Maleno selo Smiljan, sedam kilometara na sjeverozapadu udaljeno od Gospića, svjetsku je slavu steklo kao rodno mjesto jednog od najblistavijih umova svih vremena, Nikole Tesle. No, ne smije se smetnuti s uma da je upravo u ovome mjestu četrdesetak godina kasnije rođena jedna žena koja je simbol borbe za emancipaciju žena, radnika i seljaka, simbol borbe protiv fašizma – Kata Pejnović.

Rođena 23. marta 1899. godine kao Kata Bogić u mnogobrojnoj obitelji umirovljenog žandara Dmitra Bogića, kao njegovo šesto dijete i prva kćer, od malena je proživljavala surov težački život. Budući da je očeva mirovina bila vrlo niska, obitelj se djelomice uspijevala uzdržavati jedino od krojačkog rada majke Jelene kojoj je u poslu od najranije dobi pomagala i Kata. Prvih tridesetak godina svog života Kata je tako provela živeći životom jednakim kao i svakoj ženi toga kraja i vremena, baveći se zemljoradnjom i kućanskim poslovima najprije u rodnoj kući, a nakon stupanja u brak, kao vrlo mlada u svom novom domu, skrbeći o suprugu i petoro djece. Od obrazovanja završila je samo četiri razreda pučke škole, doduše sve s odličnim uspjehom. Ipak, po jednoj se osobini razlikovala od većine ljudi svoga kraja – oduvijek je pokazivala veliku dozu intelektualne znatiželje i, čim je naučila čitati, nije ispuštala knjigu iz ruke. Nesretna zbog nemogućnosti da nastavi sa školovanjem, čitala je svaku knjigu do koje je mogla doći, ponajviše romane koji su progovarali o tematici sličnoj njezinoj svakodnevici ispunjenoj izrabljivanjem seljaka i radnika od, kako ih je Kata kasnije opisala, „onih koji su nam pili krv kroz naše seljačke košulje“. Tada su na nju najviše utjecala djela poput „Mati“ Maksima Gorkog, „Željezne pete“ Jacka Londona ili Krležinih tekstova.

Presudan trenutak, međutim, bio je onaj kad se upoznala s ilegalnim komunističkim brošurama. Ideje Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) su joj, inače stalno pritisnutu mislima o mučnom životu njezine obitelji i suseljana, probudile nadu u mogućnost ostvarivanja bolje budućnosti. Stoga se od 1936. i sama uključila u rad KPJ, obavljajući na terenu zadatke za komuniste – u kantama za mlijeko krijumčarila je partijske materijale iz Gospića i dijelila ih po selima zapadne Like, a otkad je 1938. službeno primljena u članstvo Partije, njezina kuća često je bila središte ilegalnih sastanaka lokalne partijske ćelije. Aktivno je sudjelovala u radu partijskih frakcija društava „Seljačko kolo“ i „Seljačka sloga“ na političkom i kulturnom uzdizanju svojih sumještana, kao i u prikupljanju donacija za komunističke borce u Španjolskom građanskom ratu. U tom je duhu odgajala i svoju djecu, pa su tako dvojica njezinih najstarijih sinova čim su dosegli dobnu granicu pristupili SKOJ-u. Zbog iznimno velikog i nesebičnog angažmana u borbi protiv izrabljivanja radništva, kao i srdačnosti s kojom je pristupala ljudima, od početka je bila voljena i cijenjena među narodom. Ipak, tadašnjim monarhističkim vlastima njezin rad je smetao, te su više puta obavljali pretres njezine kuće, no nikad nisu ništa pronašli niti im je ona prilikom ispitivanja išta odala. Stoga je nastavila napredovati u partijskoj hijerarhiji, te je na prvoj okružnoj konferenciji KPJ za Liku 1940. godine izabrana za članicu okružnog komiteta.

