kulturno-povijesnih vrijednosti?
To su apsolutno zanimljivi projekti. Uvijek potičemo lokalne KUD-ove da se prijave, za početak, na mnoge male natječaje putem kojih mogu dobiti potpore od oko 20.000 do 30.000 eura godišnje, a kasnije i veće. To su lijepa sredstva za jedno selo. Postoje mnogi primjeri gdje su KUD-ovi kroz projekte uređenja nekog lokalnog spomenika, ceste koja ima kulturno ili povijesno značenje ili izvora na kojem su nekada žene prale rublje, uredili kompletnu lokalnu infrastrukturu u selu. Pritom se to, naravno, ne odnosi samo na projekte u seoskim zajednicama. To mogu pokretati i udruge nacionalnih manjina u gradskim sredinama. To je osobito bitno za mlade koji na taj način obilato mogu financirati svoje programe poput video i filmskog aktivizma, koncerata, izdavanje knjiga, stripova, web-portala, međunarodnih razmjena mladih, opremanja društvenih centara i slično. KUD-ovi mogu provoditi vrlo širok raspon djelatnosti i ne bi se trebali ograničavati samo na njegovanje tradicijske kulture.
Kako biste opisali hrvatsko selo u 21. vijeku i kao sastavni dio europske ruralne sredine?
Cijeli je svijet na prekretnici i kriza postojećeg sustava je nesumnjiv dokaz da se stvari iz temelja mijenjaju ili tresu, ako hoćete. Postavlja se pitanje preživljavanja ruralnog prostora ovakvog kakvog ga pamtimo. Koncept neodržive poljoprivrede i općenito neodržive ekonomije zasnovane na velikim privatnim korporacijama kojima je povećanje dobiti jedina vodilja poslovanja posve je neodrživo. Izravna plaćanja u poljoprivredi, koja okvirno iznose polovicu sredstava Zajedničke poljoprivredne politike, ionako odlaze uglavnom na nekoliko vodećih tvrtki u pojedinim zemljama. To su u našem slučaju tvrtke poput Agrokora, Vindije i još nekoliko većih. Upravo zbog toga europska politika ide za tim da se ostalih oko 50 posto sredstava namijeni Programu ruralnog razvoja. A tu su LAG-ovi ključni mehanizam za povlačenje sredstava. Nažalost, naše Ministarstvo poljoprivrede je fetišist izravnih plaćanja i zato zanemaruje sustav LAG-ova kao ključnih mehanizama za iskorištavanje Programa ruralnog razvoja. Onda će se čuditi za pet godina zašto se sredstva Programa ruralnog razvoja ne povlače, a neiskorištena sredstva lakonski će pokušati prebaciti u izravna plaćanja. Poljoprivreda, a s njome vezano i razvoj sela, vrlo je strateška razvojna grana. No što kada vas uopće ne zanima razvoj i kada živite od transmisije političke i ekonomske volje iz svjetskih centara moći. Jednostavno provodite ono što vam se kaže, jer vlastitih razvojnih ideja ionako nemate. Najveći problem današnje Hrvatske je nepostojanje političke volje u bilo kojem smjeru. Naše kompradorske pseudoelite uopće ne znaju ni kuda, ni zašto idu.
Pošto ste dobar poznavatelj područja posebne državne skrbi, što biste rekli kakvo je stanje sela kroz koje je prošao ratni vihor prije dvadeset godina?
Rat je samo ubrzao proces propadanja sela, koji je započeo mnogo prije. Najveća ekonomska razaranja nije prouzročio rat, nego raspad sustava proizvodnje i otkupa. Tako je danas gotovo potpuno nemoguće smisleno organizirati bilo kakvu proizvodnju u poljoprivredi, jer Hrvatska uglavnom više ne proizvodi hranu. Pojedinačni slučajevi u kojima su se poduzetnici organizirali i uspješno pokrenuli proizvodnju ljekovitog bilja ili egzotičnog voća ne mogu nadomjestiti nedostatak smislene razvojne politike. Ne može nekolicina uspješnih poduzetnika u poljoprivredi nadomjestiti nepostojanje državne makroekonomske politike. Tako da je stanje katastrofalno. Te zajednice uglavnom odumiru ili životare kao svojevrsna demografska zona sumraka, u kojoj Srbi žive od staračkih, a Hrvati od braniteljskih mirovina, a jedni i drugi od socijalne pomoći. Turizam u nekim dijelovima donosi određene prihode i to se sasvim lijepo vidi u sredinama oko Plitvičkih jezera ili uz obalu, ali dugoročno gledano, oslanjanje na turizam je pokazatelj nerazvijenosti jer predstavlja tercijarni gospodarski sektor izuzetno visokog rizika.
Strah od Bruxellesa
Ima li spasa za ta opustošena mjesta?
Jedini spas je temeljita promjena socioekonomske, a time i političke paradigme. Ta promjena se, naravno, očekuje prije svega u gradu, jer je tu jednostavno više ljudi koji mogu pokrenuti drugačije obrasce suradnje i proizvodnje, ali trend bi se lako mogao prelijevati na selo. U uvjetima u kojima ne postoje mehanizmi razvoja treba razvijati usporedne nezavisne sustave. Pažljivo treba pratiti naznake u tom smjeru i obazrivo pomagati entuzijastima koji ih pokreću. Jedini način da polako izađemo iz krize jeste da se povežemo i počnemo raditi na drugačiji način.
Do sada je bilo pokušaja da se ti krajevi ekonomski podignu putem tradicionalnih oblika državne potpore. Zašto to nije urodilo dugoročnijim i snažnijim rezultatima?
Zato što se državna potpora koristi kao socijalna a ne kao ekonomska mjera, za kupovinu socijalnog mira a ne za poticanje bilo kakve proizvodnje. Kome bi uopće proizvodnja trebala u ekonomiji koja je zasnovana na trgovačkom lobiju kojem je jeftinije uvoziti, a državi ubirati PDV od uvezene robe? Hrvatska je zemlja koja poticaje daje po zasijanoj površini, a ne po količini prodanog uroda na tržištu. U normalnim zemljama poticaje ostvaruješ tek po prodanoj toni proizvoda u lokalnoj uljari, silosu, šećerani i slično. To sve jasno govori. Naša država te potiče da siješ, ali ne i da žanješ. Ustvari, sve je to jedno veliko mazanje očiju da se baci nešto novca na selo, kako se tamošnje stanovništvo ne bi prebrzo raselilo, ali ustvari nema nikakvu stvarnu razvojnu ulogu. Tako da selo malo živi od mirovina, malo od socijalne pomoći, a malo od poticaja koji se samo zovu poljoprivrednima.
Koliko su ta područja do sada uopće uspjela povući sredstava iz EU fondova? Zašto nisu više kada su bogata prirodnim potencijalima?
Općenito, Hrvatska nije uspjela povući puno sredstava iz EU fondova. Kao uska grla su se prije svega pokazale brojne državne agencije koje su bile zadužene za isplate sredstava iz fondova EU-a. I tu se opet vraćamo na ključno pitanje nepostojanja državne politike u Hrvatskoj. U zemlji u kojoj ne postoji jasna politička volja, administracija sama vodi svoju politiku. Pošto vlast u Hrvatskoj ne šalje administraciji jasnu razvojnu poruku i za to ne preuzima nikakvu političku odgovornost, birokrati uglavnom ne čine ništa. Jer je tako najsigurnije. Jedina instanca koje se birokrati iz državnih agencija za provedbu EU fondova i programa doista boje jest Bruxelles. Jedino se boje revizora iz Bruxellesa. Tako smo puno puta svjedočili komičnim situacijama u kojima su se provedbene agencije raznih ministarstava tim istim ministarstvima postavljale kao nadređena tijela. I ministarstva su pristajala na takav odnos. Posve nezamisliva situacija za bilo koju normalno uređenu državu u kojoj političari znaju svoj posao.
