Dnevni listovi i portali beogradski i zagrebački pisali su prethodnih dana o književnim nagradama dodijeljenim Goranu Petroviću, Miljenku Jergoviću i Danici Vukićević. Radi se o nagradama „Beogradski pobednik“, „Fric“, odnosno NIN-ovoj nagradi. Radi se o piscima manje-više iste generacije: Danica Vukićević je rođena 1959. godine, Goran Petrović dvije godine kasnije, dok je Miljenko Jergović rođen 1966. Sve troje su već decenijama prepoznatljivi autori. Na tragu njegovog novinarskog rada, Jergovića šira publika vjerovatno ponajbolje prepoznaje. Goran Petrović je već neko vrijeme član Srpske akademije nauka i umetnosti, a takođe ima i neupitne međunarodne uspjehe. U odnosu na dvojicu pominjanih kolega, Danica Vukićević je kao primarno pjesnikinja manje vidljiva u javnosti, mada je u „struci“, kako se to kaže, nezaobilazna.

„Beogradski pobednik“ je ove godine dodijeljen po drugi put, „Fric“ šesti put, dok se NIN-ova nagrada dodjeljuje čak po šezdeset i deveti put. Jasno je, dakle, na čijoj strani je tradicija. Na izvjestan način, u različitom smislu i kontekstu, i „Beogradski pobednik“ i „Fric“ su svojevrsna replika NIN-ove nagrade. Uostalom, i NIN-ova nagrada je očito napravljena po uzoru na francusku Gonkurovu nagradu. Ideja je isprva bila da se nagradi najbolji roman objavljen u Jugoslaviji, nezavisno od toga da li je napisan na slovenačkom, makedonskom ili srpskohrvatskom jeziku. Već za dvije-tri godine, međutim, odustalo se od uzimanja u obzir romana na slovenačkom i makedonskom. U iduće tri i po decenije se NIN-ova nagrada ispostavila kao najvažnije književno priznanje unutar domena srpskohrvatskog jezika. Kad je došlo da raspada Jugoslavije, u novonastalim državama se javila potreba za sličnom zasebnom nagradom. U Sloveniji je, primjera radi, nakon sticanja nezavisnosti utemeljena Kresnikova nagrada, kao nagrada za najbolji roman godine na slovenačkom jeziku. Najbliže tom statusu u Hrvatskoj je neko vrijeme bila književna nagrada Jutarnjeg lista. Uz kapacitet svog medijskog pokrovitelja, u mnogo čemu je ličila na NIN-ovu. Jedna od razlika je bila to što je imala širi prozni kriterijum, odnosno, to što su u obzir za nagradu dolazile i knjige kratkih priča, a ne samo romani. Ipak, sa promjenom vlasničke strukture, izgubio se interes za održavanje nagrade Jutarnjeg lista, pa je nagrada koja je već uspjela steći nekakav kredibilitet preko noći – nestala. Uskoro se javila potreba za sličnom vrstom nagrade. Nemoguće je unaprijed ukalkulisati da li će neka nagrada imati simboličku težinu. Ipak, postoje neke korisne osobine za budući kredibilitet. S jedne strane, medijska logistika svakako pomaže. S druge strane, tu je i sastav žirija. Naposljetku, možda i najvažniji element jeste iznos novčanog dijela nagrade. Ako nagrada ima signifikantan novčani iznos, gotovo je neizbježno da se pojavi inicijalna medijska pažnja. Uz sve razlike kod prosječnog ličnog dohotka i kod BDP-a po glavi stanovnika u Srbiji i Hrvatskoj, iznos književne nagrade koji praktično garantuje medijsku pažnju je oko deset hiljada evra. Nagrada „Fric“ konkretno je ovdje imala sve preduslove, plus dodatni aspekt simbolične težine imena i baštine Miroslava Krleže, po čijem čuvenom nadimku je nagrada krštena.

Geneza nagrade „Beogradski pobednik“ je bila specifičnija. Propašću Jugoslavije, NIN-ova nagrada se svela na domen srpske književnosti, odnosno romana pisanih na srpskom jeziku. NIN-ova nagrada prolazila je kroz različite faze do privatizacije nedjeljnika uz koji je utemeljena. Poslije te privatizacije došlo je do vrlo jasne ideološke profilacije. Negdje paralelno sa usponom Srpske napredne strane, svježe privatizovani NIN u dobroj mjeri odustaje od nezavisne uređivačke politike i pretvara se u korporacijski izlog tabloida Blic s kojim dijeli vlasnika. Na tom tragu, u izboru članova žirija sve manje se u obzir uzimaju akademsko obrazovanje iz oblasti srpske književnosti, kao i recentna književno-kritička praksa, a više se preferira prisustvo u javnosti iz oblasti opšte publicističke prakse, a naročito iz perspektive nekakvog apstraktnog kvazigrađanističkog „opozicionarstva“. Po višedecenijskoj inerciji, NIN-ova nagrada se, međutim, i dalje doživljavala kao neki skoro oficijelni književni pregled prethodne godine. Ipak, već negdje od polovine prošle decenije, u javnosti se sve više moglo čuti negodovanje oko kriterija dodjele. Neki od izabranih naslova bili su paradigmatični kad je riječ o očiglednosti ideološkog „gledanja kroz prste“. Ipak, sve je bilo na nivou koluarskih tračeva, dok dvadesetak pisaca nisu izišli u javnost s proglasom obavještavajući književnu publiku da oni počinju da bojkotuju NIN-ovu nagradu. U ovoj grupi su, između ostalih, bili Ljubica Arsić, Sava Damjanov, Vladimir Kecmanović, Vladimir Tabašević, Nikola Malović i Franja Petrinović. Pisce je podržala i poveća grupa akademskih proučavalaca književnosti sa fakulteta i instituta. Bojkot je na sceni jako odjeknuo. Čak je i NIN kod izbora novih članova žirija očigledno uzeo u obzir neke od argumenata „bojkotaša“. Ipak, možda i najvidljivija posljedica bojkota je osnivanje nagrade koja je očito zamišljena kao pandan NIN-ovoj nagradi. Nagradu je osnovala važna institucija: Biblioteka grada Beograda, novčani iznos je kompetitivan u poređenju sa NIN-ovom nagradom, a za članove žirija su redom izabrani akademski stručnjaci za srpsku književnost. Između NIN-ove nagrade i „Beogradskog pobednika“ brzo se stvorio svojevrstan rivalitet, potpomognut i raznim medijskim konstrukcijama. Otud su prošle godine važne bile „bijele figure“, odnosno ko će prvi proglasiti laureata. Upućeni su tvrdili da je Milena Marković sa romanom u stihovima „Deca“ favorit za „Pobednika“ i jedan od favorita za „NIN-a“. Nakon što je NIN nagradu dao Markovićevoj, bilo je mnogo nestrpljenja u iščekivanju odluke „Pobednikovog“ žirija. Odluka da se nagradi Drago Kekanović za „Privrženost“ pokazala se kao pun pogodak. S jedne strane, Kekanović nije neko ko ima svoj lobi u beogradskoj čaršiji, pa je bilo očito da je estetika presudila. S druge strane, „Pobednikov“ žiri je pokazao da je srpska književnost šira od srbijanske, čak i kad ne koketira sa „regionalizmom“. Naposljetku, reakcija publike za nešto kasnija srpska izdanja nagrađenog romana (pošto je roman premijerno objavila zagrebačka „Prosvjeta“, te ga nije bilo u širokoj prodaji po Srbiji), dala je dodatnu satisfakciju i autoru i žiriju. A u međuvremenu su i neke starije Kekanovićeve knjige dobile nova beogradska izdanja. Ove godine je „Pobednik“ odlučio igrati bijelim figurama. Odluku o svom laureatu saopštili su, naime, nekoliko dana prije NIN-a. Nagradu je, kako rekosmo, dobio Goran Petrović za svoj roman „Papir sa vodenim znakom“, jedan od dva koja je objavio prošle jeseni nakon višegodišnje pauze. Za većinu komentatora ovaj je izbor bio sasvim prirodan i logičan i nije privukao previše interpretacija. Sa istim romanom je Petrović dospio i u finale NIN-ove nagrade (koju je jedanput već dobio) i time zapravo postao jedina „tačka presjeka“ ova dva finala. U nekoj opširnijoj analizi bilo bi zapravo zanimljivo istražiti kako to da dvije grupe od po pet ljudi koje procjenjuju aktuelnu književnu produkciju imaju toliko drukčije mišljenje i je li moguće da su ta razmimoilaženja primarno estetske prirode. Ako je „Pobednik“ za Petrovića bio očekivan, NIN za Danicu Vukićević je za većinu posmatrača bio iznenađenje. „Unutrašnje more“, prvi roman koji je ova autorka poznata kao pjesnikinja uopšte objavila, ne djeluje kao štivo koje bi moglo zainteresovati jako široku publiku.

I tu dolazimo do suštine problema sa nagradama danas. Kažu da „Gonkur“ u Francuskoj često učini da oko jedan posto stanovništva zemlje kupi svoj primjerak nagrađenog romana. U Francuskoj je to oko sedam stotina hiljada primeraka. U Hrvatskoj i Srbiji bismo, dakle, trebali govoriti o tiražima koji se bliže cifri od četrdeset, odnosno sedamdeset hiljada. Nažalost, takvi tiraži čak i za knjige ovjenčane najvećim nagrada spadaju u čistu fantastiku. Ipak, prije petnaestak godina, u Srbiji je NIN-ova nagrada ipak garantovala i za lokalne uslove ogroman tiraž i višemjesečnu turneju po bibliotekama širom zemlje i neku vrstu selebriti statusa za autora, odnosno autorku. Uostalom, veliki intervju prvog broja NIN-a poslije nagrade tradicionalno pripada laureatu. To je po pravilu udarni intervju, u prvom dijelu novina, na šest ili osam stranica. Danica Vukićević je, međutim, dobila četiri strane u kulturnoj rubrici, manje nego što su nekoć dobivali pisci iz užeg izbora. Teško bi bilo pronaći bolju ilustraciju da ni sami NIN više, zapravo, ne vjeruju u širu društvenu relevanciju svoje nagrade. Za razliku od skoro svih ostalih književnih žanrova, suština romana bi trebala biti da se njegova važnost ne završava na rubovima književnosti kao zasebne discipline. Ako je Evropa, kako bi rekao Milan Kundera, društvo romana, onda je roman ogledalo tog društva. Ima zemalja gdje se barem tragovi toga vide i danas, od Francuske do Poljske. U Srbiji i Hrvatskoj to nije tako, mada je u Srbiji, kako rekosmo, prije koju godinu još i znalo biti tako. Nagrade su tu samo dio mnogo većeg mehanizma, ali ne sasvim nevažne. U idealnim uslovima, one su putokaz koji će manje upućenom dijelu publike otkriti knjige vrijedne njihove pažnje. U manje sretnim okolnostima, one su tek oblik interno-koruptivnih mahinacija i hrane isprazne sujete, čak i više nego novčanike laureata. Tada se nagrada pretvori u – nagrdu. Uostalom, i iz istorije književnosti znamo da neke nagrade istovremeno nagrde i nagrađenog i onog ko ga je nagradio.