Knjižara i korijeni

Piše: Đorđe Matić

Nezaobilazna točka zagrebačkog kulturnog života prošloga stoljeća – knjižara Ćelap

Ima dijelova Zagreba gdje grad kao da se trudio da što više zabašuri, zakrije starim pa novouvedenim i sasvim novim znakovima, i da kao palimpsestom preboji neke svoje točke, da se ne vidi njihov put, onako kako su se mijenjale kroz povijest. Sjećam se iz neke davne priče, koja nije ni ovdašnja, kako su građani mijenjali ploče s imenima ulica i trgova, tako da kad neprijatelj uđe – izgubi orijentaciju ili se bar teže snađe. I ovdje ima priča o „neprijatelju“, zamišljenom, projiciranom, uvijek istom, isturenom i vidljivom po potrebi. Ali i o neprijatelju potisnutom, koji se teže vidi – onom iznutra, od vrste što ga je čuvenom frazom Margaret Thatcher u svojoj zemlji nazvala „the enemy within“. S njim se najteže boriti. Da bi se takav uništio, čovjek (ili grad, isto je) mora na kraju uništiti samog sebe.

Zato, da bi se ispričala jedna važna priča o važnoj točki ovoga grada, treba prvo unazad maknuti svu silu izmjena, odlijepiti ih kao debeli sloj uličnih plakata što su se lijepili jedan preko drugog, oguliti seriju mimetičkih i simboličnih zahvata koje su se uhodanim postupkom i najvidljivije materijalizirale kroz brojne promjene naziva ulica, trgova i prolaza. Od toga pate posebno trgovi našeg grada, uključujući glavni. No nijedan, čini se, kao onaj, vjerojatno najljepši, a za kulturnu historiju grada zasigurno i najvažniji.

Osam naziva jednoga trga

Taj gradski trg imao je nesreću da, baš tako lijep i skladan, suprotno vlastitoj nevolji – osam puta promijeni ime. Prvo se zvao opisno i bazično, po tome čemu je služio – Sajmišni, pa budući da je tu sagrađena zgrada sveučilišta 1874. biva preimenovan u svoju suprotnost – u Sveučilišni. Trebalo je više od desetljeće i pol, do 1888., da zgrada znanja simbolički pretegne važnošću nad trgovanjem. Sve se to odvilo još u doba Monarhije. Kad se ona raspala u Prvom svjetskom ratu i nakon pobjede sila Antante 1918., sljedeće godine trg dobiva naziv „Wilsonov“, po američkom predsjedniku (izgleda da je čitav taj dio grada nekako namjeren da nosi veze s ličnostima anglosaksonske suvremene historije – trg koji se u svom južnom uglu dodiruje se uglom trga što leži dalje do njega, praveći tako dva posebna gradska pravokutnika i plohe, zove se Rooseveltov, a odmah u blizini iza ovoga je i Kennedyjev trg). Osam godina kasnije mijenja ime, krajnjom ironijom historije, naročito kad se danas nakon svega pogleda – u Trg Kralja Aleksandra – da, po Aleksandru I. Karađorđeviću, „kralju Ujedinitelju“. Možda ne najsretnije izabrano ime, iz sto razloga. Ali ono što ga je smijenilo bilo je neuporedivo, štoviše neizrecivo gore.

U najstravičnije doba, mračnom logikom trg dobija i takvo ime – 1941. preimenovan je u „Trg I“ – kao što je postojao i „Trg N“. Ta potpuna distopijska svedenost, neupamćena totalitarna potreba za apsolutnom redukcijom, s nedostatkom pojma i imena prema kojem bi se čovjek odredio, apsolutna dehumanizacija toponima sakrivanjem umjesto eksplicitnošću i retorikom, jest upravo ono što stvara (i sad) jeziv osjećaj naslućenog zla i njegovih proporcija u suprotnosti s do krajnosti reduciranim nazivom.

Nakon Oslobođenja 1945, po zgradi i instituciji po kojoj se raspoznaje i danas – po Hrvatskom narodnom kazalištu dakako, dobio je svoje daleko najprirodnije ime – „Kazališni trg“. Nije dugo potrajalo, samo godinu dana pa da autoritarnost i retorika ideologije pretegnu i ta lijepa, harmonična, potpuno urbana točka dobije ime po kojoj će je znati generacije, a koja će potrajati punu 71 godinu kao „Trg Maršala Tita“.

