Marko Đorđević: Pokret „7 zahteva“ pokazao da još ima mladih i angažovanih koji se bore za bolje sutra

Piše: Vladislav Stojičić

Pokret „7 zahteva“ nastao je na „protestima protiv diktature“ u aprilu 2017. godine. Kako kažu, u ovom pokretu se bore za zahteve koje je narod iznedrio na tim protestima putem …

Pokret „7 zahteva“ nastao je na „protestima protiv diktature“ u aprilu 2017. godine. Kako kažu, u ovom pokretu se bore za zahteve koje je narod iznedrio na tim protestima putem glasanja, rasprava i zborova koji su organizovani na internetu, a oni su: promena prioriteta ekonomske i socijalne politike: 1. Zaštita prava i poboljšanje statusa svih radnika; 2. Zaštita životnog standarda stanovništva; 3. U potpunosti javno finansirano i svima dostupno obrazovanje i zdravstvo; 4. Fer i slobodni izbori; 5. Sloboda medija; 6. Departizacija društva; 7. Decentralizacija. Za P-portal govori Marko Đorđević iz pokreta „7 zahteva“.

Šta odgovorite kada vam kažu da su vaši zahtevi utopistički?

Često se suočavamo s pitanjem o „realnosti“ sedam političkih i ekonomskih zahteva postavljenih tokom aprilskih protesta. Najčešće odgovaramo pitanjima: „Da li je trenutno političko i ekonomsko stanje u zemlji bilo kome ’realno’? Da li mislite da razuzdano slobodno tržište, koje zagovaraju vlasti od 2000. godine, zaista podižu ljude iz siromaštva, kako nas oni ubeđuju, ili je zapravo to najveća utopija?“ Kada razgovaramo sa zainteresovanim ljudima obično zajedno dođemo do toga da ništa neće biti bolje ukoliko se od sedam zahteva ispune jedan ili dva. „Biće to opet ono staro ’sjaši Kurta da uzjaše Murta’“, kažu nam. Upravo zato što niko ne želi polovična rešenja mi im kažemo da ispunjenje sedam zahteva nije utopija, ni političko sanjarenje nego civilizacijski minimum kako bismo opstali kao narod. Ne možemo imati prave političke promene ukoliko se glasovi mogu kupiti za karton jaja, dnevnicu ili sendvič. Ne možemo imati ekonomske i socijalne promene ako ne dođe do smene političke elite koja sedamnaest godina stvara i održava trenutno stanje.

Da li je već svima jasno da živimo u klasnom društvu? U društvu privilegovanih i eksploatisanih?

Klasna svest je do skoro u javnosti bila tabu tema u Srbiji, prokazana i zaboravljena na prašnjavim akademskim policama. Tek danas, deset godina od početka svetske ekonomske krize, naziremo kako se govor o njoj vraća u javnu sferu u Srbiji. Ona, međutim, postoji oduvek, a svoj trenutni oblik je dobila 1990. godine, kada je otpočela naša druga nesrećna afera sa kapitalizmom. Kroz borbu protiv privatizacije radnici su i te kako sticali svest o sopstvenoj klasnoj poziciji i poraznoj logici klasne borbe u kojoj su se našli. Međutim, nakon ratova i privatizacije javila se velika prepreka političkom izražavanju te svesti i vođenju borbe protiv eksploatacije. Srbija i čitav Balkan su od 2000. godine tako uklopljeni u svetski kapitalistički sistem da društvena kompozicija rada predstavlja prepreku klasnom sastavu rada. U Srbiji je broj zaposlenih u javnom sektoru tek nešto manji od privatnog. Broj industrijskih radnika je već godinama na oko 300.000 (grubo, trećina od onog iz 1989. godine). U čitavoj zemlji dominira sektor usluga, u kome firme imaju izuzetno mali broj zaposlenih sa nikakvim radnim pravima. Nezaposlenost je najviša među onima koji imaju najviše potencijalne političke energije, među mladima. Svi ovi faktori sprečavaju političku artikulaciju radničke klase, tako što je cepkaju, okreću je samu protiv sebe i ograničavaju je u njenoj borbi za bolji život.

