S hrvatske strane odlagalište nuklearnog otpada, s bosanske hidroelektrane. To je vizija koju su za rijeku Unu namijenile vlasti s obje strane granice rijeke koja izvire u Hrvatskoj, prolazi kroz Bosnu i ulijeva se u Savu u Hrvatskoj. “Imam osjećaj da su lokalni političari dobili ‘zadatak’ da građane uvjere kako je otpad i devastacija okoliša jedino rješenje za razvoj siromašnih općina”, kaže Daniel Pavlić iz Hrvatske Kostajnice.

Ima li u Uni ove godine soma i patuljastog mu rođaka ili nema? Rasprava u kafiću u Dvoru otegnula se na duže od sat vremena. Spominju se i hidroelektrane u SAD-u koju su ugrozile patuljastog soma, riblju vrstu koja kod nas nije autohtona već je donesena sa sjevernoameričkog kontinenta, kao i kukuruz koji raste na okolnim poljima. Dok je u Dvoru na Uni teško ikoga vidjeti na ulici, a jedina je zanimljivost ova stručna debata o ribama, s druge strane granice, preko puta mosta, Bosanski Novi vrvi ljudima. Na riječnim plažama gužva, mladić vozi djevojku u čamcu, mirisi ćevapa šire se odasvud, a život jednostavno kao da je povukao sve s hrvatske strane na bosansku stranu Une.

Uz ovu se rijeku vozimo biciklom, što je nakon čamca najbolji način da se dobro pogleda u nevjerojatno duboku zelenu boju vode Une, boju koja zaslužuje da ju se opjeva u pjesmama, zabilježi u književnim djelima, da se na njoj snimaju neki novi winnetoui. Prepoznali su to već stari Rimljani koji su joj dali ime “Una” ili “jedna, jedina”. Međutim, dok smo se mi vozile uz rijeku, u Bihaću se odvijala drama. Gradsko je vijeće tjedan dana ranije izglasalo odluku o dodjeli koncesije za izgradnju male hidrocentrale na Uni u samom nacionalnom parku. U međuvremenu, nakon reakcije niza bosanskih i međunarodnih udruga te peticije koju je u desetak dana potpisalo više od deset tisuća građana, u četvrtak je Gradsko vijeće svoju tjedan dana staru odluku poništilo. Zasad je Una spašena, ali vjerojatno samo do sljedeće prilike.

Naime, u Prostornom planu Sliva rijeke Une je od prošle godine moguća gradnja malih hidroelektrana. Također, Vlada Federacije BiH uvrstila je HE Unac 2010. u Odluku o proglašenju javnog interesa za izgradnju prioritetnih elektroenergetskih objekata u Federaciji BiH, iako je Unac pritoka Une i nalazi na području Nacionalnog parka. Osim turističke zajednice iz Hrvatske Kostajnice, hrvatske se vlasti poslovično nisu uključivale u priču o Uni, iako rijeka izvire u Hrvatskoj, u selu Donja Suvaja ispod planine Čemernice, i kasnije se u Hrvatskoj ulijeva u Savu.

U cijeloj Bosni i Hercegovini postoji ogroman pritisak na vodotoke. Gotovo je nemoguće pronaći rijeku ili potok gdje nisu planirane hidroelektrane raznih veličina. Iako u BiH imaju daleko premalo zaštićenih dijelova, čak su i oni na udaru građevinske i energetske industrije. Od tek tri nacionalna parka u zemlji koja bi cijela mogla biti nacionalni park, u dva su građani i civilnodruštveni aktivisti prisiljeni boriti se protiv hidroelektrana. Osim Une ugrožen je i Nacionalni park Sutjeska. U ovoj se priči vlasti Republike Srpske i Federacije BiH jako dobro slažu. Pravne su procedure u BiH zamršene, tko je o čemu nadležan odlučivati nije uvijek sasvim jasno pa u takvoj kupusari svašta prolazi. Pokazuje to i primjer stanovnika sela kraj Fojnice uz rijeku Željeznicu koji su godinu dana kampirali uz svoju rijeku ne dopustivši bagerima da siđu u korito rijeke i grade malu hidroelektranu, da bi do sada već dvaput na sudu uspjeli dokazati da ekološke dozvole nisu zakonito dobivene. Da nisu bili dovoljno odlučni, potok Željeznica bi već odavno bio pregrađen, zakonima usprkos.

