Mihajlo Pantić: Priča će uvek biti antropološka potreba

Piše: Bojan Munjin

Profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, književni kritičar i autor nagrađivanih zbirki priča

Mihajlo Pantić, foto: Jovica Drobnjak

Da li smo danas mudriji nego prije trideset godina, da li je balkanska prošlost samo crna nakupina stereotipa i da li osim ogorčenih postoje, na ovom komadiću zemlje, i oni drugi koji su u stanju da suosjećaju i da vole? Što o svemu tome može reći suvremena književnost i gdje se ona nalazi u današnjem sve više dehumanizirajućem svijetu, razgovaramo s Mihajlom Pantićem, profesorom na Filološkom fakultetu u Beogradu, književnim kritičarem i autorom vrijednih i nagrađivanih zbirki priča, prevedenih na više svjetskih jezika.

U dvorani Srpskog privrednog društva Privrednik u Zagrebu, kao i u drugim gradovima nekadašnje Jugoslavije, predstavljali ste knjige „Čuvar buvlje pijace“ i „Tragovi u beskraju“ beogradskog muzičkog kritičara i pisca Petra Popovića. Kakvi su dojmovi?

Da, Peca Popović je poželeo da njegove knjige predstavimo u sredinama koje su u ponečemu odredile njegov, a i moj život. I mada nekadašnje zemlje odavno nema, ljudi naših godina ne mogu poreći zajedničku prošlost. Uprkos svim razlikama i nesporazumima, ne prestajemo da komuniciramo, a Peca Popović je čovek koji na lep način to oličava. Posetioci promocija njegovih knjiga na kojima sam učestvovao verovatno će umreti sa mišlju da su rasli i delom se oblikovali u jednoj zemlji koja je bila takva kakva je bila, ne treba je romantizovati, ali ni poricati njene pozitivne strane. U mojoj glavi, pritom, taj prostor nije imaginaran i ne postoji samo u sećanju. Predajem južnoslovensku komparatistiku, objavljujem knjige u svim tim državama. Rekao bih da se ne predajem nostalgiji, točak istorije ne vraća se unazad. Reč je, pre svega, o mom životu na prostoru koji ne doživljavam kao stran, naprotiv.

Prevlast autofikcije

Govor o prošlosti uključuje često i sveopću kuknjavu na razne teme. Zašto je to tako?

Počeću od vlastitog iskustva. Rođen sam dvanaest godina posle Drugog svetskog rata. U mom detinjstvu, a i kasnije, tokom školovanja, nove generacije bile su upućivane na priču o tom ratu, ali rat nije u svemu oblikovao našu svakidašnjicu. A pogledajte šta se dešava danas: prošle su dve i po decenije od grozomornih ratova i raspada Jugoslavije, usledila je tranzicija koja u dobrom delu novih država i dalje traje. Uspostavljanje demokratije po ugledu na Evropu teče vrlo sporo, i gotovo da nema dana u kojem neko ne govori o morbidnim događajima iz poslednje decenije prošlog veka. Treba se sećati, naravno, ali isto tako treba pobijati uspostavljene stereotipe. Prvi od njih je da svako od tih društava vidi sebe kao žrtvu, i stalno iznalazi nove argumente kako bi to osećanje osnažilo. U redu, svi smo žrtve, ali svi nemamo razumevanja za nesreće drugog i to je, priznaćete, trajno neproduktivno stanje. I dok god je tako, a tako će sigurno biti za našega života, jer ako 25 godina ne možemo tog tereta da se oslobodimo, onda nećemo ni sledećih 25, kada nas, kako kaže Krleža, „više neće boljeti zubi“. Ipak, južnoslovenski prostor je jedna, ma koliko fragmentovana celina, bez obzira što u njoj svako, što nužno, što iracionalno, želi i hoće da istakne svoje posebnosti.

Kako izgleda ta razmjena južnoslavenskih posebnosti na planu književnosti?

Razmena književnih sadržaja i afirmacija regionalnih književnosti u drugim krajevima odavno postoji. Recimo, broj prevedenih dela iz bugarske književnosti na srpski jezik, i obratno, višestruko je porastao. Iako su posredi dva susedna, u ponečemu bliska naroda, sve do početka ovog veka oni su živeli „okrenutih leđa“. Rđava iskustva iz 90-ih, i kasnije, polako kopne, pa kada danas, na primer, uđete u neku beogradsku knjižaru, videćete knjige novih pisaca iz čitavog regiona, gde za mnoge od njih verovatno niste ni čuli. Sve to je, u duhu konzumerizma koji nije zaobišao ni kulturu, deo osvajanja tržišta i trke za prestiž. Nacionalni ključ prestaje da bude dominantan, već se gleda koliko knjiga neki pisac prodaje, da li su njegovi javni nastupi provokativni i kako je medijski praćen. Pri tom, čast retkim izuzecima, govorimo o tiražima od 200–300, najviše 500 primeraka.