Klasna svest doduše ne manjka onima koji njome vladaju 17 godina, kompradorskoj buržoaziji i njihovim zastupnicima, visokim političkim birokratama. Oni vrlo dobro znaju da je u interesu njihove klase da sprečavaju buđenje klasne svesti kod radnika time što ih zakonski regulišu i izvanzakonski ucenjuju i ugrožavaju. Onaj kome ova nasilna slika Srbije nije jasna mora pod hitno da se obrazuje jer, kako reče Šekspir, „zanosi plahi plaho se i svrše“.

Izbori su nam jasno pokazali da mikrosvetovi u kojima mi živimo nisu oni u kojima živi većina stanovnika Srbije. Kako raširiti zahteve, prilagoditi ih i dopreti do onih koji nemaju društvene mreže i pametne telefone?

Postoji mit velikih zapadnih medija da tehnologije stvaraju političke promene. Autori poput Basama Hadada su ovo stanovište temeljno kritički raskrinkali na primeru tzv. „Arapskog proleća“. Mi mladi u Srbiji, koji smo pokrenuli aprilske proteste, imamo sličan kritički pristup ograničenoj ulozi medija i tehnologije u stvaranju otpora autokratiji. Vučićeva medijska dominacija i generacijska razlika na kojoj se zasniva su nam bolno jasne. Većina stanovnika Srbije se informiše putem televizije i putem štampe. Utoliko je glavno interesovanje ovog i prethodnog autokrate bilo potpuno kontrolisanje upravo tih kanala komunikacije. Internet je medijum mladih i najmlađih. No, mi u pokretu „7 zahteva“ ne odustajemo ni od jednog od ova dva fronta. Imamo aktivne medijske politike kako na internetu tako i u retkim zvaničnim medijima koji nisu pod kontrolom vlasti. Osim toga, najviše se oslanjamo na direktne akcije kojima se upoznajemo sa ljudima, slušamo njihove probleme i učestvujemo u njihovim borbama – solidarno i ujedinjeno.

Šta biste izdvojili kao najveći uspeh pokreta od formulisanja vaših zahteva pa do danas?

U širem smislu to što smo vratili veru svim stanovnicima Srbije da postoje mladi i angažovani ljudi koji se bore za bolje sutra. Naš front je prvenstveno front protiv apatije koja je zahvatila srpske mase. Od 10.04. ove godine kada su svi gradovi izneli spisak od sedam zahteva, po kojima naš pokret nosi ime, građani i građanke najrazličitijih uzrasta, profesija i porekla su nam prilazili i izražavali podršku i onu vrstu iskrenog divljenja koje odavno ne izražavaju niti prema jednoj političkoj opciji u zemlji.

Od konkretnih akcija, najveći uspeh pokreta „7 zahteva“ do danas jesu dve uspešne odbrane bivših radnika i penzionera od prinudnog iseljenja u slučaju porodice Havatmi i dvojice bivših radnika „Trudbenika“. Imajte u vidu da pokret postoji od kraja aprila i da će se o našim poduhvatima tek čuti.

Siromaštvo, zapošljavanje, obrazovanje, departizacija i decentralizacija su teme sa kojima se izdvajate po tome što su vama na prvom mestu. Kako oživeti i povezati i ostale gradove u Srbiji iz kojih se ljudi masovno iseljavaju iz očaja i bespomoćnosti?

Kada ove teme dolaze od političara one zvuče istrošeno i to s pravom, jer su oni lično, i institucija predstavnika građana iz koje nastupaju, odavno izigrale poverenje naroda. Kada mi govorimo o ovim stvarima, to ima težinu. Mi, iz pokreta „7 zahteva“, smo se kao pojedinci i pre aprilskih protesta godinama borili za besplatno obrazovanje, za prava na život i rad, kao i protiv autokratije i centralizacije sve vlasti u rukama jednog čoveka, zvao se on ‘Tadić’ tada ili ‘Vučić’ sada. Iako ništa od toga nije moglo biti u medijima, ljudi prepoznaju posvećenost i zato nam prilaze i sa nama dele svoja iskustva.

Situacija po ostalim gradovima, varošima i selima u Srbiji je teška zato što su manje sredine izuzetno prožete sitnim i srednjim kadrom vladajuće partije koja sprovodi tihu strahovladu. Po tim mestima se možda najbolje vidi pravo lice jedne ‘demokratske’ autokratije kojoj jednako tapšu i Berlin i Moskva i Vašington. Pa opet, iako on ima sve te moćnike na svojoj strani, obični ljudi nisu roboti. Svaka bahata dominacija stvara velike rezervoare nezadovoljstva. Mi stvaramo nove kontakte po gradovima u kojima nije bilo protesta, čuvamo one koje smo uspostavili tokom aprila, posećujemo se i razgovaramo. Kad god to nezadovoljstvo bude dobilo politički oblik – mi ćemo biti tu da razvijemo borbu.

Koji su vam dalji planovi?

U skorijoj budućnosti planiramo nove proteste. Želimo naročito da se uključimo u sve trenutne radničke borbe, borbe zaposlenih protiv eksploatacije kao i borbe građana protiv samovolje Vučićeve birokratije i sitnog partijskog kadra. Stalno nas kritikuju da su ove borbe isuviše lokalne, ali mi mislimo da narod najviše pati upravo od tih sitnih secikesa. Sve pobede koje smo imali do sada, iako male, najjasnije pokazuju narodu da ujedinjeni možemo da ostvarimo mnogo toga dobrog za nas i našu zemlju, smena jednog autokrate bi mogla biti tek usputna stanica na ovom putu. U zavisnosti od političke dinamike pokret će rasti i širiti se po celoj zemlji dok ne dođe do onog nivoa zavidne snage koja će biti dovoljna da se ozbiljno politički obračunamo sa autokratijom i neoliberalnom kapitalističkom ekonomijom u Srbiji. Tek tada ćemo moći da zajedno počnemo da obnavljamo ovo društvo – da stvaramo uslove da se u Srbiji živi pristojno od svog rada kao u svakoj normalnoj zemlji.

 

[pullquote class=”full”]

Grupa „7 zahteva“ nastala je na protestima u aprilu 2017. godine. Bore se za zahteve koji su tada formulisani putem glasanja, rasprava i zborova na internetu:

Promena prioriteta ekonomske i socijalne politike

  • Zaštita prava i poboljšanje statusa svih radnika – Izmena Zakona o radu u cilju hitnog poboljšanja položaja radnika, osiguravanje njihovih prava kao i hitno povećanje minimalne cene rada. Aktivna borba za zaštitu radnika na crno, sezonskih, privremeno i povremeno angažovanih radnika i drugih radnika pogođenih težim oblicima eksploatacije.
  • Zaštita životnog standarda stanovništva – ukidanje nezakonitog smanjenja penzija i plata, zastita trudnica i dece, reformu i poboljšanje sistema socijalnih davanja, agrarna reforma i povećanje subvencija seoskim domaćinstvima, revizija sporazuma sa MMF-om, sprečavanje dalje privatizacije javnih preduzeća.
  • U potpunosti javno finansirano i svima dostupno obrazovanje i zdravstvo

Ukidanje diktature i kompletna smena političke elite

  • Fer i slobodni izbori – Osnovni preduslov za sprečavanje uvođenja apsolutističke vlasti u Srbiji su fer i slobodni izbori. Traži se: momentalno uređivanje biračkog spiska, smena članova RIK-a i REM-a, obezbeđivanje jednakog pristupa medijima svim kandidatima, strogo sankcionisanje kupovine glasova i ucenjivanja glasača, uvođenje obaveznog TV duela, javnost finansiranja političkih kampanja. Želimo da ovo važi i za upravo završene predsedničke izbore, te tražimo nezavisnu proveru njihove regularnosti i krivičnu odgovornost svih odgovornih kako za neregularnu kampanju, tako i same neregularnosti tokom glasanja i brojanja glasova.
  • Sloboda medija – smena odgovornih urednika RTS-a i RTV-a. Oštro sankcionisanje urednika svih medija koji krše medijske zakone i Kodeks novinara Srbije.
  • Departizacija društva – potpuna lustracija svih stranačkih i izvanstranačkih ličnosti i grupacija koje su dovele društvo do sadašnjeg stanja; donošenje Zakona o poreklu imovine; momentalno razrešenje svih stranačkih i korumpiranih funkcionera u javnim preduzećima
  • Decentralizacija – ukidanje centralizacije političke moći, jačanje odlučivanja na lokalnom nivou i veće učešće običnih ljudi u donošenju važnih odluka za društvo

[/pullquote]


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: