Zdravko Mamić, bjegunac presuđen zbog gospodarskog kriminala na šest i pol godina zatvora, postao je preko noći, u ovom potpuno moralno izopačenom i sluđenom hrvatskom društvu, simbolom borbe protiv korupcije i kriminala u pravosuđu. U nekoliko dana nakon pokretanja svoje rekonkviste iz nekog od međugorskih hotela u kojima je stvorio svoju bazu posljednjih godina, postao je glavna tema svih domaćih  medija, a među značajnim dijelom običnog puka istinskim simbolom borbe i otpora najomraženijoj kasti u Hrvatskoj, onoj pravosudnoj.

Suočen s potvrđenom presudom na Vrhovnom sudu zbog koje bi trebao u zatvor na duže vrijeme, Mamić je odlučio da je vrijeme čekanja završeno i izvukao na stol ono što je oduvijek bilo relativno dobro skriveno od javnosti – svoje veze i bliskost s političkim, pravosudnim i svim drugim utjecajnim sferama o kojima se godinama samo nagađalo. Bivši šef zagrebačkog Dinama, a sada osuđenik, iznio je teške optužbe protiv sudaca koji su ga osudili na zatvorsku kaznu, ali i protiv predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse. Sve ih je, u svom dobro poznatom maniru, optužio za korupciju, reketarenje, primanje mita, skupocjenih darova i putovanja na njegov račun, a sebe istovremeno izreklamirao kao žrtvu reketa pravosudnog sustava. Svoje navodne darove sucima, naravno nije prikazao kao davanje mita, nego kao plaćanje reketa, svrstavši sebe među žrtve pravosudnog sustava zajedno s desetinama tisuća onih pravih, istinskih žrtava i bezimene sirotinje s kojima Mamić nikada nije dijelio ništa, pa ni ulogu žrtve.

Da je sve ostalo na tome, Mamićeva konferencija za medije na kojoj je u pero okupljenih medija izdiktirao svoje optužbe ostala bi u sferi bizarnosti, još jedna predstava gubitnika koji u izgnanstvu bljuje vatru bez ikakvih dokaza i težine. No, nije ostalo na tome. Mamić je dio svojih optužbi potvrdio konkretnim dokazima, fotografijama iz kojih je lako zaključiti da Mamić nije samo poznavao suce koje su mu sudili, već da je s njima bio iznimno blizak. I dok je u prvim danima Mamićeva optužba da je jednom osječkom sucu poklonio sat vrijedan desetine tisuća kuna zvučala nemogućom, već sljedećeg dana ona se potvrdila kao istinitom i to priznanjem samoga kompromitiranog suca.

Mamićev uspjeh je u tome što je zamutio vodu i uvjerio značajan dio javnosti da nije on ono najgore što hrvatsko društvo može ponuditi. Uistinu, može se reći da je Mamićeva „reforma pravosuđa“, kako on naziva akciju kompromitiranja osječkih sudaca, jedan od najboljih prikaza svog jada domaćeg pravosudnog sustava. Fotografije sudaca s Mamićem, u ugodnoj atmosferi, uz alkohol i pjesme šokirale su javnost, a Mamiću u očima  dijela „običnog naroda“ dale imunitet, status svojevrsnog svjedoka-pokajnika. Tako je bivši šef Dinama u svega tjedan dana prikupio preko 60.000 novih pratitelja na društvenim mrežama, a svaka njegova objava hiljade lajkova, komentara i dijeljenja.

Mamićeva svjedočenja i „dokazi“ koje pažljivo dozira u medijima ponovo su rasplamsali nikad ugašenu temu o stravičnoj korumpiranosti hrvatskog pravosudnog sustava. I dok vladajuća politička elita godinama trubi da se tu radi samo o dojmu, da je sustav kvalitetan, ali ga pojedinci ugrožavaju svojim neodgovornim potezima, broj onih koji u to vjeruju svake je sekunde sve manji. Sve je jasnije da su slučajevi poput Mamićevog u kojem građani crno na bijelo imaju priliku vidjeti udžbeničke primjere sukoba interesa i korupcije, pravilo, a ne iznimka. Pravosudni sustav, mogli bi se reći, pao je na tako nisko grane da je apsolutno nepopravljiv. U tu sliku savršeno se uklapa i sukob oko čelnog čovjeka sudbene vlasti, predsjednika/ce Vrhovnog suda. Predsjednik Milanović, slično kao i Mamić, započeo je svoj osobni rat protiv pravosuđa, namjerno stvorivši sukob koji više nije moguće završiti bez teškog političkog obračuna i posljedica za sve aktere, ali i čitavo društvo. Hrvatsko pravosuđe, osmišljeno, dizajnirano i ekipirano još devedesetih godina i dalje je neosvojiva  i zatvorena utvrda koja uspješno odolijeva svim pozivima da se reformira. Istovremeno, pravosuđe je i glavni izvor frustracija građana, nezadovoljstva i nepovjerenja u institucije države. Šteta koju pravosuđe čini gospodarstvu redovito se iskazuje u milijardama kuna, no ona simbolička šteta je uistinu nesaglediva. Hoće li ova i slična razotkrivanja koruptivnih temelja pravosuđa i sukobi kojima svjedočimo usmjeriti dešavanja prema političkoj reformi pravosudnog sustava nemoguće je za procijeniti, ali jedno je sasvim izgledno –  očaj, bijes i beznađe u hrvatskom društvu na povijesno su visokim razinama.