Koliko se stvarnost, nekadašnja i današnja, tematski probila u suvremenu regionalnu književnost?

Može se reći da su rat iz 90-ih i potom tranzicija u znatnoj tematskoj i oblikovnoj meri preusmerili imaginaciju ovdašnjih pisaca, ali se takođe mora konstatovati da nismo dobili ni novog Crnjanskog, ni novog Krležu. Da li su teme bile prezahtevne, da li je vreme prekratko za estetski osenčenu katarzu, da li smo svi u našim reakcijama bili previše kolerično impulsivni – ne znam. Ali, takođe je istina da u posvemašnjoj današnjoj poplavi knjiga teže možete uočiti pojavu istinski vrednog dela, naprosto je takvo vreme. Za četiri godine, koliko sam bio u žiriju NIN-ove nagrade, kroz ruke mi je prošlo oko 700 romana. Nije moguće iz te mase tekstova pouzdano izvesti zajednički imenitelj, postoje samo indikativni signali. Na primer, evidentna je prevlast „ja“ priče, odnosno autofikcije.

Kako objašnjavate taj fenomen?

Izgleda da se nova književnost u znatnoj meri odrekla humanističkog principa promovisanja opštijeg znanja. Mnogi autori preokupirani su fikcionalizacijom sopstvenog iskustva, pa onda izostaje univerzalna perspektiva bez koje velika književnost nije moguća. Uporedite neki roman Tomasa Mana ili Borislava Pekića sa nekim aktuelnim delom i odmah ćete uočiti tu promenu. Ne potcenjujem činjenicu da je svaki život vredan pripovedanja, ali i tada valja izgraditi širi kontekst i mora proraditi neko dublje znanje. Istinski vredna književnost neodvojiva je od ideje prosvećenosti i od etičnosti koja je dobila estetsku auru. I, pritom: jezik današnje književnosti mahom je siromašan, iz jednog registra, prečesta je upotreba slenga koji sve u svemu nema veliku izražajnu moć. Ponekad te knjige budu simpatične, čitke, ali takve ne ostavljaju trajniji trag u nama.

Često čujemo da je danas književnost u krizi. Koliko je to blizu istine?

Kriza u književnosti? Kriza je permanentno stanje civilizacije, kriza je njen refren. Nijedna epoha nije lišena krize. Mi tek naknadno utvrđujemo vrednosne poretke i vrhove, pa je onda i istorija, na primer, u književnosti „istorija generala“. U našem dobu znamo da je 20. vek obeležen delima Crnjanskog, Andrića i Krleže. Dodajte još jednog ili dva pesnika i najuži izbor time je zaključen. Svi ostali čekaju neko radikalno prevrednovanje u budućnosti za koje niko ne zna da li će uslediti. Tako je svuda. Rusi, na primer, imaju, u dugom nizu od Dostojevskog do Solženjicina i dalje, svoje zlatno, srebrno i bronzano književno doba. Teorija istorije književnosti kaže da prošlost ima „gustinu”, drugim rečima, iskristalisane vrednosti nekog minulog perioda. Zato, nemajmo brige, svugde ima sjajnih autora, naši unuci govoriće o njima kao o klasicima. Naše je da ih u ovoj vrtoglavo ubrzanoj savremenosti eventualno zapazimo.

Sumrak humaniteta

Kakvo je stanje, na primjer, u srpskoj književnoj suvremenosti?

Istorija književnosti upozorava nas na postojanje perioda uspona i padova, u nepravilnom, neuhvatljivom ritmu. U Srbiji od 1931. do 1945. godine, posle značajnih poratnih dela Crnjanskog, Andrića, Vinavera, Rastka Petrovića, Isidore Sekulić i drugih, gotovo da ne postoji nijedno književno delo približne vrednosti. Postoje snažni pokreti, poput nadrealista, čiji je uticaj na kasnije stvaranje nesporan, ali danas niko, osim stručnjaka, ne ide u biblioteku da bi pozajmio nadrealistički roman ili poeziju. Takođe, sličnim tragom, može se reći da je veliki roman „incident“, on biva napisan jednom u deset ili dvadeset godina. Ali ću ponoviti da će se i o našem dobu jednom govoriti kao o starim, dobrim vremenima, upravo zbog pomenute nastupajuće „gustine“. Nije bilo tako davno, i ja pamtim to vreme, kada je izašao Mihailovićev roman „Kad su cvetale tikve“, potom i Pekićevo „Zlatno runo“, Pavićev „Hazarski rečnik“… I danas imamo pisce čija su dela usvojena kao nesporna, trajna vrednost: takve su drame Dušana Kovačevića koji se „popeo na ramena” Steriji i Nušiću. Ljubomir Simović je nezaobilazan i u poeziji i u drami, Dragoslav Mihailović u prozi, Ljubivoje Ršumović u stvaralaštvu za mlade. Nedavno je preminuo Milovan Danojlić, i svi su odmah rekli da je on bio izvrstan pisac. Pa, znali smo to i pre njegovog odlaska. Pre moje generacije važna je pojava Davida Albaharija, potom su došli Radoslav Petković, Dragan Velikić, Svetislav Basara, a za njima i novi pesnici i prozaisti… Srpska književnost je živa, inventivna i dinamična, znam da je tako i u drugim postjugoslovenskim državama. Samo nas preglasna kuknjava o krizi sprečava da lakše uočavamo nesporne vrednosti.