Male hidroelektrane ne zapošljavaju nikoga, a Bosna je već izvoznik energije tako da ta mala količina energije nije potrebna za domaće potrebe. Jasno je da od ovakvih “investitorskih” priča korist ima jedino investitor i vjerojatno dobar dio lokalnih političara. Nije to samo BiH priča već je nažalost i hrvatska priča, ali i priča cijelog Dinarskog luka. Sličnu navalu malih hidroelektrana proživljava i Karlovačka županija, gdje ih je samo na rijeci Korani ucrtano čak 13.

[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=M2ij5-llLQU[/youtube]

Hrvatska i BiH dijele Unu, ali i nebrigu za nju. Dok BiH političari ovu rijeku vide kao energetski resurs kod nas bi u brdu iznad Dvora i Une gradili odlagalište nuklearnog otpada. Protiv toga su se BiH vlasti s druge strane granice žestoko bunile i to pod egidom da će im uništiti šanse za razvoj turizma što istovremeno sami rade. Una tako nema mira ni s jedne strane granice.

BiH vlasti pokušavaju navodno razviti turizam na Uni kroz tek tri godine stari nacionalni park, ali na najvećem vodopadu Štrbački buk zatječemo tek dvadesetak ljudi. Daleko je to od onoga što se trenutno odvija na nedalekim Plitvičkim jezerima. Teško je vjerovati da se uz malo promidžbe dio te rijeke ljudi s Plitvica ne može dovući i na Štrbački buk. Iako turizam kakav se odvija na Plitvicama sigurno nije održiv, Unu od nekih budućih napada može obraniti upravo turizam.

Vidljivo je to iz riječi donedavnog predsjednika Unsko-sanskog kantona Hamdije Lipovače, na koje je podsjetila HINA povodom prošlotjedne afere s hidroelektranama. “Turizam je lijep, ali od nečega treba živjeti”, rekao je taj “vizionar”.

I u prekrasnom kampu u sklopu rafting centra Discover na ulazu u Kulen Vakuf, na samoj obali rijeke svega nekoliko šatora. U restoranu možete večerati nad samom rijekom, svugdje uz Unu nude riječne pastrve koje ovdje zovu pastrmkama i to za cijenu od 20 do 30 kuna, s prilogom. Odavde kreću i rafting i kajakaške ture, idealni jednodnevni izleti za ljude iz Hrvatske, međutim, cijelim putem ne zatječemo gotovo nikoga s druge strane granice.

U Martin Brodu, na drugom najvećem slapu na Uni, također malo ljudi. Samo je selo tek nekoliko kuća, dva hotela i jedna birtija/restoran gdje nema novina “jer ne dolaze uopće u Martin Brod”. U selu oslobođenom od tiskanih medija, vidjeli smo automobil hrvatske granične policije. Kako saznajemo, dan je pečenja janjeta s bosanske strane granice. “Svaki mjesec su s jedne strane, ovaj mjesec je red na bosanskoj”, objašnjavaju nam u selu neočekivano dobre dobrosusjedske odnose, barem kada je o graničarima riječ.

Kad nisu na janjetini, bosanski pak granični policajci dežuraju na željezničkoj postaji, paze na željeznički promet kojeg nema već četiri godine. Tužna je to priča o Unskoj pruzi, koja povezuje Split i Zagreb i kraća je od Ličke pruge za tridesetak kilometara. Putem vijuga uz kanjon Une, prolazi kroz brojne tunele i sedam puta prelazi granicu. Iz vlaka se nekad s hrvatske strane mogao vidjeti i sam Štrbački buk. Osim što je nekad bila izuzetno važna zbog prijevoza tereta u luke na obali Jadrana, zbog predivnih vidika danas bi mogla predstavljati i turističku atrakciju. Međutim, elektromreža i dijelovi pruge u ratu su devastirani, a do prave inicijative za obnovu pruge dosad nije došlo.

