Privatizacijom na stotinu načina mogla bi se nazvati serija napora hrvatskih vlasti posljednjih 25 godina da što veću količinu najprije društvene, a onda i državne imovine preseli u ruke “zaslužnih” građana koji su svoju “zaslužnost” stekli dobrim vezama s političkom i financijskom elitom. I dok o pretvorbi i privatizaciji znamo gotovo sve, kao i to da nikakvu reviziju te pljačke pod okriljem struktura nećemo doživjeti, o koncesijama kao najnovijem i najpopularnijem načinu prelijevanja javnog interesa u privatne džepove znamo vrlo malo. Točnije, znali bismo vrlo malo da se skupina građana okupljena pod nazivom Pokret otoka nije odlučila uključiti u proces donošenja novog Zakona o koncesijama i na svjetlo dana iznijeti nove šokantne podatke o tome kako HDZ i njegovi partneri odlučuju o najvišoj kategoriji dobara od interesa za Republiku Hrvatsku – općim dobrima. Iako prosvjedi bijesnih otočana nisu urodili plodom, a Zakon o koncesijama je bez trećeg čitanja usvojen u Saboru, građani su dobili kvalitetan uvid u arhitekturu zakona kojim se proces davanja koncesija pokušava odvući u mrak i zatvorene kružoke o kojima javnost nema nikakvog znanja.
Za one koji nisu upućeni u materiju koncesija bitno je reći da se radi o procesu kojim se opća dobra kao što su more i morska obala, pomorsko dobro, vodno dobro, kao i djelatnosti od općedruštvenog interesa kao što su linijski i obalni pomorski i riječni prijevoz, luke, građenje i upravljanje autocestama i pojedinim cestovnim objektima poput mostova ili tunela, pružanje usluga javnog prijevoza, zračne luke, sport, kulturna dobra, komunalne djelatnosti, željeznice, žičare, gospodarenje otpadom, turizam, područje zdravstva, medijske usluge televizije i radija… daju na iskorištavanje privatnicima uz određenu koncesijsku naknadu. U prijevodu, ono što pripada svima nama kao državljanima Republike Hrvatske daje se na gospodarsko iskorištavanje onima koji imaju kapital. Najveći problem u čitavom zakonu proizlazi iz činjenice da Vlada svim silama pokušava isključiti građane iz procesa odlučivanja o opravdanosti davanja koncesije, ali i same procjene njene vrijednosti.
Javna je tajna da nadležna tijela odobravaju koncesije potpuno mutnim privatnim poduzećima, pa je javnu sablazan nedavno izazvalo saznanje da je koncesiju na jednu od najpoznatijih hrvatskih plaža, bolski Zlatni rat, dobila jedna zagrebačka tvrtka bez prihoda i zaposlenih. Naravno, i “zaslužnici” s početka priče su se, nakon što su kosti privatiziranih poduzeća oglodane do kraja, prebacili u koncesionarski biznis, pa je tako i poznati šatoraš Josip Klem dobio koncesiju na drugu najpoznatiju plažu – Zrće na Pagu.
Iako je koncesioniranje javnih dobara i usluga u pravnoj teoriji zamišljeno kao institut od kojeg će lokalna zajednica imati najveću korist, u državi u kojoj je sve izobličeno i koncesije su postale podređene interesu kapitala koji ne želi imati posla s lokalnim zajednicama i njihovim poimanjem društvene koristi.
Kao stranka kojoj je socijalni interes potpuno stran, a domoljublje prihvatljivo samo ako se može unovčiti, HDZ je odbio uvrstiti sve amandmane koje su uputili sami građani, među kojima i one da prednost kod davanja koncesije imaju domaće tvrtke i one koje zapošljavaju ugrožene društvene skupine. Nadalje, ovim zakonom banke su postale potencijalni davatelji koncesija jer na ugovor o koncesiji može biti zabilježeno založno pravo, pa u slučaju propasti tvrtke koncesionara banka odlučuje kome će ustupiti koncesiju, a ne više nadležne institucije.
No tu niz napada na javni interes ne prestaje: zakonodavac je omogućio pružateljima javnih usluga da bez ograničenja povećavaju cijenu javnih usluga jednom kad se dokopaju koncesije. U prijevodu, država nas je za njima prihvatljiv novac izručila koncesionarima i dopustila im da određuju pravila igre na način koji je neprihvatljiv ijednoj državi koja se želi zvati demokratskom i socijalnom.
I kod Zakona o koncesijama radi se o još jednom sukobu politike i građana, koji politika svojom proračunatom logikom i zakonodavnom snagom dobiva bez ikakvih problema. Većina građana uopće ne zna da postoje opća dobra čiji su oni vlasnici, a politika takvu situaciju vješto iskorištava kako bi namirila uski krug svojih profita gladnih klijenata. Koncesije, za razliku od privatiziranih poduzeća koje su uništili za nekoliko godina, ne mogu propasti jer se radi o visokoprofitabilnim poslovima za koje potražnja nikada ne prestaje, pogotovo ako govorimo o turizmu koji u Hrvatskoj iz godine u godinu bilježi sve bolje rezultate.
Jedino što hrvatskim građanima preostaje u borbi za svoje interese jesu konstantna edukacija i iznalaženje novih metoda građanske borbe protiv sada već dobro uhodanih i isprepletenih interesnih i političkih struktura, koje su našle savršen model da ono što pripada milijunima ljudi zakonito pretoče u džepove izrazito male grupe.