Štо će donijeti sljedeća decenija u književnosti?

Književnost se danas u novim okolnostima upinje da zadrži staru slavu, što je vrlo teško. Ona, naprosto, kako često kažem, više nije „simbolički reprezentativna forma“. To, donekle, u sferi visoke umetnosti može biti još jedino pozorište. Dobru predstavu mesecima gleda puna sala, a najbolji srpski roman ili neko klasično delo u istom času ne čita baš petnaest hiljada ljudi. Književnost pokušava da sačuva svoju jasnu društvenu funkciju i odgovarajući značaj, ali se u našem dobu jedva može govoriti o njenoj kritičkoj ili društveno-korektivnoj ulozi. Drugim rečima, u sveopštoj grafomaniji i hiperprodukciji teško je izazvati odgovarajući širi društveni odgovor. Današnji pisci ga ponekad podstaknu svojim javnim angažmanom, ali svojim delima gotovo nikada.

Zašto je to tako?

Duh ovog vremena oblikuje se stalnim ubrzanjem i gomilanjem informacija. Čovek, koji je izgubio naviku da čita, na društvenim mrežama stvara o sebi naopaku iluziju da sa nekim komunicira, a zapravo na taj način postaje sve usamljeniji. Književnost se trudi da ostane u širem vidnom polju kojem su ovladali mediji, politika, estrada, katastrofički izveštaji, sport, ali ona je „spora umetnost“, za nju treba vremena, znanja i motiva. Kada je dovedemo u vezu sa duhom našeg doba, uočavamo dva nasuprotna vektora: spora književnost ide u dubinu, a brza i sve brža stvarnost klizi po površini. Mesto književnosti u svetu osvedočenog sumraka humaniteta je neizvesno, uprkos nepreglednoj produkciji. Ipak, ne treba biti crni prorok, želja za pričom ili za pesmom će uvek ostati čovekova antropološka potreba.

Napisali ste jednu zbirku priča o Novom Beogradu i jednu zbirku o ljubavi. Kako izgleda ljubav u doba betona?

Moj dugogodišnji iskustveni uvid govori mi da je vrlo teško pronaći večnost u savremenosti. Odsjaj večnosti, nešto što nastaje u trenutku, a sadrži nešto univerzalno bitno i vredno, prvi je uslov sugestivnosti umetničkog dela. Život u bezličnoj gradskoj svakodnevici ne prestaje da nas poravnava, ali u tim „razbacanim škatuljama“, da opet pomenem Krležu, sasvim izvesno mora živeti i neki junak sa šekspirovskom dramom u sebi, samo ga treba pronaći ili zamisliti. I treba ga opisati, jer je njegova svakodnevica takođe sudbinski teška. Svakodnevica je, to sam napisao u jednoj priči, „deveta soba sa sedam brava“, a mi smo u njoj zarobljeni i anestezirani. Ulazimo u liftove, odlazimo na posao, vozimo se autobusima, vraćamo se sa posla, jedemo, uključujemo televizor… zaspivamo sa nekakvim mislima. Treba uočiti nekog takvog junaka u tom jednoličnom svetu u kojem nema ničega od herojskih gestova. Ti moji junaci žive po svojoj volji i ja ih u pisanju sledim. I u svemu tome je, verujte mi, ljubav od naročite, iskupljujuće pomoći. Ljubav oduhovljuje, ona i u neizrazitom okruženju čini život uzbudljivim, osmišljenim i vrednim življenja. Jer, ako je svakodnevica uvek i svuda ista, svaka ljubav u toj svakodnevici je neponovljiva. Ljubav je razlog da se živi na ovom svetu. Ako niste stvarno voleli u životu, ženu, brata, Maradonu, Hrista, cveće, košarku, bilo šta, promašili ste. Jednostavno, niste živeli.

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: