Krave u kompjuteru

Piše: Paulina Arbutina

Danas se malo povratničkih srpskih sela može pohvaliti činjenicom da svaki dan mljekarama isporuče oko 2.000 litara mlijeka, kao što je to slučaj s Vlahovićem, selom kraj Gline. Vrijedni i …

Danas se malo povratničkih srpskih sela može pohvaliti činjenicom da svaki dan mljekarama isporuče oko 2.000 litara mlijeka, kao što je to slučaj s Vlahovićem, selom kraj Gline.

Vrijedni i neumorni Vlahovićani to ne smatraju nekim velikim uspjehom ni održivim povratkom, nego naprosto rezultatom surove borbe za opstanak. Prije rata velika većina Vlahovićana bila je zaposlena u sisačkoj željezari ili u glinskoj pamučnoj industriji, dok su istovremeno kod kuće uzgajali krave i bavili se mljekarstvom. Kada su se iz izbjeglištva vratili na opustošena imanja, nije im bilo druge nego okrenuti se sebi i svojoj zemlji, onome od čega se na Baniji jedino može živjeti i preživjeti. U neravnopravnoj konkurenciji, kao povratnici s devastiranim domaćinstvima, uspjeli su se priključiti jednom od posljednjih vlakova tada još uvijek zahuktale poljoprivredne proizvodnje i obećavajućeg mljekarstva.

Sve mljekarske priče iz Vlahovića započinju prvih povratničkih godina. U vrijeme kada velika većina Krajišnika nije ni pomišljala na povratak u svoj zavičaj, Vlahovićani su otvorili novu životnu stranicu vidjevši u mljekarstvu šansu za opstanak na svojim vjekovnim ognjištima. Nezaobilaznu ulogu u tome je imala i tadašnja humanitarna organizacija CRS, koja im je darovala prve krave. Poslije su za proširenje proizvodnje podizali kredite. Ostavljali su žensku telad. I tako se, korak po korak, napredovalo. Bogata tradicija i veliko iskustvo u mljekarstvu dodatno su im pomogli da ostvare ne samo prihode neophodne za život, nego i zadovoljstvo u bavljenju ovim poslom.

– Početak je zaista bio težak. Sve je bilo devastirano. Prazne gospodarske zgrade, pusta kuća i zapušteno imanje. Počeo sam s jednim traktorom. Supruga mi je kratko radila u pogonu pamučne industrije u Glini, koja je ubrzo pala u stečaj. Odlučili smo se okrenuti poljoprivredi. Uvjeti za to bili su minimalni. Imali smo zemlju i kakve-takve gospodarske objekte – prisjeća se početaka mljekar Rade Slavnić iz Vlahovića.

Prije rata radio je u sisačkoj željezari i sa sjetom govori o svakodnevnim putovanjima vlakom na posao i natrag. Danas taj vlak više ne vozi. Slavnić se već gotovo petnaest godina ozbiljno bavi mljekarstvom. U početku je u njegovoj staji bilo 13 krava, vrlo brzo nakon toga sagradio je staju za 30 grla i to vlastitim sredstvima. Danas je ta staja puna. Međutim, i ovo povratničko selo brzo je osjetilo globalnu krizu i recesiju.

– Koliko je na početku bavljenja ovim poslom sve bilo dobro, danas nam baš i ne ide. Što možemo? Ne možemo svake druge godine mijenjati zanimanje. Cijena mlijeka je pala s četiri na 2,90 kuna. Zato danas treba uložiti puno više rada za istu zaradu – žali se Đuro Mraković koji se brine o 24 muzne krave i oko deset junadi i bikova.

Vlahovićani nikada nisu imali problema s otkupom mlijeka jer se radi o mlijeku visoke kvalitete. Međutim, veliku glavobolju zadaju im divlje svinje. Uzgojiti plodove i sačuvati ih od divljih svinja za Vlahovićane sve više postaje nemoguća misija.

– Jednostavno ih je toliko da se ne možemo obraniti. To su nevjerojatno inteligentne životinje. Ne znam kako uđu unutar ograđenog prostora s usjevima, ali kada uđu, naprave pravi kaos – kaže Adam Mraković koji je do prije nekoliko godina imao zavidno gospodarstvo. Danas je spao na svega pet grla.

– Prije 15 godina bilo je dovoljno staviti samo jednu žicu, koja je uspijevala obraniti usjeve od divljih svinja. Nakon nekog vremena morali smo staviti dva reda žice, a sada divlje svinje probiju i tri reda. Nekada su usjeve mogli čuvati “pastiri” na baterije, ali sada se moraju postaviti veoma jaki čuvari na struju kako bi se usjevi sačuvali. Kukuruz ne možemo posijati daleko od kuća, jer ga onda ne može ograditi električnim “pastirom”, odnosno takva ograda iziskuje velike troškove. Problem stvaraju i razbacane parcele. Ne znam ni koliko ih imam. Ove godine sam posijao 20 rali i to na šest lokacija. Zbog silnih kiša, svaki dan sjedam u traktor i vozim se uokolo kako bih provjerio električne “pastire” i pokosio ispod žica – opisuje svoju svakodnevicu Đuro Mraković.

U početku su divlje svinje uništavale samo usjeve, sada se više ne mogu braniti ni livade.

– Divlje svinje tako izruju naše livade da možemo po njima saditi luk. Nemamo dovoljno trave za stoku. Kako će sve to završiti, teško je reći. Ali ipak smo nešto stvorili, nismo bez igdje ičega, kao kada smo se vratili iz izbjeglištva. Gdje ćemo i kako završiti, nemamo pojma – govori Đuro.

Osim najezde divljih svinja, seljacima su ove godine velike probleme zadavale i poplave.

– Problem je što nemamo vodovod, već koristimo vodu iz bunara. Kada je suša, onda nemamo dovoljno vode, kada su obilne kiše, kao ove godine, voda je zagađena i mutna. Ove godine voda se izlijevala šest puta. Naši stari ne pamte da se izlijevala više od tri puta, i to u maju i junu – priča Adam o nedaćama s kojima se Vlahovićani susreću.

Unatoč svemu, mještani s kojima smo razgovarali zadovoljni su postignutim. Od poljoprivrede se ipak, uz mnogo rada i truda, može pristojno živjeti. Međutim, pored materijalnog zadovoljstva svima nedostaje, kako kažu, zadovoljstvo u duši, jer žive u selu koje je gotovo preuzela podivljala priroda. Korovom i podivljalom šumom zaraslom selu rijetko tko pokuca na vrata. A kada netko i svrati, to su uglavnom razne inspekcije i kontrole.

– Neko vrijeme učestalo su dolazili uzimati uzorke mlijeka. Mlijeko s ovog područja razvrstali su u drugu razinu kvalitete. Samo su meni tada uzeli oko 6.000 kuna. Sebe su namirili, a to što se mi ne možemo obraniti od divljih svinja, što nas poplave uništiše, nikom ništa. Dođe nam referent iz mljekare i hladno reče, ako vam se ne sviđa, prijeđite drugdje. Kamo bih prešao? Znači ako ćeš raditi, trpjeti i šutjeti, onda može, ako ne, izvoli dalje. Tražili smo kapitalizam, pa dobro – rezignirano priča Đuro.

– Obilaze nas i veterinari i provjeravaju da li su nam sve krave “u kompjuteru”. Gdje bi bile nego u kompjuteru?! Važnije im je da su u kompjuteru nego u staji. Svaka ima svoj putni list i rodovnicu. Velika je to birokracija. Oduzme to dosta vremena – dodaje Đuro, čijem domu toplinu daju očuvana tradicija i nekadašnji običaji. Još uvijek se u Đurinoj, Radinoj i Adamovoj kući osjeti miris žganaca, kuruzovnice, a jedu se i domaći sir i skorup, koji se danas pravi samo za kućne potrebe.

– Moja je mama nekada pravila sir. Prodavala ga je na pijaci u Glini. Nigdje na svijetu nema tako dobrog domaćeg sira kao kod nas. On je proizvod ovog podneblja. Taj je sir sočan, on otvara apetit – govori Đuro s nostalgijom.

– Danas su krave kao pod staklenim zvonom. Visokokvalitetne daju i po 40 litara mlijeka dnevno, ali se zbog toga brzo iscrpljuju, teško se tele. Zahtijevaju puno njege i brige. Žive od silaže, raznih dodataka prehrani, vitamina i minerala. A nekada je onoj našoj kravi bilo dovoljno dati malo sijena, vode, pustiti je na ispašu, i mirni i zadovoljni svi. Bile su one manje mliječne, ali su, bome, bile i puno otpornije. Jednu kravu znali smo imati i po deset godina, a sada svake godine hranim podmladak i na 25 krava barem pet grla moram prodati. Kada čovjek sve to izračuna, na mostu dobiješ, na ćupriji izgubiš – uspoređuje Đuro dva vremena koja se mogu usporediti, ali nikako jednako doživjeti.

– Naša mladost, naša djeca, izgubila su vezu s ovim krajem. Sada je pustoš oko nas, sve je nekako tužno, a nekada je sve bilo obrađeno i živo, veselo… Nama koji se sjećamo prijeratnih vremena sve ovo teško pada. Mladim ljudima je gotovo nepojmljivo da se ljeti glinskim korzom nije moglo proći koliko je bilo šetača. Danas nema žive duše – razočarano će Rade.

– Nekada je bio sajam u Glini. Kao neka svetkovina. Sada toga više nema. Okupi se nešto ljudi koji prodaju voće i povrće i to je sve. Stočnog sajma odavno nema. S obzirom na to da u našem selu nema trgovine, jednom tjedno odlazimo u grad po potrepštine. I ako već moraš, iz dobrih starih vremena ostala je navika da to bude kao nekada, dakle srijedom – priča Adam.

O budućnosti i perspektivi Vlahovićani su prestali razmišljati.

– Imaju li mladi perspektivu ako se odluče baviti poljoprivredom? Već sam dugo u tome i imam svoju mehanizaciju i zemlju. Dvije generacije mojih rade na zemlji i unatoč tome krpam kraj s krajem i pokrivam minuse. Sretan sam kada sam na nuli, samo sam nekada u maloj pozitivi – ističe Đuro, koji nikome ne bi preporučio da živi samo od zemlje.

– Svi mi kukamo, ali ipak od toga živimo. Nešto stvaramo, imamo. Nešto ostane i sa strane. Sin mi u Zagrebu studira ekonomiju. Ne bih ga mogao školovati da se ne bavim poljoprivredom – priznaje Rade Slavnić.

Međutim, ni on ne vjeruje da će njegov sin ostati raditi na zemlji.

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: