S obzirom na to koliko se u javnom prostoru moglo čuti kako “Srbi vole hrvatsku kunu”, moglo bi se zaključiti da će upravo Srbi biti prvi u redovima među potpisnicima aktualne inicijative “Zaštitimo hrvatsku kunu”. Ali ni druge diskusije koje se u posljednje vrijeme intenzivno vode oko uvođenja eura u Hrvatskoj nisu mnogo ozbiljnije. Većina ih se svodi na vizualni identitet nove valute i na busanje u suverena i monetarno nezavisna prsa. Ekonomisti se najmanje čuju, odnosno najmanje ih se sluša. Velika je nepoznanica što ova promjena znači prosječnom građaninu, pa je stoga razumljiva povodljivost pred svakom naizgled argumentiranom teorijom… Ima onih kojima je “europeizacija” sinonim za prosperitet. A veliki broj je i skeptika koji se opiru svemu novom i stranom. Da se većinom raspravlja o pakiranju pokazuje i to što je javnoj raspravi o ekonomskim aspektima uvođenja eura prethodila rasprava o – izgledu kovanice eura i eurocenta. Kako svaka država eurozone ima pravo na vlastiti dizajn, sprovedena je čak i službena internetska anketa centralne banke za odabir rješenja. Likovni nacionalni motivi trebalo bi da olakšaju prelazаk na euro, uz “emocionalno povezivanje tradicije s novom valutom”, kako је poručila hrvatska Vlada. A nakon bure oko dizajna, uslijedila je još jedna inicijativa u velikoj mjeri također svedena na formu. Tako se moglo čuti da je “hrvatska kuna zadnja crta otpora i obrane od onoga što je ostalo od hrvatskog suvereniteta i dostojanstva”. Referendumsku inicijativu “Zaštitimo hrvatsku kunu”, iz čijih redova se govorilo o ovom dostojanstvu, pokrenuli su Suverenisti s ciljem da se u Ustav unese da je novčana jedinica u Hrvatskoj kuna i da se odluka o novoj valuti može donijeti samo na referendumu. Želeći da na taj način zaustave plan Vlade o uvođenju eura 2023. godine.

Iza svih površnih rasprava, anketa i argumenata koji su daleko od ekonomski utemeljenih analiza, nazire se da je ovdje posrijedi jedno čisto političko, a ne ekonomsko pitanje. A kad je kuna u pitanju, povijest njenog uvođenja kao službene valute, zatim njezine rehabilitacije, a sada evo i vrlo izglednog ukidanja, uvijek je imala i jaku političku pozadinu.

Svojevremeno je politički analitičar Žarko Puhovski u jednom tekstu kunu nazvao jedinim legalnim podsjetnikom na NDH. Na ovaj povijesni kontinuitet kune, odnosno na njenu reanimaciju u devedesetim godinama, ne propušta da podsjeti ni povjesničar Hrvoje Klasić, koji kunu pak naziva “krunom hrvatskog revizionizma”. Hrvatska je 30. maja 1994. godine dobila novi novac pa je umjesto dotadašnjeg dinara platežno sredstvo postala kuna. Iako se nekoliko godina kao rješenje spominjalo ime “kruna” u zadnji je tren, po svemu sudeći odlukom predsjednika Tuđmana, slovo “r” postalo suvišno.

– Naravno da se nije radilo o ishitrenoj odluci, nego o vrlo promišljenom činu kojim se pazilo da trenutak proglašenja kune ne ugrozi međunarodni ugled Hrvatske i proces stjecanja državne nezavisnosti. A onaj tko je kalkulirao dobro je znao zašto to radi. Jer je kuna kao platežno sredstvo postojala samo u jednom periodu hrvatske povijesti. Te činjenice, da su Hrvati kunu kao novac koristili jedino u vrijeme NDH, a da je samo ime izabrao upravo poglavnik ustaškog pokreta Ante Pavelić, povjesničar Tuđman bio je itekako svjestan. Pozivanje na srednjovjekovni porez, ne novac, tzv. kunovinu, koji se plaćao kuninim krznom samo je jedan od uspjelih pokušaja revizije povijesti i obmane javnosti. Zašto se Tuđman odlučio za taj potez nikad mi neće biti jasno – govori Klasić i napominje da to nije bio jedini povijesno-revizionistički čin tih godina.

Na naše pitanje da li onda oni koji danas zagovaraju kunu možda osjećaju nostalgiju prema razdoblju kad je ona prvi put zvanično uvedena, Klasić kaže da je odgovor – dijelom potvrdan.

– Istraživanje bi sigurno pokazalo da dobar dio onih koji potpisuju peticiju protiv uvođenja eura, odnosno za zadržavanje kune, ima i pozitivan stav o pozdravu “Za dom – spremni”, da se ne slažu s obilježavanjem Dana antifašističke borbe ili da, najblaže rečeno, nisu sigurni tko je u svibnju 1945. pobijedio, a tko izgubio – smatra Klasić, ali i napominje da nikako ne treba generalizirati s obzirom na to da se ne radi isključivo o političkoj odluci, nego i o ozbiljnom ekonomskom i financijskom pitanju.

 

Da se ne možemo lako osloboditi lijevih i desnih vizura i podjela, mišljenja je Marija Selak Raspudić, saborska zastupnica Mosta.

– Nacionalna valuta kao jedno od ključnih obilježja neovisnosti zemlje sastavni je dio identiteta njezinih građana u kojima je još uvijek živa svijest nedavne i mukotrpne uspostave vlastite države. Također, rast inflacije u građanima budi opravdan strah u pogledu preuzimanja bilo kakvog monetarnog rizika – smatra Selak Raspudić.

Hrvatska je, međutim, već preuzela obavezu uvođenja eura. No to i dalje ne sprečava ovakve podjele.

– To je zato što je naša politička scena nezrela, izbjegava argumentiranu raspravu i posljedično vrlo pojednostavljena. U Švedskoj se, primjerice, ljevica borila protiv eura, dok se u Hrvatskoj njezin dobar dio suzdržava uopće od artikuliranja jasnog stava o ovoj temi. Navedeno, naravno, najviše ide u prilog vladajućoj strukturi koja promjenu valute sada prvenstveno gura zbog nečijih briselskih karijernih ambicija, a ne rasta standarda naših građana. Osim toga, “europeizacija” Hrvatske može poslužiti kao dobra šminka za prikrivanje nedostatka strukturnih reformi. Na tom tragu možda se naša vlast nada da će njezini građani zaspati u korupcijom nagriženoj Hrvatskoj, a kad zavuku ruku u eurski džep, možda će povjerovati da su se probudili u “uređenoj Njemačkoj” – zaključuje Selak Raspudić.

Da se radi o pojednostavljivanju ovog pitanja i pogrešno postavljenom problemu u javnosti slaže se i Katarina Peović, saborska zastupnica Radničke fronte.

– Nažalost, ovo se pitanje banalizira u javnom prostoru i svodi na simbol kune s jedne strane i europejstvo i liberalizam s druge – kako god okrenemo, niti jedan stav ne može se percipirati kao lijevi. U javnom prostoru praktički izostaje lijeva kritika uvođenja eura – tvrdi Peović, a time se još jednom slaže i s našom prethodnom sugovornicom.

– Mi ne branimo dosadašnju kunu koja je ionako bila žeton prvo za marku pa onda za euro, no svakako branimo jedan budući potencijal vlastite valute, bez koje je rast životnog standarda za radnu većinu teško zamisliv. Glavni problem je da zemlje koje uđu u eurozonu ne mogu više devaluirati svoju valutu kako bi ostale kompetitivne i potaknule izvoz. Erozija internacionalne kompetitivnosti donosi niži ekonomski razvoj, porast nezaposlenosti i slično. Kako EU nije fiskalna unija, strukturne nejednakosti između nacionalnih ekonomija centra i periferije dodatno se produbljuju uvođenjem eura. Ulaskom u eurozonu odričemo se posljednjih poluga monetarnih i tečajnih autonomnih i demokratskih makroekonomskih politika – ističe Peović.

Je li Hrvatska spremna podnijeti sve što nudi euro? Ako je po Katarini Peović, odgoda bi bila dobra.

– Ako ćemo biti cinični, mogli bismo reći da će nama s eurom biti bolje nego bez eura – bit ćemo bolja kolonija. Smjer kojim idemo čini pitanje euro ili kuna nebitnim. No prelazak na euro je oduzimanje mogućnosti da jednom uistinu lijeva politika dođe u poziciju nešto napraviti, jer taj prelazak znači daljnje oduzimanje poluga za autonomno i demokratski uračunljivo upravljanje domaćim ekonomskim i društvenim razvojem – zaključuje Peović.

– U suvremenom globalnom ekonomskom okruženju nije moguće voditi potpuno nezavisnu monetarnu politiku – ističe pak ekonomski analitičar Damir Novotni.

– Većina javnih pitanja se u Hrvatskoj često anakrono sagledava iz tzv. lijevih i desnih pozicija. Na pitanju protivljenja ulaska Hrvatske u europodručje se, međutim, ujedinjuju krajnje lijevi i krajnje desni politički pogledi. Nažalost, od lijeve političke opozicije se mogu čuti skeptični glasovi da ulazak u eurozonu treba odgoditi dok “Hrvatska ne bude spremna”, dakle beskonačno. S krajnje desne strane političkog spektra i ekonomskih nacionalista se čuju čisti politički argumenti, da ulazak u eurozonu znači opasnost za nacionalni suverenitet i ponos, dakle mitske kategorije u suvremenom okruženju – primjećuje Novotni.

– Središnji dio političkog tijela je, prema mome mišljenju, skloniji stabilnosti i društveno-ekonomskom napretku, mogućnosti koje nedvojbeno nude članstvo u EU-u, europskoj monetarnoj uniji (EMU) i NATO savezu, pa tako i prihvaćanju eura, odnosno one valute koju koriste Nijemci. Često u šali znam reći da kad bi Njemačka uvela grčku drahmu kao nacionalnu valutu, hrvatski građani bi štedjeli u toj valuti – dodaje.

Novotni smatra da su hrvatski građani i poduzetnici psihološki i realno potpuno spremni prihvatiti euro.

– Koristi od članstva u EU-u su nedvojbene. Članstvo u institucionalnom okviru EMU, jedne od najbogatijih svjetskih regija, također će donijeti velike koristi. Međunarodnim ulagačima će Hrvatska, u pogledu rizika, postati izjednačena s ostalim članicama eurozone. Hrvatska ekonomija je danas, sedam godina nakon ulaska u EU, neusporedivo u boljem stanju nego što je to bila prije. Oporavak od krize iz 2020. gоdine je bio neočekivano brz, ne samo zbog turizma, već prije svega zbog rasta izvoza i investicija koje su financirane iz EU fondova – zaključuje Novotni.

Ekonomistica iz Zagrebačke škole za ekonomiju i menadžment Vedrana Pribičević strankama u Hrvatskoj, posebno onim centra i ljevice, zamjera manjak argumenata.

– Prevladavajući je stav ekonomista, ali i institucija poput HNB-a, da je Hrvatska spremna za uvođenje eura. Istog su mišljenja Europska komisija, Europska centralna banka i centralne banke svih zemalja članica eurozone. Potrebno je naglasiti da Hrvatska ulazi kasno u monetarnu uniju, kao što je ušla kasno i u Europsku uniju. Usklađenost poslovnih ciklusa Hrvatske i eurozone je velika, a službena i neslužbena euroizacija je na visokim razinama – ističe Pribičević.

– Najveća je bojazan ekonomista koji su skeptični oko uvođenja eura upravo popuštanje vanjskog pritiska da se provedu reforme jednom kad Hrvatska uvede euro – dodaje na kraju naša sugovornica.

I vraća nas u začarani krug želje za spomenutim suverenitetom i autonomijom i sposobnosti da se s tim nosimo.