Nakon okupacije Jugoslavije i uspostave NDH s partijskim drugovima povlači se u ilegalu, unutar velebitskih šuma, odakle sudjeluje u pripremama oružanog ustanka u Lici. U tajnosti je obilazila sela i upućivala narod kako da se skloni od ustaškog terora uz savjete da počnu prikupljati oružje za antifašistički ustanak. U ovo je doba Kata proživjela i najteži trenutak svog života – tokom ustaškog pokolja u julu 1941. godine ostala je bez supruga i trojice sinova (19-godišnjeg Nikole, 13-godišnjeg Branka i Mileta starog tek tri godine). Ipak, Kata je uspjela prevladati i ovu tragediju, kako je kasnije opisala, „sviješću da je sada više nego ikad potrebna narodu i Partiji“.

Krajem 1941. djelovala je na području Korenice i Obrovca gdje je od legendarnog borca Marka Oreškovića-Krndije dobila zadatak formirati organizaciju Antifašističke fronte žena (AFŽ) za područje Like. U tome je s lakoćom uspjela postavši predsjednica Inicijativnog odbora AFŽ-a za Liku, tijela u koje su ulazile najistaknutije borkinje. Zbog poznavanja mentaliteta ličke žene, Katina aktivnost bila je presudna za konsolidaciju ove organizacije. Svojim istupima znala je probuditi vjeru u vlastitu snagu i mogućnost oslobođenja i ravnopravnosti među tisućama, često nepismenih ili polupismenih, seoskih žena. Po svjedočenju sudionika ovih događaja, nije bilo žene koja bi ostala kod kuće kad bi čula da će Kata govoriti na sastanku. Isto tako, u vremenu raspirivanja nacionalne mržnje, uspješno je poticala suradnju i jedinstvo srpskog i hrvatskog stanovništva Like.

U oslobođenom Otočcu 1942. godine pokrenula je tiskanje prvog ženskog lista na oslobođenom teritoriju Hrvatske naslovljenog Žena u borbi. Kao izdavač bio je naveden Okružni odbor AFŽ-a za Liku, dok je Kata bila na čelu njegove redakcije. Prvi broj Žene u borbi trebao je izaći na Dan žena 1942. godine, no tiskanje je odgođeno za dva dana zbog napada Talijana na Krbavsku dolinu. Ipak, list uspijeva izići, s obzirom na gotovo nemoguće uvjete nestašice papira, u tada velikih 120 primjeraka. Idući broj, otisnut na Praznik rada iste godine, izdan je u 250 primjeraka i razdijeljen ženama na svečanoj prvomajskoj proslavi u Korenici.

Na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću u novembru 1942. Kata Pejnović izabrana je za vijećnicu AVNOJ-a kao prva i tada jedina žena-vijećnik. Nedugo nakon toga, na Prvoj konferenciji AFŽ-a u Bosanskom Petrovcu, izabrana je za predsjednicu AFŽ-a Jugoslavije. Na Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOH-a birana je za vijećnicu, a na Trećem zasjedanju 1944. i za članicu Predsjedništva ZAVNOH-a. Te 1944. godine preživjela je i ranjavanje prilikom bombardiranja Topuskog. Kraj rata dočekala je s činom potpukovnika JNA, kao nosilac Partizanske spomenice 1941. i brojnih drugih jugoslavenskih odlikovanja, među kojima su Orden Republike sa zlatnim vijencem, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Orden rada sa crvenom zastavom, Orden za hrabrost itd. Nastavila se baviti društveno-političkim radom, a sve vrijeme bila je među vodećim članovima brojnih društveno-političkih organizacija, između ostalih i na funkciji potpredsjednice Sabora NR Hrvatske kao prva žena na toj funkciji. Na Drugom kongresu KPH izabrana je za članicu njenog Centralnog komiteta, a pored toga bila je i članica Izvršnog odbora Saveza ratnih i vojnih invalida Jugoslavije, članica izvršnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, te članica Izvršnog odbora Konferencije za društvenu aktivnost žena Hrvatske.

Umrla je u Zagrebu 10. novembra 1966. godine, a ukazom maršala Tita posthumno je 3. juna 1968. godine proglašena za narodnog heroja Jugoslavije nakon čega su njezini posmrtni ostaci prebačeni u grobnicu narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju. Ova na prvi pogled obična mala žena, niskog rasta i toploga pogleda, uvijek obučena u seosku nošnju i s crnom maramom na glavi, u biti je živ primjer nesalomive nade i vjere u bolju budućnost koja uvijek urodi plodovima.