To ime trg nije promijenio začudo (?), čak niti 1990. godine, kad su s regresivnom ideološkom smjenom došli najradikalniji rezovi po sjećanju. Činjenica da je ime bijelim slovima na plavoj ploči ostalo nije slučajnost i za to ima razloga – ono je naopakim povijesnim „sinkretizmom“ ostalo isto direktivom sa samog vrha, od jednoga čovjeka, istoga koji je donio novi poredak. Ime trga maknuto je napokon 2017., u retoričkom potezu, ideološki logičkom i dosljednom od onih koji su ga mijenjali, ali svejedno nekako kao smušeno izabranim, kao nedovoljno dugo promišljenim novim nazivom, i sada je nemaštovito imenovan „Trg Republike Hrvatske“.  Njega, čini se, neće tako brzo mijenjati. I dobro je da je tako. Samo eventualni povratak na ono jedino smisleno, a najkraće trajuće ime – „Kazališni trg“ –  jednoga bi dana, ako se potreba javi i okolnosti stvore, imalo pravi i konačni smisao.

Tamo, a u dijagonali od svoje stražnje strane, Kazalište, s jednom linijom ka Školi za primijenjenu umjetnost, i drugom, na samom uglu trga i početkom susjednog, s kojom pravi zamišljeni (magični?) trokut, leži zgrada koja i sama u nastavku sa kućama dograđenima iza nje, prema Marulićevom odnosno Rooseveltovom trgu također čini neku vrstu trokuta – „odrezanog“ na vrhu, kao pramac broda.

Jedina knjižara s ličnim imenom

Tu, na broju 8, iznad staklenih vrata stoji danas natpis privatne komercijalne ljekarne, iz koje dolazi jako bijelo svjetlo karakteristično za takve prostore.

Tamo gdje su umjesto današnjih jednih staklenih vrata i izloga u malo promijenjenom i preinačenom pročelju, stajale dvije vitrine, jedna sa svake strane starinskih velikih ulaznih vrata u haustor zgrade, nalazila se nekada knjižara. Mnogo se knjižara pozatvaralo posljednjih godina i to ne bi bila novost (iako je po sebi sramota), nego samo još jedna trgovački ispunjena praznina, kao zdrav iščupan zub na čije mjesto je uguran implantat bez korijena i trajno strano tijelo.

Ali tu nije bila bilo kakva knjižara. Ovo je bilo mjesto koje je postalo pojam, jedina knjižara u doba koje još pamtimo i čiji smo bili svjedoci, što se nije spominjala po svom službenom nazivu – „Mladost“, po firmi („OUR-u“) koja ju je dužila, nego kolokvijalno po svom starom imenu, neobičnom imenu, odnosno prezimenu čudna zvuka: knjižara „Ćelap“.

To je bilo u doba naših socijalističkih djetinjstava i mladosti i, za razliku od ranijih ustrojstava i era kad su postojali čuveni Kugli i Hartmann, jedina knjižara s ličnim imenom koje nije bila znana po nekome velikanu (čekanje „kod Krleže“ na Trgu), niti, kako je najčešće bilo, po poduzeću, po izdavaču – „Školska knjiga“, „Znanstvena knjižara“, „Prosvjeta“…

Knjižara „Ćelap“ na Trgu Maršala Tita sedamdesetih i osamdesetih bila je jedna od onih točaka koja je upotpunjavala red i logiku kulturnih institucija trga, u luku povijesnom i suvremenom, do savršenstva: centralne zgrade Kazališta u sredini koja uzima skoro sav prostor trga kao magnet, s Meštrovićevim Zdencom života ispred ulaza. Desno „Kazališna kavana“, u simboličnoj harmoniji visoke s novom kulturom – kavana je skraćeno postala „Kavkaz“ i kao takva neslužbeno i neinstitucionalno mjesto-simbol moderne rokerske kulture. Onda, skokom na suprotnu stranu, dijagonalno lijevo od „Ćelapove“ knjižare – Škola za primijenjenu umjetnost i u istoj zgradi u nastavku kompleksa, Muzej za umjetnost i obrt. Desno Akademija za film i kazalište, i na kraju, opet skokom na suprotnu krajnju stranu, zgrada Sveučilišta s Meštrovićevom „Poviješću Hrvata“ ispred goleme zgrade. Ima neke ironije u tome da ta impresivna brončana bista stoji na najudaljenijoj, suprotnoj točki od zgrade knjižare, odnosno mjesta gdje je nekada stajala.

Dugo mi je trebalo da otkrijem što se skrivalo iza čudnog ali nepropitanog prezimena. Prvo je, i naravno prekasno, tek kad je sve propalo, došlo otkriće koje me najviše iznenadilo – da je staro ime knjižare ostalo po čovjeku koji ju je osnovao, i koji se zvao isto kao i ja – Đorđe. On je taj Ćelap koji je nekada, davno, otvorio tu knjižaru.

Mnogo toga mi je prošlo kroz glavu tada, kod toga saznanja, nakon prvoga i munjevitog efekta, koje je otvorilo onda put traženja unatrag i svega drugog što je trebalo i što se moralo znati i saznati.

Ta su saznanja bila fundamentalna za shvaćanje još jedne tajne i neispričane, jedva dotaknute povijesti našega grada.

Književna, publicistička i ideološka raznolikost

Enigmatični Đorđe Ćelap, ispisnik Andrićev i Titov, čovjek je čiji put počinje negdje od Vinkovaca, pa preko Pančeva gdje je učio knjižarski zanat, a poslije, kao i mnogi kad je vrijeme došlo, i kod čuvenog Kuglija i Trpinca – „prijehavši u Zagreb“ (kako će pjevati mnogo kasnije najčuveniji naš zagrebački rapsod, i to onaj koji će se i sam razvijati baš tu na tom istom trgu u eri dok se bude zvao Maršalovim nadimkom).

Slikarski portret Đorđa Ćelapa, autora Milenka Đurića (nastao 1930-tih)

Napokon, 1926. Ćelap će, zajedno sa ženom Anom, otvoriti svoju knjižaru, papirnicu i antikvarijat. I mijenjati kulturni život grada – čak i prije toga, prije njena početka i otvorenja: unutar iste „firme“, kako se nekada uobičavalo, Đorđe Ćelap bio je i izdavač. I u tome ponovo ne bilo kakav: na svoj način, radeći svoj posao, promijenit će indirektno i suvremenu hrvatsku književnost, a time i nacionalnu kulturu: već u ljeto 1918. dok još traje veliki rat, objavljuje Hrvatsku rapsodiju Miroslava Krleže, to radikalno, ekspresionističko djelo bez paragona, što je ni komad ni pripovijetka ni novela, isto koje je najprije htio objaviti Julije Benešić. Krleža u Sabranim djelima, šest decenija kasnije, u pogovoru svojih domobranskih novela piše da je Rapsodiju „izdao moj bivši drug iz gimnazije, nakladnik Đorđe Ćelap“. Ubrzo mu je izdao i „Kraljevo“ i „Cristovala Colona“ – dva Krležina dramska i buduća klasična djela hrvatske i južnoslavenske književnosti. Drugo, čuveno izdanje (ili barem nekad čuveno, dok nasilni zaborav i to ne pokuša izbrisati za duga vremena) „Hrvatske rapsodije“ u štampi „Nove Evrope“ bit će ono s koricama koje je grafički napravio slikar Ljubo Babić, a knjiga će biti štampana – ćirilično.

Ćelap će izdati i dvije neprocjenjive rane monografije o dva epohalna južnoslavenska stvaraoca – knjige o Plečniku i Meštroviću – dvojici umjetnika čiji su se silno različiti svjetovi i porijekla na jednoj dubljoj razini gotovo mistično dodirivali. Ta dva Ćelapova izdanja, kontekstualno uzevši i promatrana danas, naprosto se nadimlju od simbolike, čineći jednu, tajnovitu, silno pregnantnu sliku. Monografija slovenskog arhitekta-umjetnika, čovjeka reda, harmonije, i duboko vjerujućeg katolika, uz monografiju genijalnog hrvatskog kipara, mistika s kamena i katolika od posebne vrste – obje knjige štampane su dvadesetih godina i, zajedno s također Ćelapovim izdanjem, monografijom o srpskim zadužbinama, prodavane u knjižari na Trgu kralja Aleksandra. Ne znam snažnije metafore kulture same Kraljevine SHS – metafore Aleksandrove Jugoslavije. Ali u tome uredničko-izdavačkom izboru je i jedna dodatna, tajna poruka i kulturnog, idejnog i političkog sistema kojem je, pokazat će se, srcem i dušom, pripadao Đorđe Ćelap, oženjen Anom, Hrvaticom, „rođenom katolkinjom“ – kako će ona kasnije pred komunističkim sudom napisati za sebe. Ona je inače i formalni vlasnik knjižare, pa se na sačuvanim fotografijama i razglednicama vidi natpis na izlogu: „Podružnica A. Ćelap“.

