Malo tko je očekivao da ćemo se samo nekoliko mjeseci nakon ulaska u EU naći u ovakvoj situaciji, podijeljeni kao društvo po svim mogućim ideološkim i svjetonazorskim osnovama.

Oni koji su nas samo prije nekoliko mjeseci svim snagama uvjeravali da je ulazak u zajednicu europskih naroda jamstvo stabilnosti i poštivanja ljudskih prava te sredstvo pacificiranja radikalnih snaga dobili su sada potvrdu koliko su bili u krivu. Situacija za pripadnike nacionalnih manjina nikad nije bila gora, a najgore nas tek očekuje jer svaki potres na relaciji Hrvatska – Srbija završava loše po  nacionalne manjine u objema državama.

Radikalna desnica zajedno s klerikalnim krugovima vrlo brzo nakon pristupanja Hrvatske EU krenula je u ofenzivu, kako bi u brzoj i agresivnoj medijskoj akciji poništili ono što je na polju razvoja i zaštite ljudskih prava učinjeno posljednjih 20 godina. Iako nije učinjeno mnogo, već ono što se moralo pod pritiskom međunarodne zajednice i domaćih nevladinih organizacija, danas je, čini se, i to mnogima previše u našem društvu. Iskorištavajući društvenu depresiju kao pogonsko gorivo uspjeli su u javni prostor kao light motiv uvesti govor mržnje prema manjinskim grupama i zazvati diskriminaciju manjina kao legitimni zahtjev većine, jer, eto, upravo to je demokracija, vladavina većine. Zapravo je najporaznija činjenica da su se duboko nedemokratski postupci, kao što je zahtjev za ukidanjem pojedinih prava nacionalnih manjina, zaogrnuli u demokratske postupke i forme kao što se to dogodilo u Vukovaru. Najprije je Gradsko vijeće Vukovara, posve protupravno derogiralo odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a onda je i famozni Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokrenuo inicijativu za prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o ograničavanju i de facto ukidanju manjinskog prava na dvojezičnost. Antićirilična inicijativa vrlo brzo je na površinu iznijela dobro poznate obrasce ponašanja kojima se poziva na mržnju prema nacionalnim manjinama, veličaju se fašistički pokreti te vrši brutalna revizija povijesti i povijesnih činjenica.

Ono što u cijeloj priči posebno zabrinjava i uznemiruje je činjenica da država ne posjeduje efikasne mehanizme da institucionalnim putem zaštiti vlastite građane manjinske nacionalnosti i pravni poredak od volje i nasrtaja onih koji nastupaju u ime većine i koji tako legitimirani  uzimaju za prvo kršiti pravne norme vlastite države, ali i vrijednosti koje su prihvaćene u pravnim sustavima civiliziranih naroda. Došli smo u situaciju da svatko tko ima financijsku moć dovoljnu za pokretanje široke kampanje može u Ustav unijeti svaku moguću odredbu neovisno o tome koliko ona bila diskriminatorna i anticivilizacijska. Iako je ustav, posredno ili neposredno, izraz volje naroda i građana u kakvom društvenom uređenju žele živjeti, to nipošto ne znači da se ustavom, kao temeljnim aktom, može legalizirati diskriminacija i nadmoć jedne društvene skupine nad drugima. Prosječnom glasaču HDZ-a, a pogotovo glasačima desnijih političkih opcija, teško je objasniti da njihovo poimanje društvenih odnosa nije i ne može biti mjerodavno za uređivanje ljudskih prava manjinskih skupina, neovisno o tome kolika većina oni bili. Činjenica je da većina «antićirilične populacije» smatra Republiku Hrvatsku vlasništvom isključivo hrvatskog naroda, a sve ostale smatra gostima koji bi trebali što prije otići to jest odseliti. Tokom čitave ove histerije koja je službeno započela postavljanjem prve dvojezične ploče na zgradu državne uprave u Vukovaru, jedini argument koji smo mogli čuti od premijera Milanovića i Vlade je taj da je postavljanje dvojezičnih ploča zakonska obaveza i da kao takva mora biti provedena. Na to mu je opozicija odgovorila da za to postoji jednostavno rješenje, a to je promjena zakona.

Time su pokazali, i jedni i drugi, da ne razumiju ili da ne žele razumjeti da pitanje ljudskih prava nije samo zakonska ili ustavna obaveza Republike Hrvatske nego prije svega međunarodna obaveza svih država koje su potpisale određene međunarodne dokumente. Zato ću ovdje ukratko iznijeti povijest zaštite manjinskih prava kako bi se znalo da ideja dvojezičnosti ili nekih drugih manjinskih prava nije ideja iz kuhinje «crvenih» ili «komunista» već civilizacijska stečevina većine država svijeta. Upravo zbog ovakvih pojava koje se periodično pojavljuju u mnogim državama koje imaju svoje manjine, izgrađen je čitav sustav zaštite prije svega ljudskih, a onda i manjinskih prava.

Već sama Povelja UN-a kao temeljni dokument jamči poštivanje prava čovjeka i temeljnih sloboda za sve bez obzira na razlike s obzirom na spol, jezik, rasu ili vjeroispovijest. Na temelju tog dokumenta kasnije je razvijen čitav sustav zaštite ljudskih prava koordiniran u Komisiji za prava čovjeka koja je tokom posljednjih 50 godina donijela ili inicirala donošenje čitavog niza dokumenata koja uređuju između ostaloga i prava manjinskih skupina. Ako samo navedemo najvažnije dokumente, a to su Deklaracija o pravima čovjeka, dva međunarodna pakta o građanskim i političkim pravima, Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim, vjerskim ili jezičnim manjinama, Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina… vidjet ćemo da je pitanje prava nacionalnih manjina uređeno na puno višoj razini nego što to čine zakoni Republike Hrvatske. Iako je Republika Hrvatska suverena država ona se mora podvrgnuti standardima koji vrijede u pravnim sustavima civiliziranih naroda.

Stoga nemušti argumenti da se zakonom ili referendumom može promijeniti baš svaka odredba ne drži vodu jer nije država ovlaštena ni suverena kada se radi o ukidanju ljudskih prava vlastitih građana. Nažalost Vlada se nije pretrgla obraniti vlastitu poziciju te ju je još više pogoršala ponašajući se kao da je njeno provođenje zakona uistinu nešto protuzakonito i pogrešno, najprije postavljanjem ploča u pola  noći, a onda i odlaskom na sastanke sa Stožerom nakon što su ploče već «pale» i situacija se radikalizirala.

Možda je i najveći problem, kad se govori o pravima nacionalnih manjina, suštinsko nepoznavanje materije što se od prosječnih građana ne može ni očekivati pa se zlonamjernim inicijativama ostavlja širok prostor za manipulaciju. Prava koja se jamče manjinama često se u javnosti doživljavaju kao nešto čime se pogoduje manjinama zbog čega oni imaju bolje uvjete nego većinski narodi. Gotovo svakodnevno čujem argumente tipa: «Kada će Hrvati imati ista prava kao i manjine?», «Srbi imaju prednost pri zapošljavanju» i čitav niz drugih pogrešnih interpretacija. Prosječni građanin jednostavno ne shvaća da su manjinska prava zapravo zadnja linija obrane prava pripadnika manjina, minimum koji se štiti jer bi sve ispod vodilo u nestanak manjinskih skupina. U takvim uvjetima, gdje se na pripadnike manjina gleda kao na povlaštene i zaštićene od strane omražene, «lijevo» orijentirane Vlade očekivana je pojava  «referenduma o ćirilici» ili opernih arija «za dom spremni» na hrvatskim stadionima.

Nepotrebno je i napominjati da manjine žive nekoliko puta gore od većinskog naroda, da su podzastupljene i diskriminirane na svim poljima. Ono što je sasvim jasno je da će se zaoštravanje situacije nastaviti jer ne postoji volja niti na jednoj strani da se razumski razmotre argumenti i postojeća regulativa. Stvoren je dojam da Vlada koristi čistu silu kako bi nametnula svoju volju većini građana jer se nije uspjelo objasniti da manjinska prava nisu u službi provokacije i omalovažavanje ičije patnje i stradanja, već standardi koji manjinama omogućuju zadovoljenje minimalnih potreba normalnog života.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email