Svaki dan kada se probudim proletim kompjutorom i pogledam najnovije vijesti. Što ćete, volim biti informiran svime, pa makar i glupostima, a njih, dao Bog, na pretek. Danas sam pronašao jedan vrlo interesantan tekst o tome što su reporteri čuvenog tjednika National Geographic pisali o Hrvatskoj, koju su posjetili prije više od 100 godina. Novinari najkompetentnije novine te vrste u svijetu su naprosto očarani svime što su vidjeli, a naročito ih je oduševila tržnica u Zagrebu za koju su ustvrdili da je najljepša i najčišća od svih koje su do tada vidjeli u mnogim svjetskim gradovima. Divili su se urednim selima i njihovim stanovnicima, nošnjama koje su se razlikovale od sela do sela, pa ni u jednom selu nisu vidjeli istu nošnju. Reporteri su se čudili da tako lijepu zemlju posjećuje vrlo malo turista, jer turista je bilo i prije 100 godina. U razgovoru sa stanovnicima su čuli da su nezadovoljni Mađarima, koji su ih ugnjetavali i otimali najbolje. Stvorili su zaključak da će narodni bunt uslijediti vrlo brzo. Zaključili su da je sveslavizam, koji je bio jako raširen među stanovništvom, kao i težnja ka sveslavenskom ujedinjenju u jednu državu bez utjecaja stranih naroda – jedan od izlaza iz krize. Taj je tekst pisan prije Prvog svjetskog rata. Osim Mađara, Hrvati tada nisu imali drugih neprijatelja, a Srbe su smatrali braćom i sebi ravnima. Tako su i neki Srbi postali najveći hrvatski sinovi. Tako je hrvatsku himnu Lijepa naša, na tekst Antuna Mihanovića, komponirao Srbin Josif (na Josip) Runjanin, austrougarski oficir i himna je prvi put izvedena u Glini. Ima još puno sličnih primjera, a onda dolazimo do današnjih dana.

U kakvoj danas državi živimo? Evo, još National Geographic je utvrdio da Hrvati mrze Mađare. Očito je nešto u nama da moramo nekoga mrziti, pa bio to i najbliži. Sada su nam oni s kojima smo zajedno stvarali hrvatsku povijest glavni, a nekima i jedini, neprijatelji. Nisu toliki problem Srbi, koliki je problem u nama samima – Hrvatima.

Međutim, problem nije ni u narodu, problem je u politici i onima koji vode državu. Franjo Tuđman je krajem osamdesetih otišao u Kanadu i tamo dobio novac i instrukcije da ruši Jugoslaviju i stvara samostalnu Hrvatsku. A njegovi „instruktori“ bili su katolički svećenici, kod kojih je završio dio opljačkanog zlata tzv. NDH i njeni vječni zagovaratelji. Tako se i dogodilo! Jugoslavija se raspala na Partijskom Kongresu, Slovenija je odmah proglasila samostalnost, a Tuđmanu je to došlo k’o kec na desetku i odmah je proglasio samostalnu Hrvatsku. Na Markovom trgu, tada još milicioneri s petokrakom na kapama, izvjesili su zastavu tzv. NDH koju je Tuđman proglasio hrvatskom državnom zastavom, odbacio je jugo dinare i uveo ustašku valutu kunu. Međutim, ipak je malo pazio da nova država ne bude čista kopija NDH, pa je zadržao i nešto od stare. Srbi i podjela BiH bili su mu jedan od glavnih problema, pa je između ostalog izrekao sljedeće (što je ostalo zabilježeno je u njegovim transkriptima): Kažete da bi dioba BiH značila dopuštanje Srbiji da prijeđe preko Drine gdje je nikada nije bilo. Pa, ima ih tu, ima ih milijun i pol u Bosni, ima ih, bilo ih je 570.000 u Hrvatskoj, sada će ih ostati valjda pola manje u Hrvatskoj, ali milijun i pol u BiH ima. Sve da nam da netko granicu na Drini, što biste činili s dva milijuna Srba i što biste činili još s toliko Muslimana – kakva bi to hrvatska država bila? (F. Tuđman, 27.12.1991.)

Pored ove i izjave „Hvala Bogu da mi žena nije Srpkinja i Židovka“ bilo je još puno sličnih. Prešao je na konkretna djela stvaranje države, ali ne mirnim putem, nego na krvi. Merčep je u Vukovaru bacao Srbe u Dunav, Glavaš je slično činio po Osijeku, Vice Vukojević i Gojko Šušak pucali su po Borovo Selu, a šefa osječke policije Reihl Kira koji je želio mir likvidirali su Hrvati. Osnivane su paravojne jedinice oh kojih je bio i ostao najpoznatiji HOS, kojem je uzor bio i ostao Ante Pavelić, NDH i njihova nedjela. Obukli su crne uniforme s logom na rukavu Za dom spremni i to im je bio i službeni pozdrav. Odmah su okupirali Starčevićev dom kraj Glavnog kolodvora u Zagrebu i pred njega instalirali protuavionski mitraljez. Na sve te i njima slične provokacije službena vlast nije reagirala, a kada su nakon niza zločina nad njima Srbi reagirali, počeo je krvavi građanski rat koji je nazvan Domovinski rat i to SVETI. Ta „svetinja“, puna ratnih zločina, koje se ne smije spominjati, jeste temelj ove države.

Iako u preambuli Ustava stoji da je Hrvatska stvorena na temeljima antifašističke borbe, antifašisti su danas u Hrvatskoj građani drugog reda. Ustaštvo smrdi na svakom koraku, a najžalosnije od svega da su današnje ustaše djeca partizana ili oni koji su rođeni davno nakon Drugog rata i pojma nemaju tko su bile ustaše.

Nakon Tuđmanove smrti, koja ga je spasila od optužbe za ratni zločin na sudu u Haagu, predsjednikom je postao Stjepan Mesić koji se zalagao za antifašizam i odmah umirovio grupu generala koji su pokušavali rogoboriti i zveckati. Nakon njega, predsjednik je postao Ivo Josipović, koji je i dalje inzistirao na antifašizmu, ali bio je i kao sveta vodica. Igrao je i lijevo i desno pa je zahvaljujući tome i duplom glasanju Hercegovaca izgubio izbore za 1.800 glasova od žene koja nam je danas predsjednica. Kada je gledaš ne znaš da li je predsjednica ili manekenka, međutim, prema njezinom ponašanju i (ne)znanju o politici reklo bi se da je ipak ovo drugo. Manekenka poznatih, ali samo hrvatskih modnih dizajnera. Tko joj plaća svakodnevne presvlake ne zna se, ali zna se da njeno djelovanje košta državnih para i političke sramote u svijetu.

U istoj onoj Kanadi gdje je Tuđman dobio prve direktive za stvaranje države, slikala se kako ponosno i sretno drži zastavu tzv. NDH i nakon toga izjavljuje da u tome ne vidi ništa loše. O njezinoj izjavi o srpskim čokoladama koje je podijelila djeci u Dubrovniku za Svetog Nikolu ne treba više trošiti ni riječi. Međutim, njezina svaka izjava graniči s glupošću ili totalnim neznanjem. Sada joj je najveći hobi „izmještati“ ured po Hrvatskoj i na to trošiti enormna sredstva, koja otkida od sirotinje koja prekopava po kantama za smeće. Ne razlikuje Banovinu i Bansku Hrvatske, a najveća sreća stanovnika ove države je u tome da nema nikakve važne ovlasti i moći. To nam je jedini spas u ovom mraku i bijedi u koju su nas slični njoj doveli.

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email