Krajem marta 2019. godine u velikoj dvorani SKD Prosvjeta u Zagrebu održano je predavanje posvećeno velikom, a bez sumnje isuviše rano zaboravljenom zagrebačkom znanstveniku i profesoru Konstantinu Momiroviću, kojega su njegovi brojni suradnici i kolege, na njegovu molbu, zvali jednostavno – Kosta. A Kosta je bio u koječemu najveći. Po bazičnom studiju bio je psiholog, a to ga nije priječilo da bude najveći i u kineziologiji, matematici i informatici. Tako najveći da je predavač na spomenutom skupu, inače jedan od Kostinih višegodišnjih najbližih suradnika, redoviti profesor Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Franjo Prot, ocijenio kako se radi o jednom od najvećih znanstvenika među Srbima u Hrvatskoj, usporedivši ga s Nikolom Teslom i Milutinom Milankovićem.

A kako i ne bi.

O njegovom radu svjedoči 40 knjiga i monografija, od kojih su dvije objavljene nakon smrti, 499 članaka i studija u naučnim i tehničkim publikacijama, kao i brojni kompjuterski programi pisani za statističku analizu – ukupno 1.832 naslova. O njegovom utjecaju govore i cifre od preko 150 magistara i 60 doktora kojima je on bio mentor.

Momirović je rođen 1932. godine u Tetovu, s izbijanjem rata 1941. seli se u Ivangrad u Crnoj Gori, a nakon rata u Beograd. U Zagrebu 1950. upisuje studij psihologije na Filozofskom fakultetu, gdje je i doktorirao. Za vrijeme i nakon studija pohađao je i studije medicine, filozofije i povijesti umjetnosti. Kao psiholog je najprije radio u Vojnoj bolnici, a potom u Institutu za istraživanje problema u razvoju djece i omladine. Od 1960. godine izvanredni je predavač na Višoj školi za fizičku kulturu, dekan postaje 1969. godine. Tako opsežnih multidisciplinarnih društvenih istraživanja, koja su prije 50 godina bila među prvima u svijetu, danas u Hrvatskoj više nema.

Momirović je osnivao i razvijao brojne znanstvene i nastavne institucije u Zagrebu kao što su Sveučilišni računski centar (SRCE), Fakultet za kineziologiju, Fakultet za defektologiju, osnivao brojne kolegije i pokretao postdiplomske studije na Filozofskom, Medicinskom i Prirodoslovnom fakultetu u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu, bio gostujući predavač na više fakulteta u Moskvi.

Upoznao sam ga 1973. godine, odmah nakon što sam primljen na mjesto asistenta na Fakultetu za defektologiju. Pridružio sam se brojnim kolegicama i kolegama, mladim znanstvenicima s različitih fakulteta, naročito Kineziološkog, Defektološkog, Filozofskog i Elektrotehničkog, koji su naprosto hrlili na njegova predavanja o suvremenim metodama znanstvenih istraživanja, koja je veliki profesor održavao u jednoj ostakljenoj dvorani SRCA. Naravno, te sam metode obilato koristio u izradi svoga magistarskog i doktorskog rada te kasnije kroz više desetaka godina svoje znanstvene i sveučilišne karijere. Posebno sam ponosan na činjenicu da sam s Kostom radio na više znanstvenih projekata, objavio desetak znanstvenih radova i tekstova u monografijama posvećenim delinkventnom ponašanju mladih.

Dobro sam upoznao Kostu. Posljednjih godina smo se sprijateljili. To s Kostom nije bilo teško. Jer Kosta je izgledao kao fizički grubijan, valja znati da je bio vrhunski džudista, a lice mu je bilo djetinjasto blago, s neprolaznim diskretnim smiješkom. Strastveni pušač očigledno je uništio svoje glasnice. Bio je toliko susretljiv i toliko pomagao baš svima da su ga mladi znanstvenici prosto okupirali. Nikoga nije odbijao, pa ni očito inferiorne. Valjda je cijenio njihovu upornost. U svojoj knjizi sjećanja koju upravo završavam napisao sam da su ga baš takvi skupo koštali. Jer, početkom minuloga rata oni su ga prognali iz Zagreba. To su radili zato da bi uklonili najboljega svjedoka njihove nesposobnosti. Jer, uklonivši Kostu, otvorili su sebi perspektivu bez straha da će ih itko suočiti s njihovom nesposobnošću.

Zadnje godine svoga rada Kosta Momirović proveo je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Živio je sa svojom suprugom i kolegicom sa studija Kineziologije Itom, punim imenom Ankicom Hošek Momirović, u lijepoj kući s one strane Kosmaja, u Sopotu. Vratio se u svoju Srbiju u kojoj je proveo djetinjstvo. A s time u vezi kruži i jedna kuloarska priča čiju istinitost nisam provjeravao makar sam imao bezbroj prilika da to učinim. Pa i od Koste samog. Uostalom, u dva navrata tokom rata posjetio sam ih i u toj kući, u Sopotu, i dugo smo razgovarali o koječemu. A kuloarska priča, ukratko, glasi ovako: Beogradski gimnazijalac Kosta, već tada vrhunsku džudist, napadnut je u nekom lokalu. Braneći se, Kosta je isprebijao napadače i demolirao lokal, ali je pri tome prekoračio nužnu obranu zbog čega je izbačen iz srednje škole koju je pohađao uz zabranu pohađanja svih srednjih škola u Srbiji. Zato se čitava porodica preselila u Hrvatsku, u Zagreb, gdje je Kosta završio srednju školu, potom u rekordnom roku i studij psihologije. Ostalo je poznato…

Konstantin Momirović Kosta umro je u Beogradu 28. marta 2004. godine na početku svoje 73. godine.