Milan Caci Mihailović: Pozorište je neprestana služba

Piše: Bojan Munjin

Dugogodišnji glumac i kroničar Ateljea 212, teatra koji slavi 65 godina postojanja

Milan Caci Mihailović

Obično o historiji jednog teatra pišu kazališni kritičari, povjesničari umjetnosti i teatrolozi. O historijatu zaista velikog i značajnog kazališta, beogradskog Ateljea 212, koji je ove godine proslavio 65 godina postojanja, čak četiri knjige napisao je njegov dugogodišnji glumac Milan Caci Mihailović. O Ateljeu 212, o njegovim glumačkim junacima i svima koji su ga učinili velikim, o radostima i mukama pozornice razgovaramo s ovim vrijednim glumcem, koji se u svojoj polustoljetnoj karijeri držao maksime da kazalište ne treba samo voljeti, nego mu treba i služiti.

S kojom idejom je osnovan Atelje 212 prije 65 godina?

Nisam bio svedok tog osnivanja, ali znam da su se te 1956. godine okupili znameniti ljudi naše kulture i umetnosti: slikar Mića Popović, pisac Borislav Mihajlović Mihiz, profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu Radoš Novaković, kulturna poslenica Mira Trailović i drugi, koji su bili svesni da je ovoj sredini u to vreme bilo potrebno jedno avangardno, drugačije pozorište. To su bili obrazovani ljudi koji su bili u kontaktu sa evropskim kulturnim i umetničkim trendovima, o čemu se vrlo malo znalo u posleratnoj Jugoslaviji. Želim da kažem da je u ono vreme bilo vrlo bitno humanističko obrazovanje, za razliku od danas, kada je poznavanje literature stavljeno u stranu.

212 stolica

Kako je s Ateljeom 212 bilo na početku?

Kada čovek gleda istorijat Ateljea 212, na početku to nije išlo lako. Bilo je u tim prvim godinama predstava koje su odigrane tri-četiri puta i onda bi bile ugašene. Bilo je teško. Bila je čak jedna predstava, “Hladna guščija džigerica” po komadu Vuka Vuča, koja je odigrana jedan i po put. Samo na premijeri i još jedanput – ali do pauze. Nakon pauze, kada su se glumci vratili na scenu, videli su da u dvorani nema nikog. Pozorište je lepo, ali može da bude i nemilosrdno. E onda je došla ta prelomna predstava “Čekajući Godoa”, prema komadu Semjuela Beketa, koja je prvi put bila izvedena u jednoj zemlji istočne Evrope. Sa odabranom ekipom, na čelu sa velikim glumcima Ljubom Tadićem i Radetom Markovićem, ta predstava je za tadašnje vreme bilo čudo neviđeno. Inače, mene i moju dvojicu braće roditelji su kao decu neprestano vodili u pozorište i ja sam u Atelje 212 prvi put ušao 1960. godine. Neke predstave sam gledao i po dvadeset puta.

Tako se stvara privrženost kazalištu?

Još nešto je važno za moju ljubav prema pozorištu, osim roditelja koji su nas stalno vukli na sve moguće predstave: moj deda, Trajko Mihailović, koji je bio učitelj, osnovao je Beogradsko dramsko pozorište u kojem sam ja kao dečak provodio jako puno vremena. Na mestu gde je danas ovo pozorište, tu je posle Drugog svetskog rata trebao da se napravi red klozeta, ali deda Trajko je insistirao kod gradskih vlasti da tu mora da bude pozorište i uspeo je u tome. Bile su organizovane radne akcije na izgradnji tog pozorišta u kojima su učestvovali i budući glumci, pa sam čak i ja kao mali dečkić dodavao cigle radnicima.

Moj deda, Trajko Mihailović, koji je bio učitelj, osnovao je Beogradsko dramsko pozorište. Bile su organizovane radne akcije na izgradnji tog pozorišta u kojima su učestvovali i budući glumci, pa sam čak i ja kao mali dečkić dodavao cigle radnicima

Kako je Atelje 212 dobio ime?

Prva pozornica našeg pozorišta bila je u tadašnjoj zgradi lista “Borba” u Beogradu. Ima više verzija te priče kako je naše pozorište dobilo ime. Ja sam sklon onoj verziji koju sam čuo iz prve ruke i koja kaže da je u toj sali Borislav Mihajlović Mihiz izbrojao 212 stolica, a kako je jedan od osnivača bio i slikar, Mića Popović, onda je teatar nazvan Atelje 212. Prva predstava koju sam kao dečak gledao u Ateljeu zvala se “Čin-čin”, prema komadu Fransoa Bijedua, koju je režirala Mira Trailović. Na insistiranje Ljube Tadića, koji je inače moj rođak po majci, pozvali su da nastupi i moj otac. On je vodio “Trio usnih harmonika”, koji su na tim usnim harmonikama izvodili, zamislite, džez, i oni su u toj predstavi sudelovali kao živa muzika. U toj predstavi je uz Ljubu igrala i božanstvena Ljiljana Krstić, divna glumica sa kojom sam i ja kasnije imao priliku da igram u predstavi Ateljea “Slike žalosnih doživljaja” po tekstu Deane Leskovar. Ljiljana je danas zaboravljena, ali bila je velika glumica.

O Miri Trailović, dugogodišnjoj direktorici Ateljea 212, kružile su legende kao o “velikoj mami” toga teatra?

Prvo moram da kažem da je Mira zaista bila velika upravnica našeg pozorišta, u prelomnom vremenu kada je Atelje trebao da stane na svoje noge. Ali ona nije bila samoljubiva osoba, nije mislila da sve zna i zato se okružila grupom darovitih ljudi, među kojima su bili Danilo Kiš, već spomenuti Mihiz, Jovan Ćirilov, kasnije Borka Pavićević i reditelj Ljubomir Muci Draškić, koji su zajedno sa njom kreirali repertoar Ateljea 212. Mira Trailović nije bila samo sjajna upravnica pozorišta nego i velika rediteljka. Nemojte zaboraviti da je ona režirala tu fantastičnu predstavu “Čudo u Šarganu” velikog pisca Ljube Simovića, pa “Ko se boji Virdžinije Vulf”, koja je bila pozvana na gostovanje u Njujork i konačno, režirala je tu neverovatnu predstavu “Kosa” koja je, opet prvi put, bila izvedena u jednoj socijalističkoj zemlji.

U čemu je specifičnost igre Ateljea 212?

Atelje 212 je od početka bilo drugačije pozorište. Ponavljam, prvi put su u jednoj socijalističkoj zemlji igrani pisci kao Sartr, Fokner, Jonesko, Kami, Pinter, Beket i drugi, ali, kao što sam rekao, nije bilo lako na početku i bilo je lutanja prvih pet-šest godina. Jer, znate, pozorište je krajnje čudna stvar: možete da imate sjajan komad, odlične glumce i velikog režisera, ali nikada na kraju ne znate šta će ispasti. Da li će premijera bit veliki uspeh ili, kako mi to u pozorištu kažemo, čabar. Jedan od prelomnih trenutaka Ateljea bila je 1964. godina, kada se pojavila ta fantastična predstava “Kralj Ibi”, sa tim genijalnim Zoranom Radmilovićem. Mira Trailović je iz Pariza donela taj tekst Alfreda Žarija, koji je bio klinac od 15 godina kada ga je napisao. Inače, to je prilično težak komad koji puno puta u drugim pozorištima nije baš prolazio najbolje. Tada je Ljuba Tadić bio neprikosnoveni glumac u Beogradu i on je trebao da igra kralja Ibija. Ali posle mesec dana proba, režiser Muci Draškić i Ljuba Tadić shvate da ta uloga Ljubi ne leži i on od nje odustane. Koja srećna okolnost! Zoran Radmilović, tada nepoznat glumac, uskače u tu ulogu i predstava, koja je bila rezervisana da propadne, odjednom je sa njim postala hit, ne samo te sezone nego i godinama posle. Tada je naše pozorište zapravo postalo igra i to je ono što je možda razlikovalo Atelje od drugih pozorišta.

Kada se 1964. pojavio “Kralj Ibi”, trebalo je da ga igra Ljuba Tadić. Ali posle mesec dana proba, režiser Muci Draškić i Ljuba shvate da mu ta uloga ne leži i on od nje odustane. Koja srećna okolnost! U ulogu uskače Zoran Radmilović i predstava sa njim postaje hit

Jedna od vaše četiri knjige, s naslovom “Čarobnjak Radmilović”, posvećena je upravo Zoranu Radmiloviću.

Zoran je bio zaista veliki glumac, jedan od najvećih naših glumaca, koji je pomerio standarde glumačke igre do neslućenih razmera. Ali doći do glume kao igre, njemu i svima nama nije bilo nimalo lako. Kako se osvaja sloboda autentične glume, to je možda najveće pitanje u pozorištu. Ja sam u tom “Kralju Ibiju” nastupao kao mladi glumac i mogao sam da osetim atmosferu takve igre, ne samo Zoranove nego i čitavog ansambla. Za predstavu “Radovan Treći”, u kojoj sam takođe igrao i koja je zaista bila obljubljena i igrala se godinama, govorilo se samo o tim Zoranovim ingenioznim improvizacijama i doskočicama, ali ja sam baš u njoj shvatio šta je značio timski rad. Zoran je bio ozbiljan i promišljen glumac i sve te njegove bravure, kockicu po kockicu, gradio je čitav ansambl. Ta predstava je zaista bila fenomen.

Reprezentacija duha

Igrali ste s generacijom odličnih glumaca. Bila je to, bez pretjerivanja, ekipa s takvom radijacijom kao otprilike Barcelona s Mesijem.

Bila je to strašna ekipa: Bata Stojković, Taško Načić, Petar Kralj, Renata Ulmanski, Ružica Sokić, Đuza Stojiljković, Slobodan Cica Perović, Neda Spasojević, Zoran Radmilović, Milutin Butković, Seka Sablić, Mira Banjac, Bora Todorović i mnogi drugi veliki glumci. Bila je to reprezentacija duha, kako je rekla jedna naša pesnikinja. O toj generaciji možemo sa ove vremenske distance govoriti kao o velikoj, ali mi tada nismo mislili da je neko od nas velik, nego smo uporno i strpljivo pravili naše predstave. Probe su održavane po nekoliko puta dnevno, predstave su igrane i na maloj i na velikoj sceni istovremeno, pa se događalo da bi iste večeri igrajući trčali sa jedne pozornice na drugu. Svaki novi komad je za sve nas bio izazov. Ne zaboravite: u pozorištu se uvek kreće ispočetka.

Bilo je i tzv. zabranjenih predstava…

Trebalo je u vreme socijalizma i partijskih kontrola preživeti, onda kada se pojedine predstave nisu sviđale vlastima. Uvek je postojala neka “partijska bedinerka” koja je pratila šta mi izvodimo, ali tako je bilo i drugde i ne samo u pozorištu. Recimo, “Čekajući Godoa” je jedno vreme bila zabranjena predstava. I “Kosa” je bila igrana pa onda zabranjena. Naše predstave, “Kape dole” i “Druga vrata levo”, bile su takođe pod sumnjom i kako se to kaže, igrali smo na žici. Svi su u to vreme mislili da je upravnica Mira Trailović u partiji, ali ona to nije bila, nego je morala da balansira, da bude “u dobrim odnosima” sa vlastima. Ili recimo predstave “Marija se bori sa anđelima” Pavela Koa i “Audijencija” i “Izložba” Vaclava Havela, koji su u tadašnjoj Čehoslovačkoj bili ili u zatvoru ili su bili zabranjeni pisci. Mi smo igrali te predstave, u sali je sedeo ruski ambasador u Beogradu koji je ćutao kao zaliven i nismo mogli tačno znati kakve će biti reakcije sa našeg vrha…

Napisali ste četiri knjige o Atelju 212 pod zajedničkim naslovom “Uspomenar”. Kako su one nastajale?

Slušajte, kao što sam vam rekao, mi smo radili mnogo. U Ateljeu sam na tim probama i predstavama provodio više vremena nego u svojoj vlastitoj kući i neprestano su se u tom pozorištu izmenjivale mnoge zanimljive stvari. Glumci, reditelji i drugi umetnici pričali su krajnje uzbudljivo o pozorištu. Anegdota o glumcima bilo je koliko hoćete i ja sam sve to počeo da beležim i to sam radio godinama. Znate, zaborav brzo dolazi. U jednom trenutku sam se uplašio količine tog materijala, jer na kraju ispadoše četiri knjige o Ateljeu, ali mislim da je bilo vredno zapisati nešto o trunku duha tog vremena i pozorišta, o duhu grada i duhu jedne generacije. Evo na primer jednog detalja koji je govorio o vrednosti i uspehu Ateljea 212: ispred našeg pozorišta su se redovno skupljali preprodavači karata, tapkaroši, jer su naše predstave tada uglavnom bile rasprodate. Voleo bih da se i danas pred pozorištem skupljaju tapkaroši. Zatim, ja sam u to doba mogao nekom da preporučim bar deset Ateljeovih predstava, a sada, nažalost, jedva mogu da preporučim dve. Takvo je vreme danas.

Često se može čuti mišljenje da je Atelje 212 u svojim najboljim danima funkcionirao kao jedna porodica.

Da, to je istina, ali toj porodici nisu pripadali samo glumci, nego i svi ljudi oko scene. Bio je to električar Pera Struja, dekorater Coka, ton majstor Đuro Sanader, pa rekviziter Vlada Picek, koji je uvek drhtao kada bi Zoran Radmilović u “Radovanu Trećem” tresnuo rukom po stolu, jer bi uvek na scenu pala poneka šoljica kafe i razbila se, a šoljice koštaju… Bio je tu i kafedžija Novica iz našeg glumačkog bifea, pa gospođa Pavica, blagajnica koju smo svi voleli. Kada je umro dekorater Coka, ceo ansambl i sva tehnika izašli su pred publiku i Mira Trailović je tada održala govor svom dekorateru.

Što je u tom govoru rekla Mira Trailović?

Ne sećam se čitavog govora, ali sećam se njenih reči: “Pozorište nije dovoljno voleti, nego se pozorištu mora i nesebično služiti.” I to je istina. U pozorištu ne rade službenici od devet do pet, ali pozorište jeste neprestana služba. I jako je teško izdržati taj maraton. Ja sam igrao mnogo, velike, srednje i male role, u nekoliko hiljada predstava sa oko sedamdeset uloga, ali radio sam iz sve snage. To je ispunilo moj život, zadovoljan sa svime što sam postigao, ali sam smatrao da je to dužnost glumca, da služi. Postojalo je društvo ljubitelja Ateljea 212, pa su i oni bili deo te porodice. Ta publika je držala počasnu stražu nad odrom našim glumcima koji bi umrli. Bilo je to pitanje časti. Danas tog uzbuđenja prema pozorištu više nema i nema više te časti.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: