Maša Kolanović piše intrigantnu poeziju, priče i romane: „Pijavice za usamljene“, „Jamerika: trip“, „Poštovani kukci“, „Sloboština Barbie“, i predaje na odjelu kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svojim znanstvenim radovima, javnim nastupima i društvenom angažmanu, ona se hvata u koštac s tabu temama i bolnim pitanjima današnjice od kojih drugi uglavnom okreću glavu. To je više nego dobar povod za razgovor o stvarima koje nas se suštinski tiču.

Prije 11 godina objavili ste knjigu „Udarnik! Buntovnik? Potrošač… Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije“. Što se s popularnom kulturom u međuvremenu dogodilo ili promijenilo?

Ako na kulturu gledamo kao na „cjelokupan način života“, kako je definira britanski teoretičar kulture Rejmond Vilijams čijoj sam se definiciji sklona prikloniti, moj je dojam da su procesi sve veće komercijalizacije opkolili njezino značenje, a potrošačka kultura je postala bešavna dominanta. Zadnjih je godina, čini se, došlo i do svojevrsne stagnacije ili usporavanja kritički angažiranih popularno kulturnih intervencija u ovom polju, možda je dojam takav i zbog efekta da je svijet stao ili se hibernirao zadnje dvije godine zbog korone. Popularna kultura tzv. srednje struje, dakako, nije zastala, ona buja na svim razinama. Iz moje perspektive, međutim,  prvenstveno mislim na otkrivanje onih tekstova i praksi koji čine mjesto razlike, angažirani su i kritični s integritetom, te otvaraju pukotine koje mogu povesti daljnju raspravu, ponuditi sadržaje o onim društvenim problemima o kojima je potrebno progovoriti na drugačiji način i izvan dominantne optike…

Heterogenost glasova

Ako biste trebali odgovoriti na pitanje o poetskim trendovima i tematskim središtima aktualne književnosti u Hrvatskoj, što biste rekli?

Dobar dio književne produkcije u Hrvatskoj vezan je za teme prorade recentne prošlosti i refleksiju aktualnih društvenih problema. U srži tematskih preokupacija je pitanje o promjenama na identitetskoj razini, roda, klase, etniciteta… U tom smislu književnost ima važnu ulogu u specifičnoj proizvodnji „društvenog znanja“ i vjerujem da njezin učinak, koliko god minoriziran u odnosu na druge tipove misaonog posredovanja toga znanja, ima svoj potencijal koji nije nezanemariv.

Tužno pitanje: može li se danas živjeti od pisanja?

Ja osobno ne živim od pisanja i iskreno ne znam kako bih isključivo od pisanja preživjela. Divim se kolegama koji u tome ustraju i uspijevaju. Ne postoji javna kulturna politika koja bi se pobrinula da pisanje zadobije infrastrukturu stabilnog financiranja. Potpore Ministarstva kulture su jedino iole konkretno što postoji, no one su nedostatne da osiguraju piscima dovoljne i stabilne prihode za život. Što se financiranja tiče, pisanje u Hrvatskoj je donekle praksa na razini hobija u kojoj su neki autori i autorice okolnostima usprkos postigli zavidan profesionalni učinak, ali bojim se da to nije samo hrvatski slučaj.

U vašim znanstvenim radovima bavili ste se i temom doživljaja pojma Jugoslavija nekada i danas. Koliko bi novim kulturalnim identitetima na tlu bivše države bilo korisno da u svojim memorijama zadrže i raznolika iskustva, dobra ili nesretna, iz prošlih vremena?

Nastojim u svom znanstvenom radu, istraživanju i predavanjima izbaviti socijalističku povijest iz redukcije značenja, čemu često svjedočimo na razini srednje struje javnog i političkog razmišljanja. Ti su diskursi uspješno odradili svoj posao reduciranja socijalizma na prvenstveno totalitarnu dimenziju ili neke uvriježene stereotipe, ali socijalistička je prošlost, uostalom kao i svaka druga prošlost, kompleksan fenomen koji treba progovoriti svojim višeglasjem, pa i u političkim dimenzijama onoga dobrog i nesretnog, kako kažete. Mislim da bi za domaći kontekst, za početak, njezina normalizacija kao predmeta proučavanja, temeljenog na dokumentarnoj kulturi i bogatom arhivu, pripomogla u otporu protiv simplifikacije koju nerijetko prati politička ostrašćenost i stigmatizacija.

Da li je moguće govoriti o jugoslavenskoj prošlosti bez nabreklih žila?

Govoriti o socijalizmu kroz studij književnosti i kulture moguće je kao ona društvena pedagogija koja upućuje na heterogenost glasova i iskustva i u konačnici dovodi do toga da ne postoji „samo jedna istina“, kako glasi stih popularne pjesme. I ne samo kao predmet memorijskog višeglasja, socijalizam je potrebno apostrofirati i zbog političkog potencijala u raspravama koje otvaraju pitanje o javnom zdravstvu, obrazovanju, urbanizmu – svemu onome što je danas ugroženo komunalno dobro. To je pitanje koje se sve više javlja i kod mlađe generacije kada uvodimo pamćenje socijalizma kao temu rasprave.

Također, bavili ste se i temom kapitalizma, lokalno i globalno, u kontekstu njegove uloge ili utjecaja u umjetnosti, kulturi i svakodnevnom životu. Pojednostavljeno rečeno, čini se da je danas kapitalizam doveden do bijelog sjaja, dok su kultura i umjetnost ponešto potamnili?

U ovakvim situacijama donekle predvidljivo ponavljam više puta citiranu tvrdnju Frederika Džejmsona da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Zaista, ni korona nije dovela u pitanje kapitalizam, iako je objelodanila njegove brojne kontradikcije i ukazala na evidentnu društvenu nejednakost. Kapitalizam kao da ima jezivu moć apsorpcije svega u predmet komodifikacije, eksploatacije robe i to je za pitanje autentičnosti jednog pisca ili spisateljice današnjice, uz preživljavanje ili upravo zbog preživljavanja, možda najveći izazov.

U kontekstu tema vaših radova, čini se na mnogim stranama, u kulturi i svakodnevnom životu, da je ljudska emotivnost gurnuta na rub ili je potpuno nestala. Depresija je često stanje stvari danas. Trebamo li se bojati ili ostaje neka realna nada u budućnosti?

Čak i ako ne odemo dublje u raspravu o kliničkoj depresiji koja je postala pošast među mlađom populacijom, u kontekstu dominantnih afekata naše suvremenosti, dakle, afekata u smislu podruštvenjenih emocija, možemo primijetiti kako je ravnodušnost metastazirala. Kao protuotrov mogu poslužiti inzistiranje na solidarnosti i empatiji. I ne bismo ih smjeli prepustiti samo individualnim odgovorima, već bismo ih kao društvo trebali prakticirati i vježbati od vrtića i školskih klupa, ne bi li barem donekle one postale vrijednosti društva i njegove uvjetovane reakcije na različite krize. Sebično je i donekle opasno prepustiti ih samo individualnom senzibilitetu i izboru.

Rastvaranje iluzornog

Prije otprilike godinu dana sudjelovali ste u Zagrebu na skupu „Mala škola devedesetih“. Kada bi, onako fantazirajući, sva ta iskustva iz 90-ih stavili u malu bočicu, koje boje i okusa bi ona bila?

Teško mi je sabrati donekle „nevini“ pogled na devedesete. S jedne strane to su godine mog djetinjstva, obojene specifičnim iskustvom i emotivno obojenim sjećanjima na to razdoblje, s druge strane im kroz istraživanje analitički pristupam preko „dokumentarne kulture“ vremena. U proradi onih pitanja za koja u trenutku mog iskustvenog prolaska kroz 90-e nije postojala politička svijest, jednostavno zato jer sam tad još bila dijete, devedesetima prilazim i rastvaram ih kroz istraživanje i kreativno oživljavanje. Kad se pomiješaju te komponente, bočica bi bila sive boje, s nekim umjetnim šljokicama: bilo bi u njoj i crnih i krvavo ružičastih nijansi.

Razdobljem 90-ih i kasnije bavili ste se u romanu „Sloboština Barbie“, na temelju kojeg je nedavno u Zagrebu premjerno izvedena i istoimena predstava. Na kraju mnogih bolnih tema koje se pojavljuju u vašem romanu postavlja se pitanje: koliko je čovjek iluzorno biće?

Predstava se iz moje perspektive odlično nadovezala na roman i sretna sam što je knjiga dospjela u pametne i kreativne ruke redateljice Natalije Manojlović i dramaturginje Ivane Vuković, da ne spominjem ostalu sjajnu ekipu. Taj sam roman pisala u svojim 20-im godinama i sad je već prošlo neko vrijeme koje mi dopušta više dodatne refleksije. U govoru o 90-ima meni je osobno bilo vrlo teško dati jednoznačan, zaokružen odgovor koji bi sabrao sve kompleksnosti tog razdoblja. Shvatila sam da jedini autentičan i etički prihvatljiv odgovor jest ispričati svoju priču. Da se opet vratimo na tu „jednu istinu“ iz nacionalne pop himne… Iako je izgradnja „jedne istine“ o 90-ima onaj narativ koji je utemeljio naciju, priče o devedesetima nikada ne bi trebale biti dovršene i što više priča budemo imali, vjerujem da će društvena katarza biti veća.

Vaša zbirka priča „Poštovani kukci“ najavljena je kao postsocijalistička zona sumraka, u kojoj se između ostalog miješaju retrogradne političke ideje i jeftini konzumerizam. Takvo stanje nije prisutno samo kod nas. Kakve su mogućnosti otpora u „vrlom novom svijetu“?

Svatko bi trebao iznaći vlastiti modus odgovora. Moj je bio kreativno očuđenje nad tim dominantnim omotačem naše suvremenosti. Usmjerila sam se na rastvaranje iluzornog, lažnog diskursa različitih žanrova kapitalističke kulture, koji stoje u raskoraku naspram autentičnih ljudskih problema i sudbina, proizvode tupilo i svojevrsno poniženje koje doživljavamo dominantno adresirani kao „kupci“. Znaju mi prići neki čitatelji koji mi kažu da nakon moje knjige ono „poštovani kupci“ u dućanu isključivo čuju kao „poštovani kukci“ i da im to na neki pomaknut način daje osjećaj dostojanstva. Apsurd, kako to gordo zvuči.

Na kraju, da li su u vremenu apsurda, barem u vašoj generaciji, moguće male zajednice istomišljenika i prostori empatije i solidarnosti, koji svojim postojanjem i djelovanjem pokazuju sebi i drugima da čovjek nije samo beznadno usamljeno biće, bačeno na milost i nemilost ružne stvarnosti?

Ja svjedočim oko sebe da takve male zajednice zaista postoje, jer primarno mi jesmo bića zajednice i ne možemo funkcionirati osamljeno. Korona nas je dosta fragmentirala, a i nova tehnologija je dosta metastazirala i još više nas je bacila u te čahure osamljenosti. U takvoj situaciji, po nužnosti, otpor je u zajednici. To može biti zajednica susjeda u mom kvartu koja mi puno znači i pomaže mi kao samohranoj majci, ali postoje i druge zajednice solidarnosti i pomoći, na primjer u prihvaćanju i pomoći izbjeglicama na razne načine, koje su se za vrijeme migrantske krize pokazale ključnim. Vlade pojedinih država pokazale su se nemoćnim ili nesposobnim da pomognu, ali su se udruživali često anonimni pojedinci, koji su pomagali tim nevoljnim ljudima. Kod mojih prijatelja u Beču za vrijeme izbjegličke krize neprestano su stanovali neki ljudi, kojima su oni pomagali ili su prikupljali hranu i odjeću ili su davali pravne savjete migrantima, u trenutku kada su mnogi od njih bili okrutno deportirani ili su umirali na granicama evropskih država. Ili, moja prijateljica u Zagrebu, i mi svi zajedno s njom, uključivali smo se u pomaganju izbjeglicama kod Slavonskog Broda. O tome se ne govori, ali takve zajednice postoje. S druge strane, svi mi koji smo osvjedočeni onlajn komunikacijama, ne samo u vrijeme korone nego i u svijetu nove tehnologije, znamo da ništa ne može zamijeniti živi ljudski kontakt.

Kakve su perspektive takvih zajednica?

To je početak svake promjene: čovjek treba zajednicu, u njoj, ukoliko je ta zajednica pozitivno usmjerena, on reflektira samoga sebe i takva zajednica realno može imati afirmativnu moć solidarnosti i empatije. Zajednica je najveći otpor kapitalizmu kakvog danas gledamo u ljudskoj fragmentiranosti i osamljenosti. Postoje ljudi koji drugačije žive, koji svoju djecu tako odgajaju ili koji ustraju u tome da studentima na fakultetu ponude alternativu u razmišljanjima, nasuprot okrutnim imperativima kojima su oni danas izloženi i kojima je teško oduprijeti se. Osvještavanje, prisutnost i razgovor s mladim ljudima, strpljivo i polako, uz mukotrpan rad i ustrajnost, bez garancija za uspjeh, jedino je što nam još preostaje. Ali kada ne bih posjedovala optimizam u vrijednosti za koje se zalažem, onda bi zaista sve bilo jako mračno. To ipak daje nadu u ovom beznadnom scenariju svijeta u kojem živimo.