Na nekadašnjoj željezničkoj postaji u Martin Brodu danas dežura tek jedan graničar. “Ovdje nema nikakvih problema”, tvrde. Na spomen imigranata odmahuju rukom.

U kući iznad slapova, Slavica zalutalima za jednu marku pokazuje eko praonicu. Pod jakim mlazom vode koji je skrenut sa slapa te mu se može regulirati jačina, nalazi se duboko korito u koje se stavlja prljavi veš. “Ne koristimo nikakve deterdžente, nakon što odstoji ispod slapa rublje miriše i bez ikakvih dodataka”, kaže. Ukoliko je nešto jako prljavo, ostane u koritu preko noći, a u koritu su izbušene rupe kako voda ne bi nizvodno odnijela i vaše gaće. Savršeni sustav, čini se.
Osim praonice ova obitelj ima i mlin u kojem još uvijek melju kukuruz i pšenicu. Slavica zapravo živi u Novom Sadu i tamo broji dane do penzije, ali je obećala nedavno preminulom ocu da mlin neće stati.

“Voda sve odnese i očisti. Kad sam ovdje nemam nikakve probleme, a u gradu ih imam stotine”, kaže.

Kako u Bosni zvukovi prirode ipak nisu kod svih na cijeni, gotovo svugdje gdje se zatekne čovjek taj će raspaliti glazbu na najjače i nadglasati huk rijeke. Na uređenom odmaralištu uz rijeku tako trešti Dubioza kolektiv, a par iz Bihaća kuha tursku kavu na otvorenoj vatri. Iako temperatura broji gotovo četrdesetak stupnjeva, a dok gledam plamen u glavi su mi slike Pelješca koji upravo gori, a i po samoj BiH gorjelo je tih dana stotinjak požara, kava je ipak rijetko dobra, a društvo razgovorljivo.

“Djeca su u Njemačkoj, ali mi ne želimo otići tamo. Pa samo u jednom kvartu u Bihaću se ispeče više mesa na roštilju nego u cijelom Stuttgartu. Mi smo generacija kojoj je rat odnio sve snove. Ljudi to ne razumiju, ali nama je ovo sve što je ostalo, da pečemo roštilj, kuhamo kavu i nikud se ne žurimo”.

Granični prijelaz kod Martin Broda je zatvoren. Najbliži otvoreni prijelaz je Strmica. Zato se od Martin Broda moramo uspeti do Drvara, gdje na ulazu još uvijek stoji Titova špilja, a i štand s majicama s Titovim likom.

“Najgore je što nema doktora. Za sve moraš ići ili u Banja Luku ili u Bihać ili Livno, a sve je udaljeno barem sto kilometara. U Banja Luci većinom Srbi, u Livnu Hrvati, u Bihaću Muslimani, a kod nas sve izmiješano, a sve siromašno. Nemamo ništa niti je koga briga za nas. Sve što počneš radit sve ti zabrane”, opisuje Desimir od kojeg saznajemo i to da u Drvaru ima samo jedna srednja škola i to ekonomska, a jedina ekonomija su kafići i krađa drva iz šume.

“Pogledaj one boriće. Čovjek bi ih posjekao ali ne možeš ni to kad je minirano”, žali se Desimir dok nas vozi do Bosanskog Grahova. Tako u Bosni mine spašavaju prirodu od čovjeka, a čovjek spašava sam sebe odlaskom u Njemačku. Zasad ih je još dovoljno u zemlji da podignu bunu na planove kao što je onaj o prodaji Une ruskom investitoru, ali koliko će dugo opstati kritična masa, ostaje upitno jer teško da mlađe mogu zadržati gradići poput Drvara.

Od graničnog prijelaza Strmica cesta se spušta prema Kninu. Od rata ovdje kao da ljudska noga nije kročila, raslinje se razuzdalo i stvorilo malu zelenu džunglu. Uz cestu prolazi i potok, a planinski vrhovi su se naslagali jedan za drugim. U Kninu se pak svi čude što ne dolazimo s morske strane već iz Bosne. Nije im jasno što ima tamo gore zanimljivije od mora. Una ostaje zaboravljena, iako bi i hrvatske vlasti da im je stalo do očuvanja Une koja je dijelom i hrvatska rijeka, sigurno mogle mnogo toga učiniti da dio turista s obale ili Plitvica svrati i do tek nekoliko kilometara udaljenog nacionalnog parka s druge strane granice.

ŠTO SE DOGAĐA S HRVATSKE STRANE UNE?

Daniel Pavlić, pokretač brojnih zbivanja u Hrvatskoj Kostajnici, govori za H-Alter o hrvatskom dijelu unske priče.

U Dvoru hrvatska Vlada želi smjestiti odlagalište nuklearnog otpada, dok s BiH strane prijeti opasnost hidroelektrana. Kako procjenjujete odnos prema Uni u Hrvatskoj i u BiH?

Ova 2015. godina kao da je ukleta. Imam osjećaj da su lokalni političari dobili “zadatak” da građane uvjere kako su otpad i devastacija okoliša jedino rješenje za razvoj siromašnih općina. Nije mi jasno kako se ne mogu potruditi da nešto lijepo doprinesu svojim zajednicama na temeljima turizma i povijesnog nasljeđa, jer ovaj kraj je bio stoljećima branik Europe što svjedoče brojni stari gradovi, koji mogu biti prava turistička atrakcija. Nitko da se potrudi i ponudi taj oblik razvoja ovog područja od posebne državne skrbi. Naumili su devastirati rijeku Unu i okoliš u kojima postoje mnoge inicijative koje žele razvijati ekološke načine samoodrživog razvoja. Umjesto da daju impuls ljudima koji rade nešto pozitivno, prodaju ovo područje za “judine skute”. Upravo su to pokazali posljednjih mjeseci da im nije stalo do Une, dok obični ljudi pokazuju svojim nezadovoljstvom obrnuto.

Koliko je zapravo zasad razvijen turizam i kakvi su tu potencijali?

Turizam se razvija, ali nema dovoljno poticaja. Samoinicijativno pojedinci nešto pokušavaju, ali iz razgovora s njima, saznajem da nemaju podršku lokalnih vlasti iako je potencijal velik. Koga god smo od stranaca doveli u naš kraj, svi su otišli oduševljeni viđenim krajolikom i našim gastronomskim bogatstvom. Godinama radimo SEFF – ekološki filmski festival na kojem petnaestak mladih iz cijelog svijeta biciklima prolazi kroz tridesetak mjesta uz Unu. Prikazujemo kratke ekološke filmove i budimo im ekološku svijest. Imamo odlične rezultate, a stranci se vraćaju iz godine u godinu, te dolaze njihovi prijatelji, obitelji, sve po preporukama. To i je cilj. Otkriti ovaj nevidljivi ekološki potencijal.

Upravo je završila Una regata, a uskoro ide i Utrka unskih čamaca, te Venecijanska noć na rijeci Uni. To su stare tradicionalne kulturne i sportske manifestacije koje će privući ljude u naš kraj. Krajem rujna idemo s PRESS film festivalom koji će iz godine u godinu obraditi sve grane novinarstva. I to je pokušaj revitalizacije našeg Pounja, no uz slabu financijsku podršku lokalne zajednice. Iskreno, da neke institucije iz Zagreba poput Ministarstva kulture, HAVC-a i Društva hrvatskih filmskih redatelja nisu prepoznale kvalitetu naših manifestacija, teško da bismo ih ikada mogli realizirati.

Ugrist ću se za jezik, ali hrabro izreći: dok god budu na odgovornim mjestima ljudi po političkom ključu, a bez kreativnosti i stručnosti, nikada neće naš kraj doživjeti kulturnu i turističku revitalizaciju, ma koliko god mi, iz nevladinog sektora pokušavali nešto, našom borbom protiv vjetrenjača…

Kako vidite budućnost Une?

Una ima budućnost pravog nacionalnog blaga, jer Unu u gornjem toku možete popiti. Možete u njoj uživati kupajući se. Možete voziti raftove, čamce, kajake i kanue. Una je pravo bogatstvo i to zna svaki ljubitelj Une. Mi živimo na Uni i živimo za Unu. Una je budućnost nama i našoj djeci. Mi smo ljudi s rijeke Une.

Autor: Marina Kelava, fotografije: Mirela Šavrljuga, izvor: H-Alter