Matija Kroflin, makroekonomist Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, pruža ekonomsku podlogu za sve vrste pregovora u kojima sindikati i/ili Matica hrvatskih sindikata sudjeluju, prati zakonodavne promjene iz domene ekonomije i javnih financija te javno prezentira i pojašnjava stavove sindikata… Za P-portal govori o ulozi sindikata, ekonomskim posljedicama pandemije Covida-19 i reakciji Vlade.

Kakvu ulogu su imali sindikati u jednom od najvećih štrajkova u povijesti od osamostaljenja Hrvatske – štrajku radnika u obrazovnom sustavu?

Štrajk su pokrenuli, organizirali, nosili i završili sindikati prosvjete. Štrajk je visokoregulirana aktivnost koja ima zakonski točno definirane procedure i postupke i samo sindikati mogu pokrenuti legalan štrajk. Odaziv u ovaj štrajk je bio vrlo masovan i u njemu su sudjelovali i mnogi nečlanovi. U osnovnim i srednjim školama brojke su bile impresivne, većinu dana u štrajku je sudjelovalo blizu 90 posto svih zaposlenih. U onom trenutku kada su sindikati prosvjete procijenili da su ispunili ciljeve, te kada je postalo jasno da daljnji pritisak ne bi rezultirao dodatnim popuštanjem Vlade RH, štrajk je prekinut.

Za razliku od Vlade RH, vi prosječan rast BDP-a od tri posto ne ocjenjujete pozitivnim, već ekonomski neuspješnim. U kojem smjeru treba ići hrvatsko gospodarstvo?

Prije ove trenutne situacije s virusom, Sindikat je upozoravao na pasivnost domaće ekonomske politike koja je bila fokusirana većinom na fiskalnu konsolidaciju, odnosno uravnoteženi proračun i smanjivanje javnog duga. U posljednjih 15 godina Hrvatska je izgubila razvojnu prednost pred gotovo svim nama usporedivim posttranzicijskim zemaljama. Manji BDP po glavi stanovnika od RH ima jedino Bugarska. U krizi je u EU duže od nas provela jedino Grčka. Po konačnom izlasku iz krize, pasivna politika, politika vođena na autopilotu, na pozitivnim okolnostima iz našeg okruženja, poklonjenim novcima iz EU i isključivo od strane ministra financija nije mogla generirati stopu veću od 3 posto. Sve nama usporedive zemlje rasle se brže i smatrali smo da je naša odgovornost da upozoravamo kako stope koje ostvarujemo nisu uspjeh.

Danas Vlada priča kako moramo mijenjati strukturu gospodarstva, manje uvoziti, više izvoziti, kako bi se trebali više osloniti na industriju, manje na turizam. Postavlja se pitanje zašto ništa od toga nismo radili od 2016. do 2020., u godinama u kojima smo generirali određeni rast. Mi smo puštali bujanje turizma. Porezne promjene, od kojih neke i nisu bili pretjerano korisne, nisu ekonomska politika. Država je trebala imati snažniju ulogu u usmjeravanju ekonomskih aktivnosti u održivijem smjeru i trebala je u dobrim vremenima jačati i reformirati institucije. Bez institucionalne memorije, kumuliranja znanja i iskustva, kvalitetnih kadrova, javne politike su stvar stihije i amaterizma, nepromišljene, nedovršene i potencijalno štetne. Bez kvalitetnih institucija koje će počivati na motiviranim i adekvatno obrazovanim, društveno uvažavanim i dobro plaćenim pojedincima, naše društvo nema perspektivu ostvariti razvojni skok.

Aktualna pandemija uzdrmala je gospodarstvo. Koje su negativne posljedice već nastupile, a koje nas tek čekaju ako ova situacija potraje?

Virus je doveo do prisilnog ograničavanja velikog broja djelatnosti i to na globalnoj razini, stoga je šok bio vrlo brz i vrlo snažan. U SAD-u je više od 30 milijuna ljudi ostalo bez posla u svega šest tjedana. MMF prognozira da će globalni pad realnog BDP-a ove godine iznositi tri posto i ako se takva projekcija manifestira, bit će ovo najveća kriza od Velike depresije, mnogo gora od posljednje krize koja je 2009. dovela do globalnog realnog pada od svega 0,1 posto. Ukupni globalni gubitak procjenjuje se na devet bilijuna dolara, što je više nego ukupan dohodak koji godišnje generiraju Japan i Njemačka zajedno. Što se Hrvatske tiče, Vlada je prije koji dan iznijela projekciju pada realnog BDP-a za ovu godinu od 9,4 posto, što je slično ranijim projekcijama MMF-a. Kao turistički orijentirana zemlja snažnije smo izloženi u ovoj krizi jer je sasvim jasno da će turizam i djelatnosti oslonjene na njega, poput ugostiteljstva, biti najsnažnije pogođene. Pritom, sve su ove projekcije rađene uz pretpostavku da će se do kraja godine situacija postepeno stabilizirati i da neće biti novih zdravstvenih kriza i potrebe za novim karantenama. U slučaju drugog vala, ekonomske posljedice mogle bi biti bitno veće. Stoga je i zdravstveni i ekonomski imperativ da se što prije pronađe adekvatan lijek ili cjepivo, što bi umanjilo neizvjesnost i preveniralo daljnje ekonomske i ljudske žrtve. Uz tu pretpostavku ima smisla očekivati relativno brz oporavak, odnosno snažne stope rasta već u 2021. godini. Dakle, ekonomije su snažno pale, ali bi i snažno mogle porasti u relativno brzom roku. To je priželjkivani scenarij i njemu se trenutno svi nadaju. Nažalost, zbog visoke ovisnosti o turizmu naš bi pad mogao biti dublji, a oporavak sporiji nego u većini zemalja EU-a.

U borbi protiv pandemije važnu ulogu imaju zdravstveni sustav i sustav socijalne zaštite. Kako sustavi socijalne politike funkcioniraju u Hrvatskoj?

Ova kriza pokazala je koliko je propagandna hajka poslodavaca, neoliberala i dijela medija na javni sektor pogrešna. Reakcija zdravstvenog i obrazovnog sustava, policije i dijela državne uprave u ovoj se krizi pokazala iznad naših očekivanja. Vjerujem da ćemo iz ovog primjera vidjeti koliko je nužno zadržati, ali i razvijati sustave poput javnog zdravstva i obrazovanja. Sasvim je jasno da postoji meritokratski i mediokritetski javni sektor, baš kao i produktivan i rentijersko-korumpiran privatni sektor. Svi oni kojima je jedini interes da plaćaju što manji porez često su mutili sliku i diskurs skretali prema “dobrom privatnom” i “lošem javnom” sektoru. Trpanjem svega u isti koš propaganda bolje djeluje jer kada se razloži da u taj javni sektor ulaze političari, lokalna razina i javna poduzeća, ali i zdravstvo i kultura i obrazovanje i znanost i socijalna skrb, onda više nije tako lako prodavati priče o uhljebima. Nažalost, i ovih dana svjedočimo agresivnom i nekritičkom pritisku za rezanje javnog sektora. Solidarnost, kvaliteta javnog sektora i zaštita interesa poreznih obveznika zapravo su šareni celofan – cilj su manja javna potrošnja i manji porezi. U uvjetima krize, oskudice resursa, ovo postaje sve izraženije. Pojednostavljena logika glasi ovako: privatni sektor financira javni i da nema privatnog sektora, ne bi bilo ni javnog. Stoga ako je privatni sektor u problemu, onda treba rezati javni i tako otvoriti prostor smanjenju poreza i pomoći privatnom sektoru. Taloženje degutantnih postupaka naših političara, lokalnih šerifa i stranačkih poslušnika ovu površnu i pogrešnu logiku čini vrlo prijemčivom velikom broju građana i u ovim kriznim okolnostima ona pada na plodno tlo, stvara pritisak na politiku i tjera je na neku reakciju jer je pritisak javnosti sada jak, a izbori su blizu! Sindikati i primjeri izvrsnosti koje pokazuju pojedinci zaposleni u sustavu javnih i državnih službi jedina su relevantna brana pred ovim napadima.

Kako procjenjujete kvalitetu aktualnih Vladinih paketa mjera za zaštitu gospodarstva?

Reakcija Vlade spram poslodavaca u vidu nadoknade plaća i odgode, odnosno oprosta poreznih davanja bila je relativno brza i izdašna. HNB je reagirao pravovremeno. Obranom tečaja te otkupom obveznica i otpuštanjem obvezne rezerve pokazao je da će imati aktivnu ulogu. To je smirilo paniku i neizvjesnost i dalo jedan kraći predah najpogođenijim djelatnostima. Dakle, mogli bismo reći da smo izbjegli prvu potencijalnu pogrešku, a to je da Vlada i središnja banka ne reagiraju pravovremeno i primjereno. Takvu smo situaciju imali početkom prošle krize.
Ono što je problematično je sama tehnička izvedba mjera i činjenica da će naknade za plaće ostvariti vjerojatno i dio subjekata koji to ne bi trebao, dio subjekata koji bi krizu mogao podnijeti i bez te državne pomoći. Također, relativno se malo govori, a očito ne bez razloga, o funkciji samih banaka u ovoj krizi. Njihov obol u pomoći građanima i poduzetnicima očigledno ne ide baš brzo, ni glatko kako se očekivalo.

O čemu najviše ovisi oporavak hrvatske ekonomije?

Pod pretpostavkom da se virus više neće vratiti, nekoliko je bitnih stvari o kojima to ovisi. Prvi je brzina oporavka potrošnje, a ona će u dobroj mjeri ovisiti o turizmu, opsegu zaposlenosti i ukupnom prihodu koji će turizam ove godine generirati. Turizam je za Hrvatsku, nažalost, nenadoknadiv i treba uložiti maksimalan trud da se izvuče što se može. Druga stvar je zatvaranje financijske konstrukcije države u ovoj godini, u kojoj će potrebe za zaduživanjem biti izuzetno velike. U tom segmentu malo čudi da ministar Marić već nije osigurao dio sredstava na međunarodnom tržištu. Treća i dugoročno najbitnija stvar je kakvu će ekonomsku politiku vlast voditi, hoćemo li brže-bolje krenuti rezati deficit i smanjivati javni dug ili će nam primarni fokus ostati na tržištu rada i postepenom stvaranju održivije ekonomske strukture. Vlada radi pogrešku najavama rezanja plaća u javnim i državnim službama, za što u ovim okolnostima ne postoje opravdani ekonomski razlozi, no kao što sam već objasnio, riječ je o refleksu vlasti na bilo javnosti koje diktira dio poslodavaca i medija. Ekonomski razlozi tu nisu primarni. Nema zemlje u kojoj se sada kreće u smanjivanje plaća ili broja zaposlenih u javnom sektoru. Nažalost, Vlada je pokazala da je sklona popustiti pred pritiskom poduzetnika. Samo dva recentna primjera su smanjenje PDV-a za pripremu i usluživanje hrane te nedavna agresivna kampanja jednog dijela poduzetnika koji nije bio zadovoljan prvom verzijom Vladinih mjera. Jasno je da je HDZ pred izbore osjetljiv na prigovore poduzetnika. To je segment društva koji je njima bitan, u tome nema ništa sporno. No zabrinjava to da je Vlada popustila medijskoj galami neformalne grupe poduzetnika, za koju se ne zna ni koje ni koliko poduzetnika zastupa. Prosvjetni sindikati su morali organizirati štrajk od mjesec dana i napuniti Trg bana Jelačića da bi ostvarili svoje ciljeve.

Iza nas je Međunarodni praznik rada, kolika je razina osviještenosti radnika u Hrvatskoj, a koliko radnika u svijetu?

Sindikati su prošle godine uspjeli napraviti dvije velike stvari. Skupili su 748 tisuća potpisa građana kojima su spriječili obvezni rad do 67. godine u Hrvatskoj te su u prosvjeti uspješno odradili najduži štrajk u našoj povijesti. Hrvati su kao nacija relativno apatični i nesenzibilizirani za borbu za radnička prava. Jako nas smetaju nacionalna pitanja i tu smo jako borbeni, no kada su na stolu egzistencijalna pitanja, vrlo smo različiti od većine razvijenih društva. Dapače, dio građana na sindikalni i društveni aktivizam gleda negativno. No, ipak, uz dovoljno volje, organizacijskih sposobnosti i dobro vodstvo, kolektivnim djelovanjem može se mnogo postići. Nadamo se da će ovi gore pozitivni primjeri utjecati na svijest naših građana. Da će ljudi početi shvaćat da ako žele bolju zemlju i bolju budućnost da to onda moraju i izboriti.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email