Koji je stav Nezavisnih hrvatskih sindikata o poreznoj reformi ministra Zdravka Marića?

Dobro je da se istovremeno mijenja cijeli niz poreznih zakona, ali loše je što Zakon o porezu na dohodak nije u skladu s najavama EU-a. U novom sustavu praktički ćemo imati dvije stope poreza na dohodak, što je suprotno samom Ustavu koji kaže da porezni doprinosi trebaju biti u skladu s mogućnostima: znači tko više ima, više doprinosi. Suprotno od toga, ova porezna reforma izrodila je apsurd: onaj tko ima minimalnu plaću neće osjetiti njezine pozitivne posljedice. Prosječne plaće osjetit će vrlo malo blagodat porezne reforme. Oni s velikim plaćama, recimo od 80.000 kuna i pri prosječnom prirezu od 12 posto, još ako su samci, dobit će povećanje od 3.333 kune, što je više od nečijeg iznosa minimalne plaće. Osobama s visokim primanjima od nekoliko desetina tisuća kuna taj dodatni iznos nije od životnog značenja, jer ionako imaju previše i novac dobiven smanjenjem poreza neće potrošiti, nego će im taj iznos završiti u štednji ili negdje po strani. Ovaj sustav poreza na dohodak naklonjen je korporacijama i ne ide na ruku najsiromašnijima, čak ni srednjem sloju. Sam ministar Marić je potvrdio da je vrlo mali broj ljudi obuhvaćen poreznim škarama, odnosno da preko 500.000 građana zbog malih primanja neće biti obuhvaćeno poreznom reformom. Tužna je istina da u Hrvatskoj postoji tako velik broj građana koji imaju izrazito mala primanja.

Metoda slatkog limuna

Dakle porezna reforma zacementirala je dosadašnje socijalne razlike između siromašnih i bogatih. Što su onda građani njome dobili?

Dobili su da plaće neće padati i da će nekima čak porasti. To se u psihologiji zove metoda slatkog limuna. Kada se sve sagleda, to je šamar ljudima. Kako smo navikli na malo ili ništa, bit ćemo nezadovoljni, gunđat ćemo, gledat ćemo prema onima koji imaju visoka primanja i koji su puno dobili, ali nećemo reagirati više od verbalnog nezadovoljstva. U Hrvatskoj je više od 60 posto plaća prosječno ili ispodprosječno. Oko 70.000 plaća su minimalne ili čak ispod minimalca. Da smo društvo solidarnosti i socijalne pravednosti i da ova vlada želi pokazati socijalnu osjetljivost, a ne korporativnu privrženost, tada bi se, ako se već nisu uspjele povećati niske plaće, visoke plaće trebale zauzdati većom poreznom stopom. No to nije napravljeno, naprotiv, visoka primanja još su više olabavljena. To je već pitanje orijentacije, korporativnog promišljanja, jer nije bilo nikakve zapreke i još uvijek je nema da se uvede veća stopa na visoka primanja.

Ali ne samo u poreznom sustavu, i u javnom prostoru uglavnom se važnost daje poslodavcima, bogatima…

Radnika nitko ništa ne pita. Kada smo pri stvaranju nove Hrvatske mijenjali društveno uređenje, orijentirali smo se na tržišnu ekonomiju koja je na razvijenom zapadu bilježila rezultate. U Hrvatskoj se nije samo gospodarstvo iz planskog pretvorilo u tržišno, nego smo cijelo društvo pretvorili u tržište. No nije se to desilo samo u Hrvatskoj. Nažalost, to se dogodilo i u jednom dobrom dijelu svijeta. Moć korporacija i multinacionalnih kompanija u divljem kapitalizmu, bez ljudskog lica, nadvladala je socijalnu osjetljivost. Čak smo počeli govoriti o tržištu rada, iako rad, još po Filadelfijskoj deklaraciji, nije roba. Počeli smo o čovjeku govoriti kao o vrsti robe. Ne gleda ga se više u njegovim ljudskim dimenzijama, kao što su obitelj, društveni život, pa i rad, nego isključivo kao stvar koja se odbaci i zamijeni kada se potroši. U sustavu vladaju grabežljivost i pohlepa koje vlasnicima kapitala donose veliku dobit. To dugoročno ne može opstati jer pohlepa stvara uski krug ljudi koji imaju daleko previše nego što im treba i to ne mogu potrošiti, dok na drugoj strani stalno raste broj onih koji imaju premalo da bi preživjeli. Međutim, protiv takvog načina razmišljanja diže se glas. Poslije svih ovih godina divljeg kapitalizma, koji je rezultirao financijskom pa i gospodarskom krizom, ali iznad svega krizom morala, dobro je čuti novu predsjednicu desne vlade Velike Britanije koja je upozorila multinacionalne kompanije da trebaju više doprinositi javnom, općem dobru. Na tom tragu Velika Britanija planira do 2020. godine podići plaće za 30 do 40 posto kako bi se pomoglo potražnji koja bi otvorila nova radna mjesta. Kod nas je nužno povećanje najniže plaće, koja iznosi svega 3.120 kuna bruto. Takva plaća vodi u siromaštvo, o čemu svjedoče i podaci da oko pet posto zaposlenih spada u siromašne građane, a dobro znamo da se danas ni od prosječne plaće ne mogu podmiriti redovne potrebe.

Kako se naši građani bore protiv siromaštva?

Ljudi su drastično promijenili navike, prije svega prehrambene. Kako su rasli troškovi života, tako su plaće i mirovine postajale premale i nedovoljne da zatvore mjesečne troškove kućanstva. Ne daj bože bolesti, vjenčanja ili smrti u obitelji, to je nešto što ljude baca na koljena jer je i zaduživanje postalo preskupo. U takvim okolnostima počeli smo se odricati stvari i potreba: kupovine novih kućanskih aparata, obnova i radova u kućanstvu, stanovi su nam postali sve zapušteniji. Sljedeća linija obrane kućnog budžeta bila je ušteda na odijevanju i higijeni. Ne možemo reći da smo se zapustili, ali danas kupujemo sve rjeđe i uglavnom na rasprodajama i sezonskim sniženjima. Na kraju ni te uštede nisu bile dovoljne, pa smo počeli štedjeti na prehrani, što dugoročno nije dobro jer nezdrava prehrana stvara bolesnu naciju, i tu se zatvara besperspektivan krug.

Jedno od predizbornih obećanja bilo je smanjenje nezaposlenosti. Možemo li od nove vlade poslije ovih poreznih reformi očekivati nešto revolucionarno na polju zapošljavanja?

Mislim da ne, ako se ne naprave pomaci u drugim područjima. Bez obzira na to koliko davali potporu poslodavcima za zapošljavanje i oslobađali ih doprinosa, oni neće zapošljavati ako nema potrebe za dodatnim zapošljavanjem, odnosno za povećanom potražnjom onoga što nude. Da bi došlo do povećane potražnje, mora se povećati kupovna moć građana, što je moguće jedino povećanjem plaća i mirovina. Znači nužno je povećanje minimalne plaće, kao i svih ostalih plaća i mirovina, za što su stvoreni svi preduvjeti kroz porezne olakšice koje idu na ruku poslodavcima. Na ruku poslodavcima ide i pojeftinjenje električne energije, a govori se i o ukidanju cijelog niza neporeznih davanja, sve bi to trebalo olakšati poslovanje. Mudar poslodavac to bi iskoristio na način da poveća plaću svojim zaposlenima i da modernizira sustav. Hrvatskoj treba jedan širi gospodarski preporod s kvalificiranim i obrazovanim menadžerima. Mnoga istraživanja pokazuju da velik broj naših menadžera jednostavno nije dorastao suvremenom sustavu. Ne smijemo razvijati sustav u kojem smo menadžere spremni platiti koliko god treba, ali ne i radnike. Kada smo mijenjali Zakon o radu 2014. godine, htjeli smo pojačati konkurentnost smanjenjem radničkih prava, fleksibilizacijom radnog vremena, otpuštanjem, ali te mjere ništa ne znače ozbiljnim kompanijama koje prije svega žele ući u politički stabilna društva, sa stabilnim zakonodavstvom i poreznim sustavom, s kvalitetnim obrazovnim sustavom, kako bi unijele svoje suvremene, visoko sofisticirane tehnologije na osnovu kojih se stvaraju proizvodi visoke dodane vrijednosti.

Rast se mora dogoditi

Koliko smo socijalno sigurno društvo?

Kada bi se gledali samo zakonski propisi, mogli bismo reći da sigurnost postoji. Ipak, najbolji pokazatelj da ta sigurnost nije velika je podatak da samo 16 posto nezaposlenih dobiva neku potporu, a treba živjeti. Nema nikakve sigurnosti da će nezaposleni u dogledno vrijeme naći posao. Jasno je da su nezaposleni odgurani u neko sivo tržište rada, sivu ekonomiju. Najveći dio umirovljenika ima premalu mirovinu da bi od nje mogao preživjeti. Postoji nesigurnost i kod zaposlenih, gdje su sve češći ugovori na određeno, pa radnik strepi iz mjeseca u mjesec, bez ikakve perspektive da će u slučaju otkaza naći drugi posao. Još ako doma ima gladna usta koja treba nahraniti, bolesnog kojeg treba njegovati… U takvim okolnostima ljudi su spremni na sve: bilo kakvo primanje, pod bilo kakvim uvjetima, spremni su na prekovremeni rad, spremni su bolesni dolaziti na posao… Naravno, postoje i pošteni poslodavci, ali oni, nažalost, ne mogu doći do izražaja.

Koji su rezultati dosadašnjih reformi?

Nisam siguran da se imamo čime pohvaliti. Reforma mirovinskog sustava, o kojoj se toliko govorilo i koju je svojevremeno snažno zagovarala Svjetska banka, nije pokazala pozitivne rezultate, a otkrila je brojne nelogičnosti. Država nema dovoljno za mirovine, ali izdvaja za drugi stup, što dodatno povećava rupu za isplatu tekućih mirovina. Reforme u zdravstvu samo su poskupjele zdravstvo. Dobili smo dopunsko zdravstveno osiguranje koje mora svatko plaćati, a zdravstvo je i dalje prezaduženo i u problemima. Zdravstveni sustav ne smije biti privatan, zdravlje je kao pitka voda, mora biti dostupno svima. I za reformu mirovinskog i zdravstvenog sustava lijek je povećanje zaposlenosti. Reformu javne uprave mnogi zazivaju, nerijetko oni koji o njoj vrlo malo znaju, dok s druge strane u tu javnu upravu svaka politička garnitura redovno posprema svoj podobni kadar. O javnoj upravi posebno se rado govori u predizbornom vremenu. Političari se poslodavcima dodvoravaju riječima kako je javna uprava preglomazna i da je treba smanjiti za 30.000 do 50.000 ljudi, što je beskrupulozno licitiranje ljudskim sudbinama. Međutim, prava reforma javne uprave radi se u uvjetima gospodarskog uzleta. Naše političke elite svoje ideje promiču u ime naroda, a da narod ništa ne pitaju. Pozivaju se da su dobili narodno povjerenje na izborima, ali njihova su postizborna djela često kontradiktorna predizbornim obećanjima. Trebaju nam sposobnije političke elite koje bi znale artikulirati potrebe svog naroda. Naši političari često se ponašaju kao odnarođeni, koji postaju dovoljni sami sebi kada dobiju vlast. Političari trebaju biti svjesni da su na vlasti zbog naroda.

Kako ocjenjujete pokušaje novog talasa privatizacije?

Na to smo, na osnovu dosadašnjeg iskustva, svi osjetljivi. Vidjeli smo kako je to pripremala prošla vlada, na jednoj telefonskoj sjednici. Tražimo da se napravi dugoročna nacionalna strategija o tome što mora strateški ostati u državnom vlasništvu i što se ni po koju cijenu ne smije prodati, te kako upravljati državnom imovinom jer država ne može biti loš gospodar, može biti loš samo onaj tko upravlja tom imovinom. Naš problem je nesposoban politički sustav, koji generira različite uprave po državnim i javnim poduzećima koje samo skupljaju gubitke. Treba ukinuti politička kadroviranja i prostor u javnim i državnim poduzećima dati najboljim stručnjacima koji mogu najkvalitetnije voditi te sustave, kako bi se vrijednost narodnog dobra povećala, a ne smanjivala. Nisam protiv privatizacije, ali ne na način da se vrijedno nacionalno dobro rasproda i donese veliku dobit pojedinim dioničarima. Zašto država ne bi mogla biti vlasnica Podravke i uz tu proizvodnju vezivati proizvodnju hrane na svim razinama, zašto ne bi mogla biti vlasnica jedne banke i osiguravajućeg društva, da iz godine u godinu donose dodatnu vrijednosti iz kojih se financiraju javne potrebe?

Što očekujete od Plenkovićeve vlade?

Na osnovu dosadašnjeg sindikalnog iskustva i rada s različitim vladama i politikama, vrlo sam oprezan u vezi očekivanja od ove vlade. S obzirom na to da se od novog proračuna očekuje puno toga, prije svega smanjenje javnog duga, vjerujem da će Vlada dio toga pokušati napraviti nauštrb zaposlenih u javnom sektoru, što će, sasvim sigurno, izazvati nezadovoljstvo kod ljudi koji su očekivali da će se konačno i njima dogoditi nešto pozitivno. Nije dobro da se ti razgovori dogode kada se izradi nacrt proračuna i da se sindikati stave pred gotov čin. Taj razgovor se mora dogoditi prije nego što se izradi nacrt proračuna. Pitanje je kada će Vlada i na koji način sjesti i razgovarati sa sindikatima državnih i javnih službi vezano uz dug od šest posto i uz kolektivni ugovor za 2017., a tu je i stav Vlade oko minimalne plaće. U svakom slučaju, rast se mora dogoditi. Treba stvoriti uvjete za značajan rast plaća i mirovina, jer to je jedini preduvjet za rast zaposlenosti i za bolji život.