Još prije nekog vremena na pamet mi je pala ideja o odlasku u Knin 5. kolovoza, kako bih neposredno iskusio atmosferu vjerojatno najveće proslave u zemlji ove godine o kojoj će izvjestiti svi mediji u Hrvatskoj i šire. Moj stav prema ovoj temi subjektivan je kao i svaki drugi stav, no budući da današnja objetnica kako je ingeniozno zaključio jedan od bitnijih aktera ove priče, pripada povijesti, a povijest je pogledate li u bilo koji riječnik napisan u bilo kojem razdoblju definirana kao nauka iliti znanost, to automatski na samome početku važnost mojih, vaših ili bilo čijih stavova svodi gotovo na nulu, a u prvi plan izbacuje nešto na čemu bi trebala počivati svaka znanost (iliti nauka) — a to su činjenice. No, s obzirom da je ovaj tekst zamišljen kao mješavina dnevničkog zapisa i reportaže, ovdje ću iznositi svoje dojmove s ovoga kratkoga putovanja, na koje sam krenuo kako bih pokušao doznati što je to što neke moje sugrađane motivira na slavlje na današnji dan, kada meni osobno do slavlja nije. Ovdje neću iznositi činjenice o, na primjer, broju spaljenih kuća ili ubijenih civila. Sve one koji o Oluji, pa samim time i ovim proslavama žele doznati nešto više, upućujem na dobru staru znanost zvanu povijest, njene izvore, ali isto tako i na posjetu ovim područjima, koja se neće svoditi na ispijanje alkohola i pjevanje pjesama po kninskim ulicama. Možda će ih to kao i mene ponukati na stvaranje ovakvih ili sličnih zapisa.

U zoru 5. augusta stopiram na križanju između Šibenika, Unešića, Gornjih Krnića i Drniša, ubrzo nam staje čovjek koji kao i svi vozači toga jutra voze do Knina, naše destinacije. Odmah nakon ukrcavanja započinje upoznavanje, sebe i svog druga iz Srbije lažno predstavljam kao studente novinarstva iz Zagreba. Zatim se trudim da nas dvojica ne budemo tema razgovora i ispitujem našeg vozača o njemu, otkuda i koliko dugo putuje, njegovim motivima itd. Uskoro doznajem da je ratni veteran iz Slavonije, nije kaže bio u Kninu dulje od deset godina, pošto je u zadnje vrijeme odlazio samo u Čavoglave. “Pa super je da su to spojili ove godine, tako da možete i bit u Kninu i vidjet Thompsona”, “ma nije meni toliko do Thompsona, bitno je da se mi postrojimo da vide koliko nas ima”. Tko smo to mi, i tko su oni koji bi trebali da nas vide, nije precizirao. Nastavljamo dalje ovaj bizaran razgovor. Vozač, prepoznavši valjda sebe u dvojici mladih patriota govori:

– Drago mi je da vas dvojica baš novinarstvo studirate, triba i neko naš pisat, a ne ka ovi danas, moj mali studira diplomaciju u Zagrebu, uz takve mlade valjda će stvari za jedno dvajs-tries godina doć na svoje misto!

Na njegovo predviđanje odgovaram sa: ”a valjda oće”.

Dolazimo u Knin, prolazimo glavnom ulicom, ulicom dr.Franje Tuđmana, ukrašene sa nekoliko stotina hrvatskih zastava svih tipova i veličina. Rastajemo se s vozačem i ostavljamo ga s njegovim nadanjima u bolje sutra. Iako još nije ni 8 ujutro, grad je krcat, a po natpisima na zastavama i majicama vidimo da su se ljudi okupili iz svih krajeva Hrvatske. Grad sliči na ogromni nacionalistički vašar. Ljudi u obilježjima svojih gardijskih brigada marširaju od birtije do birtije, žene vode djecu obučenu u majice s motivima stožera za obranu hrvatskog Vukovara, natpisa 100 posto za Hrvatsku… U gradu također primjećujem nemali broj ustaških obilježja od grbova s prvim bijeim poljem do natpisa za dom spremni, slova U u raznim varijantama i slično.

Razmišljam o medijskoj interpretacji ovoga događanja, medijski izvještaji uoči vojnog mimohoda u Zagebu i centralne proslave u Kninu svodile su se na degutantno fetišiziranje moći hrvatske vojske, priče o besprijekorno izvedenoj vojnoj akciji i donošenje iskustva onih koji su Oluji učestvovali, iz nekog razloga, nitko se nije sjetio civilnih žrtava. Inače imam problema s događanjima o kojima se u Hrvatskoj postiže konsenzus na nacionalnoj razni, ova kninska proslava definitivno je jedno od takvih događanja. Osim nekoliko novinara i analitičara koji već godinama nastoje podrivati nacionalističku mitomaniju u Hrvatskoj, uglavnom bez uspjeha, u našim medijima i na političkoj sceni vlada apsolutno sporazumno slaganje oko ove obljetnice i njenog značenja. Ubrzo odlučujemo napustiti grad, zaključujuči da će se proustaške orgije samo sve više i više rasplamsavati kako će se približavati vrijeme Thompsonovog koncerta na gradskom stadionu.

Iz grada izlazimo pješke i krećemo u smjeru Kistanja, želja nam je posjetiti sela kao što su Gošić i Varivode, u koji je život prije dvadesetak godina brutalno prekinut. Razmišljam o tim kako prosječna interpretacija hrvatskih medija kaže “navodnim” civilnim žrtvama. Prolazeći pokraj kolone autobusa i automobile koja se proteže i do nekoliko kilometara van grada, pitam se razmišljaju li ljudi u koloni ikada o tome. Kolone na cestama koje vode do Knina danas se kreću suprotnim smjerom od kolone koja je točno na današnji dan prije dvadeset godina otišla iz, kako kaže limena tabla na ulazu u mjesto, “hrvatskog kraljevskog grada”. Dok će se većina ljudi koji se danas preznojavaju čekajući u nepreglednoj koloni kako bi učestvovali u slavlju nakon nekoliko sati vratiti u svoje domove, većina onih koji su Knin napustili prije dvadeset godina na povratak svojoj kući čeka do danas. U takvoj atmosferi u glavi mi na trenutak dolazi do konfuzije, pitam se kako se u zemlji u kojoj se otkad znam za sebe, a to je barem 15 godina, svakodnevno kuka o lošoj demografskoj slici i stalnom iseljavanju stanovništva, u kojoj nam se gotovo svakodnevno serviraju najsvježiji zabrinjavajući podaci o broju iseljenih “Hrvata”, može slaviti obljetnica odlaska najmanje 200.000 naših sugrađana. Ova konfuzija traje samo djeličak sekunde, jer se odmah podsjećam da živim u zemlji u kojoj i sistematski zločini mogu biti protumačeni kao sporadični i nebitni incidenti, u kojoj se propagira Pravda za žrtve rata, ali samo one koje su pripadale većinskom narodu.

Broj protjeranih koji bi bio i puno manji od 200.000 kod mene bi izazvao jezu, ali je ne izaziva kod onih koji danas slave. Kod njih će jezu izazvati najnoviji brojevi o broju iseljenih “Hrvata” koje će nam mediji uskoro servirati, zaključiti će se kako je broj onih koji su napustili Hrvatsku posljednjih godina veoma velik, i kako se po tom pitanju nešto treba učiniti. Jedan broj ipak, za one koji danas luduju u Kninu, uvijek će ostati nedovoljan i premalen, u isto vrijeme nastojat će ga umanjiti i osporiti njegovu točnost, dok će se potajno nadati da je on još i veći. To je dakako, broj protjeranih Srba.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email