Ima li moćnije metafore kulture Kraljevine SHS: dvadesetih godina Ćelap je štampao monografije o Plečniku i Meštroviću, kao i monografiju o srpskim zadužbinama, koje su zajedno prodavane u knjižari na Trgu kralja Aleksandra

Zlatno doba srpske elite u Zagrebu

To je najsretnije vrijeme samog knjižara i njegove porodice, žene, sina Branislava i kćeri Ksenije, zlatno vrijeme, kad se u knjižari skuplja intelektualna elita, prodaju časopisi i novine, ali i gramofonske ploče, među njima i prvi jazz; razmjenjuju se knjige i ideje, dolaze pisci, umjetnici i intelektualci. Knjižara je nezaobilazni punkt zagrebačkog kulturnog života.

Stara razglednica s motivom Knjižare i papirnice Ćelap

Vrijeme je to i o čijem jednom važnom aspektu unutar zagrebačke građanske klase danas gotovo nitko niti išta više zna, niti, ako zna, želi govoriti: to je i zlatni period zagrebačke srpske građanske elite, period kad je velika i brojna klasa ekonomski imućnih i visokoobrazovanih zagrebačkih Srba, industrijalaca, bankara, vlasnika trgovina, advokata, profesora i intelektualaca, po mnogo čemu usporediva jedino s onima s kojima će zajedno nestati  nakon 1941. – sa zagrebačkim Židovima. No, za razliku od njih, o prvima danas više nema tko da piše. Vrijeme je to Sokolskog društva, Medakovićeve palače na Zrinjevcu, srpske škole u Bogovićevoj, Evangeličke privatne osnovne i građanske škole – neke vrsti koledža – u Gundulićevoj ulici gdje većinu đaka čine dječaci i djevojčice iz njemačkih, židovskih i srpskih porodica zagrebačke elite. U taj i takav „aleksandrovski“, nacionalni – nazovimo ga kako treba – jugoslavensko integralistički i evropski koncept svijeta vjerovao je i nosio ga u sebi Đorđe. No, suprotno onome što će iskrivljeno učenje historije fiksirati, a današnja lokalna zla namjera ovdje vjerojatno pomisliti, kao i suprotno objektivnoj rigidnosti režima nakon 1929. – taj svijet u koji je kao ideal gledao Ćelap, u njegovom je izdavaštvu isključivao uskogrudost, provincijalnost, čak i ideološka ograničenja bilo koje vrste. Iako, kako u nezaobilaznom tekstu piše Čedomir Višnjić: „Svi su Ćelapi bili zakleti jugoslavenski Sokoli“, Đorđe štampa i srpske autore i hrvatskog lijevog sociologa i vječnog opozicionara Kus-Nikolajeva, pokreće i Biblioteku francuskih pisaca, a među njima objavljuje André Gidea i njegove Dnevnike iz SSSR-a – knjigu koju će zabraniti i ministar unutrašnjih dela Anton Korošec – svećenik i također Slovenac kao i Plečnik – a ironično, unatoč razlici ideologija, iste će „Dnevnike“ maknuti i vlasti poslije 1945. Različitost i šarolikost, književna, publicistička i ideološka, ono je što odlikuje Ćelapovo nakladništvo. On tridesetih štampa i crnogorskog prelivodu, kolaboracionistu i ideološkog kriminalca Savića Markovića Štedimliju, ali i Cesarčevu socijalnu prozu.

Dva lica Krleže

Ovdje se, usput, dodiruju opet dva rukavca, jedan bistar kao potok, drugi zaprljan kao kloaka, ali ulijevajući se u istu veliku rijeku, nezaobilaznu kad se govori o tome vremenu i o Zagrebu uopće – opet u Krležu. Cesarec i Krleža, drugovi iz djetinjstva, dio su iste komunističke ideologije, socijalno angažirane literature i unutar obje sasvim različitih tumačenja i idejnosti. Štedimlija, koji je od srpski orijentiranog bjelaša dotjerao do zelenaša, već je preselio u Zagreb i u tom periodu izdaje svoj pamflet „Crvena Hrvatska“. Kao najavu onoga što dolazi.

Avet koja će u sljedećoj deceniji zatvoriti knjižaru, što je još i najmanja, koliko god strašna posljedica, nego i uništiti i gotovo iskorijeniti Ćelapov svijet i ubiti Cesarca – za jednog od „pobočnih“ ideologa toga najstravičnijeg režima imat će i Štedimliju, zastupnika sramnog crnogorskog „crvenog hrvatstva“, pobornika i osnivača takozvane „Hrvatske pravoslavne crkve“. Kada ga Rusi nakon Drugog svjetskog rata napokon budu izručili Jugoslaviji i kad izađe iz zatvora, Krleža će mu dati mjesto u Leksikografskom zavodu – instituciji koja se nalazi na istom trgu gdje i Ćelapova negdašnja knjižara.

Od Kerestinca do prisilnog rada

Đorđe Ćelap, „zagrebački Geca Kon“, igrom potpuno nevjerojatnih okolnosti, neshvatljivih ideoloških isprepletenosti koje su zakomplicirale stvari do groteske unutar onoga pakla na zemlji, i iznad proste činjenice da bi kao Srbin stradao ionako – uspio je, ponajprije zahvaljujući sposobnosti, hrabrosti i domišljatosti svoje žene Ane, izbjeći sudbinu svoga jevrejskog kolege i beogradskog parnjaka, kao i gotovo kompletne zagrebačke srpske elite, i izmaći Pavelićevom kanibalskom režimu. „Šuma“ i partizanski pokret, zbog vlastitih idejnih stavova i političke pripadnosti nisu bile mogućnost, pa je tko zna kojim putevima Ćelap uspio prebjeći u Beograd, prije toga, još jednom ironijom preplitanja sudbina, prošavši i zatvor i mučilište u Kerestincu, kao i nesretni i veliki Cesarec.

Đorđe Ćelap

Kako je Đorđe preživio rat u okupiranom Beogradu, ne zna se. No u Zagreb se vraća već u maju 1945. i nastavlja voditi knjižaru. Ni njega nije zaobišla konfiskacija i nacionalizacija imovine, a Anu, tu izuzetnu, inteligentnu ženu koja mora da je mnogo pretrpjela i svojom sposobnošću na tko zna kakve načine uspjela izvući i spasiti svoju porodicu pod ustaškim režimom – novi sistem pak i kažnjava. Partizanski sud, nepovjerljiv, razumljivo nabrušen od gubitaka i užasa koji se nagledao, osuđuje je na dvije godine prisilnog rada, zbog „privredne suradnje s njemačkim okupatorom”.

Teško pada, nama pogotovo koji smo odrasli uz priče o NOB-u i o revoluciji čistoj kao snijeg, rečenica Čede Višnjića, najboljeg poznavatelja srpske kulture u Hrvatskoj, dok govori o porodici Ćelap u prvim godinama poslije rata, rečenica kratka i surova: „Za sloj kojem su oni pripadali ni 8. maj 1945. nije donio slobodu ni smirenje.“

Svemu unatoč, stari Ćelap našao je sebi – ili su mu našli – nekakvog posla nakon oduzimanja vlasništva i knjižare koja mu je bila životni projekt. Radio je u knjižarskom poduzeću Ratnih vojnih invalida u Zagrebu, što je poslije postalo izdavačka kuća »Narodna knjiga«, a potom umirovljen. Da je neokaljan i bez obzira na „buržujsku prošlost“ rehabilitiran na neki način vidjelo se po članstvima u strukovnim udruženjima: bio je član suda časti Trgovačke i obrtničke komore, član uprave Kluba knjižara u Zagrebu, a u Beogradu član Nadzornog odbora Saveza knjižarskih organizacija. Umro je 1949., usred dramatskih previranja Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom nakon Rezolucije Informbiroa.

Nasljednik drukčije motivacije

Sin Branislav, rođen 1922., nastavio je gdje je otac stao, ali po pitanju profesije svojim, naročitim putem, i koliko se moglo u novim okolnostima. I sam angažiran politički i ideološki od mladih dana, na liniji ideja koje je imao i njegov otac, pri čemu je u tajnosti i ostao i nakon oslobođenja. Pošto, ni klasno ni uvjerenjima, nije mogao dijeliti ideologiju pobjednika iz 1945., razvijao se onda i ostvarivao najprije kroz posao. Srećom, naslijedio je knjižarski talent i unutar sistema postao vrhunski profesionalac, no, na prvi pogled, iz motivacije malo drugačije od očeve – one ekonomske, komercijalnije. Iako je Đorđe svakako brinuo i o materijalnom uspjehu i napredovanju svojih poslova (nakon knjižare na Trgu Kralja Aleksandra, prvu podružnicu otvorio je 1929. gotovo iza ugla, na Wilsonovu, danas Rooseveltovom trgu, tamo gdje je sada Novinarski dom; a drugu u Radišinoj ulici, današnjoj Kneza Mislava), čini se da je bio od vrste knjižara kojem su kvaliteta i raznovrsnost knjiga bile najvažnije, kao i kulturni utjecaj koji je knjižara imala.

Branislav Ćelap

Sin Branislav okrenuo se onome što je, pogotovo na počecima u srušenoj i tek obnavljanoj zemlji, na planskoj socijalističkoj, pa kasnije, takozvanoj samoupravno koncipiranoj ekonomiji i sistemu podjele rada trajno nedostajalo: tržišnom razmišljanju i poslovanju – koliko se dalo tada. A dalo se više nego što bi se u današnjim paušalnim revizionističkim tumačenjima i klišejima reklo. No, to Branislavljevo okretanje ka dobiti zapravo nije bilo motivirano samo financijsko-materijalističkim razlozima. Od samog obnavljanja Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ i otvaranja knjižare, Ćelap mlađi angažirao se tu i napredovao brzo. Važno i duhovito svjedočanstvo o njegovom karakteru i metodama poslovanja, zapisao je Čedo Višnjić: „Bio je izuzetan knjižar, odan upravo tom poslu, proizvodnje i plasmana knjige. Pratio ga je glas čovjeka koji u pravilu nije čitao ono što je birao za izdavanje, ali je imao nos za ono na čemu se može novac zaraditi.”

U stvari, on je trajno i, manje-više tajno, ostajući vjeran ideji i misiji promoviranja kulturne i političke emancipacije svoga stradalničkog naroda, i svoga pripadništva onako kako ga je osjećao, ispod površine pokušavao djelovati različito od ključa kako je tu emancipaciju vidjela vladajuća ideologija. Zbog toga, komercijalnim je izdanjima stvarao sredstva kojima su se plaćala izdanja autora Srba u SR Hrvatskoj, štampali književnoteorijski radovi i zbirke pjesnika – uvijek s motivom prisutnosti specifične vrste misije u nacionalnom pogledu.

„Sve je to”, kako je humorno zapisao Višnjić, „Branislav Ćelap pokrivao svojim hitovima; serijom Ladlamovih romana, Zlatnom knjigom nogometa, Šahovskom enciklopedijom, Ginisovom knjigom rekorda, Bremovim Životom životinja, Kazanovinim Memoarima i, naravno, čuvenim Figurama veneris, koje su izašle u nebrojenim izdanjima. Otvorio je seriju odlično prodavanih knjiga popularne i alternativne psihologije. Paralelno su izlazili i klasici; izabrana djela Remarka i Maksima Gorkog, Vladana Desnice i Gustava Krkleca; zatim suvremena svjetska literatura, Truman Kepot, Sarojan, Oriana Falači.”

Historijska ironija: komercijalni i financijski uspjeh Branislav Ćelap doživljava knjigom koja slavi čovjeka po kojem je nazvan trg na kojem je, pod drugim imenom, i dalje stajala oduzeta knjižara njegovog oca

Dvije su anegdote koje prosto pucaju od naročite, skoro romaneskne i satiričke ironije na liniji ostvarivanja takve komercijalnosti: Brane Ćelap svoj je „prvi hit” napravio skoro „američki“ dosjetljivo – objavio je prijevod priručnika „Ruski u sto lekcija” – i to 1947. godine. Druga, još veća ironija, nadovezana sasvim na ovu prvu, bila je u tome da je mnogo kasnije, kao odavno iskusan knjižar i suizdavač, veliki uspjeh postigao knjigom „Bilo je časno živjeti s Titom”. Oni koji se sjećaju znaju da to nije bila samo umjetno nabildana tiraža nego je ta knjiga zaista bila prodavana. Ideološki gledano, naime, Branislav Ćelap stajao je u gotovo potpunoj suprotnosti s ličnošću koju je uzdizalo to izdanje i sa svime što je taj kult predstavljao. A historijska ironija podebljala je to gotovo poetički: komercijalni i financijski uspjeh doživljava knjigom koja slavi čovjeka po kojem je nazvan trg na kojem je, pod drugim imenom, i dalje stajala oduzeta knjižara Branislavljevog oca.

Vječno Danas, bez prošlosti i pamćenja

Branislav Ćelap bio je predstavnik, jedan od zadnjih, starog zagrebačkog građanskog sloja i to je nosio ponosno. Prošavši već jednu kataklizmu, a s njome i gubitak imovine, ne bi čudilo da je hladno primio i propast socijalističkog sistema i propadanje „Mladosti”, društvene knjižare na Trgu gdje je „šest naziva ranije” njegov otac osnovao svoju knjižaru. S obzirom na sve što je prošao i na to što su prošli i njegov narod i društvena klasa, to je bio samo završni čin, rastakanje posljednjih ostataka građenja kroz generacije – razbijanje što su ga, dijaboličnom logikom cirkularnog vraćanja ovdašnjih reakcionarnih sila, morali dovršiti baš oni koji su čekali dugo svoj trenutak. Ćelap, čovjek takvoga porijekla i čovjek ekonomskih zakona, znao je tko su ovi što dolaze i znao da njihova obećanja o slobodnoj tržišnoj ekonomiji, a pogotovo obećanja o zaštiti i pravima njegova naroda neće vrijediti ništa.

I kružno, kao na početku teksta, kad dođu na svoje, sve u ime reafirmacije vlastite pak nacionalne kulture, čiji je neodvojivi dio, htjeli oni to ili ne, bila i knjižara – da će zapravo satrti i nju, a s njom i sjećanje na sve što je predstavljala. Odbijajući vidjeti, po uhodanom reakcionarnom i revanšističkom principu, da će brišući simbole što podsjećaju na „unutarnjeg neprijatelja”, brisati nužno i vlastito kulturno pamćenje.

Beznačajna komercijalna firma i njeno pročelje, isto i bezlično kao milijun drugih, taj znak bez znaka, savršeno su izabrani: mogu biti bilo gdje i značiti uvijek isto, firmu koja predstavlja Vječno Danas, bez prošlosti, bez pamćenja, u danima što se obrću i koju može zamijeniti bilo koja druga. Tako se ono stvarno i bitno, mjesto ispunjeno kulturom, poviješću, pamćenjem dva naroda koji su ga činili, trg i sam grad, više ne može javiti i smetati, ne može se ni na tren vratiti to što je jedva istisnuto i izgurano. Ne može izazivati čak  ni melankoliju nad prošlim i nestalim, nad mjestom kulture i susreta, knjiga i znanja, nikakvu uspomenu, ni prijatnu ni neprijatnu, ni ponos ni nelagodu, ni ushićenje ni sram. Bijelo svjetlo koje sjaji iz ljekarne ima nešto kliničko, kao u operacionoj sali. Ima smisla. Tu je izvršena operacija nad vlastitim tijelom, tu je jedan grad kao živo tijelo (a gradovi su to uvijek – živa, pulsirajuća tijela) izvadio iz vlastite unutrašnjosti svoj organ i bacio ga na smetlište. Dezinficirao je i zatvorio ranu, doduše, pa je to sad samo još jedan ožiljak, iako ih je mnogo, takvih ožiljaka, i još se množe. Ali ovaj, iako ne naročito više vidljiv, nekako je posebno ružan, i dubok. I zaboli i dalje.

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: