Borislav Škegro: autor hrvatskog gospodarskog čudovišta, bivši ministar financija i član paradržavnog Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS), autor epohalne teze da je privatizacija zapravo spasila Hrvatsku, povremeni autor etnoekonomskih kolumni s militantnim stajalištima o Slovencima.

No i takav Škegro, protagonist državno dirigiranog modela za bogaćenje dvjestotinjak tuđmanističkih skorojevića, zadnjih godina postao je ikona nekad oporbenog, danas prorežimskog, nazovi liberalnog tiska, koji bi s modelom devedesetih trebao imati posve ozbiljne nesuglasice.

Škegro je danas opet iznenada «stručan», «pravi sugovornik na temu», «poslovni predator», «jak igrač u investicijskim fondovima»… Ovakvim biranim riječima bivši ministar financija tituliran je u političkim tjednicima i dnevnim novinama pod čvrstom kontrolom tzv. poslovnog sektora.

Najnovije Škegrino uskrsnuće zbilo se u jednom od izdanja koje je po nalogu vlasnika, krenulo u opsesivnu, povremeno militantnu kampanju za «reforme», odnosno za uništenje neznatnih socijalnih, radnih i mirovinskih prava koja su ostala u ovoj izmučenoj zemlji. Njegove ideje nimalo se na razlikuju od onih kojima srednjostrujaška sredstva javnog maltretiranja čitatelje pumpaju posljednjih dvije – tri godine: Škegro bi podhitno privatizirao HEP, Hrvatske šume, vode i autoceste, Zagrebački holding, smanjio bi porezna opterećenja za poduzetnike, «fleksibilizirao» bi radno zakonodavstvo, i da, još uvijek se ponosi – modelom privatizacije devedesetih.

U maniri vodećih, elitistički-snobovski nastrojenih uvaženih kolumnista, Škegro jeftinim ironijskim doskočicama omalovažava navike svekolikog naroda, pa kaže: «naslijeđeni mentalitet je iz socijalizma, velik dio ljudi kao da je samo petokraku zamijenio šahovnicom…» Najviše ga nervira stav da «država svakome mora naći posao, riješiti stambeno pitanje, besplatno studiranje do 40. godine, vrtić, tramvaj…i sve to bez visokih poreza, prodaje imovine, bez inozemnog zaduživanja.»

Probuđena reputacija Borislava Škegre bila bi tek marginalni groteskni incident kada bi bilo govora o iole normalnim društvenim prilikama.

S obzirom da to nije slučaj, Škegrino uskrsnuće najbolji je pokazatelj licemjerja i neizmjerne beskrupuloznosti protagonista liberalnih rješenja. Jer činjenica da se Borislav Škegro jednog dana probudio kao savjetnik premijerke, te da osim njega, u Vladi sada sjede mahom istomišljenici na kursu kapitalizma katastrofe –  opasno je upozorenje da počinje velika bitka za očuvanje preostalog narodnog bogatstva.

Škegro je također podvojena ličnost jer se kao savjetnik Vlade i vlasnik nekoliko investicijskih fondova nalazi u dubokom sukobu interesa. No nije li to sama bit liberalnog kapitalizma, koji je zapravo samo obična fama o slobodi, sebičnom individualizmu i materijalnom blagostanju, a zapravo se pronosi diljem svijeta na tenkovskim gusjenicama?

U svemu tome ima i ohrabrujućih činjenica – jer kreatori «reformi» – koliko oni u vlasti, toliko oni u podanički nastrojenim medijima – ne mogu naći nikog sposobnijeg od Škegre, onda su zaista slabi na nogama i tanki u glavi. Ovakva škegrofilija ocrtava njihovo siromaštvo ideja te naravno – potpun nedostatak etičkog razmišljanja.