Geolog i redovni profesor u mirovini Marinko Oluić u svom bogatom radnom vijeku istraživao je zlato u Indoneziji, naftu u pustinji u Jordanu, zlato u džungli u Borneu, ugalj na Sumatri, obojene metale u Kurdistanu… Vršio je brojna istraživanja i po bivšoj Jugoslaviji. Jedan je od najvećih evropskih stručnjaka za potrese, član Evropske svemirske agencije. Dobitnik je Državne nagradu za životno djelo iz područja prirodnih znanosti za 2016. godinu. Svoja istraživanja je prezentirao na više od 60 međunarodnih stručnih i znanstvenih skupova, od brojnih evropskih gradova, pa do Indonezije, Japana, Kine, Brazila, SAD, Rusije… sve je to opisano u njegovoj nedavno objavljenoj knjizi „Moj put u nepoznato – od Bukovice do svemira”, u kojoj je iznio svoja višegodišnja iskustva.

„Kad puno radite i putujete i kad akumulirate sva ta saznanja i događaje i običaje, možete i više knjiga napisati. Ja sam ovo stavio među korice od oko 300 stranica, s preko 300 slika, znate, ja sam prirodoslovac, kod nas sve mora biti egzaktno. Sve tvrdnje su potkrepljene ili faktografskim podacima ili slikovnim prilogom. Opisivao sam događaje točno onako kako su se odvijali, nisam ni dodavao ni oduzimao“, objašnjava profesor Oluić na početku razgovora koji za P-portal vodimo povodom objavljivanja njegove osobne i znanstvene biografije.

Vaša knjiga predstavlja autobiografiju koja obuhvaća 60 godina karijere, do današnjih dana. Koje su ključne, prekretničke točke u na tom putu „od Bukovice do svemira“?

Prikazala je ona moj životni put kroz vrijeme. Od porijekla, preko školovanja – od Rume u Srijemu, preko Beograda, Zagreba, do Berlina. Tu je završila prva etapa puta s obranom disertacije na Humboldtovom sveučilištu. Povratak u Zagreb i zaposlenje u Institutu za naftu, koji mijenja naziv u Industroprojekt, odnosno INA-Projekt. U tim institucijama sam radio u Odjelu za Kompleksna geološka istraživanja. To mi je omogućilo da se bavim različitim geološkim istraživanjima u zemlji i inozemstvu. Osim istraživanja mineralnih sirovina, duže vremena bavio sam se i seizmotektonskim istraživanjima-potresima. Sve je to iziskivalo duga putovanja po raznim zemljama svijeta. Na tim putovanjima doživio sam mnoge zgode i nezgode, što je stvorilo mnoga saznanja i dojmove, ne samo o objektima istraživanja, nego i o narodu i običajima. Da, krenuo sam iz Bukovice, iz sela Bilišana i proputovao mnoge zemlje, u kojima sam držao predavanja na brojnim međunarodnim skupovima na svim kontinentima, osim Australije.

Jesu li Vam nudili da ostanete u nekoj od brojnih zemalja u kojima ste predavali i obavljali istraživanja?

Kako ne, pozvao me je indonežanski ambasador u Beograd, uvjeravao me je da se vratim i ostanem tamo i istražujem zlato. Indonezija je neistražena, a ima puno rudnih bogatstava. Nakon toga, pozvali su me u Sijera Leone u Africi, zvali su me da istražujem dijamante. Kurti su željeli da ostanem i držim nastavu iz geologije na njihovom fakultetu. Ali meni je bilo dobro tu, uvažavali su me i u onome sistemu i u ovome.

Ostali ste vezani i za svoj zavičaju?

Čovjek ima dva parametra u svom životu koji su nepromjenljivi, a to su dan i mjesto rođenja. Često kažem da sam rođen u selu gdje vuk poštu nosi, a lisica podne zvoni. Kada sam se vraćao s putovanja, češće sam odlazio u svoj zavičaj, odem u svoje selo, tamo ubacim u drugu brzinu i polako vozim ulicama u oba smjera, kao kroz san gledam one staze kojima sam hodao kao dijete. Ne možete takve stvari doživjeti u gradu, taj ambijent.

Istraživali ste i ljekovita svojstva Karinskog mora? Za to ste od Grada Obrovaca dobili Nagradu za životno djelo „za iznimna znanstvena dostignuća i doprinos od osobitog značaja za razvitak i ugled Grada Obrovca“.

To je financirala Vlada Hrvatske. U timu je bilo profesora s Medicinskog fakulteta u Zagrebu, farmaceuta, tehnologa, sve analize su rađene na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. To je bilo jedno od prvih istraživanja peloida mora i objavljeno je u Pomorskom zborniku u Rijeci. Otkrili smo velike količine rezervi tog ljekovitog mulja, za oko 30 godina. Pred rat su dolazili neki Švicarci da tu otvore sportsko-rekreacioni centar, a onda je rat to prekinuo. Sad ponovo ima interesenata da taj peloid stave u funkciju. Poređenja radi, u Ninu kod Zadra, rezerve su deset puta manje nego što smo mi utvrdili u Karinu.

Geološke granice ne poklapaju se s onim državnim, administrativnim granicama. Vršili ste istraživanja na području mnogih zemalja iz kojih ste, osim novih saznanja, ponijeli i brojne utiske?

Geološka istraživanja sa svojim timom izvodio sam u tropskim područjima, otok Kalimantan-Borneo u Indoneziji, kojom prilikom smo utvrdili rezerve zlata za ekonomsku eksploataciju. Iz Džungle smo ponijeli nezaboravne dojmove. Na bliskom istoku (Jordan) s ekipom vršili smo naftno-geološka istraživanja u jordanskoj pustinji. Puno je doživljaja vezanih za život i rad u pustinji, također opisano u knjizi. Karakteristična su geološka i geofizička istraživanja po planinskim vrletima Kurdistana i dojmovi koji se vežu za život i rad u pustinji (pustinjska oluja, fatamorgana i dr.). Pri istraživanjima često sam koristio satelitske snimke, na kojima smo registrirali krupne geološke strukture, koje smo dopunjavali terenskom prospekcijom.

Kako se Hrvatska rangira u odnosu na ostale zemlje kad je geologija u pitanju?

Treba reći da je Hrvatska bila u samom vrhu evropskih zemalja kad je riječ o korištenju satelitskih podataka. Na tu temu sam doktorirao u Berlinu i uveo taj kolegij na studiju geologije, kasnije je proširen i na neke druge fakultete, od rudarsko-geološkog, građevinskog, arhitektonskog, prirodno-matematičkog do mnogih drugih. To sam nazvao daljinskim istraživanjima. Držao sam tu nastavu 28 godina. Bila je to dobra sinergija između privrede i znanosti. Dobio sam projekt od INA-e da pomoću satelita pokušam istraživanje naftno plinskih akumulacija u srеdnjem Jadranu, i to je bilo među prvim takvim istraživanjima u Evropi, pre toga su samo Šveđani to radili. Vodio sam to istraživanje i dobili smo izvanredne podatke.

Nedavni potres u Turskoj, ali i potresi na tlu Hrvatske, navode nas da se zapitamo – kolika je zapravo čovjekova moć pred prirodom? Odnosno, koliko možemo da uradimo da bismo spriječili katastrofalne posljedice prirodnih nepogoda kakva je potres?

Kad se radi o potresima, najprije treba reći da je znanstvenicima prilično dobro poznato u kojim područjima treba očekivati potrese, odnosno u kojima je mnoga manja vjerojatnoća da će se dogoditi jaki potres. Također je poznato da područja Turske i Grčke spadaju u seizmotektonski vrlo aktivna područja. Već to je dovoljan razlog da u takvim područjima gradnja objekata treba biti usklađena s predviđenom jačinom (magnitudom) mogućih potresa. S druge strane, najveći broj potresa je tektonski generiran, a geolozi generalno znaju koja su to trusna područja na našoj planeti. Danas postoji više postupaka za prognoziranje potresa. Navest ću nekoliko: instrumentalna mjerenja određenih podataka; mjerenje pomaka u Zemljinoj kori; mjerenje razine voda, temperature i mineralizacije; mjerenje koncentracije prirodnih plinova i više drugih.

U svojoj knjizi „Potresi: uzroci nastanka i posljedice s posebnim osvrtom na Hrvatsku i susjedna područja”, prvoj takvoj objavljenoj u Hrvatskoj, detaljno se bavite ovom pojavom koja javnost interesira tek kad dođe do katastrofalnih posljedica.

To je bila jedna od tri knjige koje su bile osnova da dobijem državnu nagradu. Tu je opisan ne samo Balkan, već i cijeli svijet. Jer ne može se sagledati potres ako uzmete samo jedan lokalitet i njega obrađujete, morate imati široku sliku i onda dedukcijom dolazite do epicentralnog područja, važno je da ga smjestite u prostoru i vremenu. U ovoj knjizi, ali i u drugim znanstvenim časopisima pisao sam i o tim potresima u Zagrebu.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba