„Vjerojatno nitko ne razmišlja da za 50 godina zbog trenda smanjenja broja stanovnika Karlovca neće više imati tko prolaziti mostom na Korani“, kaže Dražen Cukina, statističar, kvizaš, filmski kritičar i, od sljedeće sjednice Gradskog vijeća Karlovca, vjerojatno novi nezavisni vijećnik, s obzirom da se voditelj nezavisne liste koja je izborila te mandate Davor Petračić, protukandidat gradonačelniku Damiru Mandiću iz Hrvatske demokratske zajednice na proljetnim izborima, povlači u političku mirovinu.

Riječ je o mostu nazvanom po Specijalnoj jedinici policije „Grom“ koji je tako imenovan pred zoru 22. rujna, na maratonskoj sjednici Gradskog vijeća, koja je započela dan ranije, i izazvao je zgražanje nacionalne i regionalne javnosti jer je na tom istom mostu, baš 21. rujna 1991. godine, pripadnik te jedinice, kojemu je posvećen nedavno izrađeni mural, počinio ratni zločin.

„To s mostom i muralom je organizirala glasna supkultura čiji su pripadnici sudjelovali u ratu, vrlo su emotivni, primaju braniteljske mirovine, i rat im je prioritetna identifikacija, a ostali su tiši, manje doživljavaju takve teme i bave se vlastitim problemima. Takvi su letargični jer su ih godine poučile da talasanje ne vodi nikamo, da pojedincu samo može štetiti. Mnoga mišljenja se ne izražavaju javno, a ne odlazi se niti do glasačkih kutija, unatoč nezadovoljstvu. Postoji strah od posljedica po sebe i bližnje – mnogima radno mjesto ovisi o politici”, kaže Vedrana Avsec, 39-godišnja pravnica i majka novorođenčeta.

Po podacima Državnog zavoda za statistiku od proljeća, od 31. prosinca 2011. do 31. prosinca 2019. Karlovac je izgubio pet posto stanovništva, što nije neobičan hrvatski trend. Ipak, postoje gradovi kao što je Čakovec koji u tom razdoblju bilježe i porast broja stanovnika.

Od 2012. do 2019. je iz Karlovca iselilo 2,94 posto populacije izbrojane 2011. – uzme li se u obzir broj doseljenih i broj iseljenih. Od 2011. do 2019. godine zaposlenost u Karlovcu se uvećala 0,53 posto, a u Velikoj Gorici, primjerice, 30 posto, Krapini 13,20, Varaždinu 9,14, Gospiću 5,87, Požegi 3,7, Slavonskom Brodu 11,69, Šibeniku 11,40, Vinkovcima 13,17 i Čakovcu 4,82 posto.

Brutodruštveni proizvod po glavi stanovnika je u Karlovačkoj županiji iznosio 2002. godine 5.635 eura, a 2018. 8.301, dočim je u Varaždinskoj županiji iznosio 2002. 6.327 eura, a 2018. 10.899, te u Zagrebačkoj 2002. 5.279, a 2018. 9.710 eura. Indeks kupovne moći u Karlovačkoj županiji je 2002. iznosio 43,4, a 2018. 45,2. U Varaždinskoj je u istom razdoblju IKM narastao s 48,7 na 59,4, a u Zagrebačkoj s 40,6 na 52,9.

„Jedna smo od zaostalijih županija. Naša vlast se ne želi uspoređivati s boljima. Sami smo sebi dovoljni. Ne privlačimo velike ulagače. Od 1.500 najboljih tvrtki, tek ih je 17 iz Karlovca, a imamo oko dvije tisuće poslovnih subjekata. Uzrok svemu tome je vlast bez vizije. Ne znam niti zašto se uporno glasa za takve – ili smo izraziti depresivni ili izrazito zadovoljni”, komentira Cukina.

Poziva se ne nedavni popis 1.500 najboljih hrvatskih tvrtki koji je objavio Jutarnji list. Na tom popisu je 17 tvrtki iz Karlovca – najuspješnija, HS produkt, nalazi se na 101. mjestu. Na istoj listi je, primjerice, 28 tvrtki iz dvostruko manjeg Čakovca, odnosno iz također manjeg Varaždina 35.

„Odlazak stanovništva je realan odraz ekonomskog stanja. Hrvatska ima trend ne-razvoja. Jednostavno ne postoji politička elita koja bi mogla dovesti razvoj u Karlovac kako bi spriječila odlazak mladih i omogućila dolazak iz drugih gradova, kao što se tu dolazilo nakon Drugog svjetskog rata. Temeljem obrtničke tradicije smo izgradili ‘Jugoturbinu’ s osam tisuća zaposlenih i druge tvornice, pa i ‘Pliva’ je tu nastala. Karlovac je imao i duhovni procvat. Nekada smo imali petoljetke i, ako se ciljevi ne bi ostvarili, rukovodstvo bi bilo smijenjeno. Danas se može dogoditi ne znam što negativno, birači će i dalje glasati neekonomski i nerazvojno. Nama se ne može pomoći da se pouzdamo u zdrav razum“, komentira novinar i publicist Danko Plevnik.

Dodaje da ne možemo govoriti o stagnaciji, koja za kriza može biti logična pojava, nego o dekadenciji „jer imamo stalan trend propadanja“. „Učine se poneki potezi koji zabljesnu, ali novi paviljon na Velikoj promenadi, primjerice, neće osigurati razvoj. Naši birači uopće ne vode računa o svojim najvažnijim interesima. Kod nas uopće ne vrijede kriteriji koji vrijede u Europskoj uniji”, kaže Plevnik.

„Vidimo, ipak, da poduzetnici ovdje iz nekog razloga nerado dolaze, a to pogoduje stranci na vlasti koja onda s nekolicinom većih poduzetnika ima bolju kontrolu nad glasačkim tijelom – ono je ovisno o plavoj iskaznici. Velik priljev kapitala bi njima značio vjerojatno gubitak monopola nad zapošljavanjem, a temeljem toga dobivaju izbore. Egzistencija mladih tu ovisi o tome hoće li prihvatiti plavu iskaznicu i rintanje u političkim kampanjama kao magarci da bi zaradili pravo na rad. I sama sam imala takva iskustva“, kaže Avsec.

„U Karlovcu se ne može pobijediti HDZ, ali kako ne osigurava razvoj niti svom članstvu, sam će se  urušiti. Doći će do implozije jer se grad ne razvija kako se razvijaju Zadar ili Čakovec. Nemamo političku opoziciju niti lidera koji je u stanju smijeniti vlast i osigurati gospodarski napredak“, nastavlja Plevnik.

„Zarobljenici smo političke stranke koja određuje sudbinu mladima. Prihvaćena plava iskaznica odraz je emocionalne i socijalne inteligencije u Karlovcu. Talasanje ne vodi nikuda pojedinca i samo mu šteti“, dodaje Avsec.

„Ciljano smo letargični – politika je vlasti da budemo takvi jer je to održava. Oni koji su drugačiji napuštaju Karlovac ili trpe. Ovom gradu manjka onih koji misle drukčije od onih koji održavaju ovu vlast. Ako se ovo sve ne promijeni, ne vidim perspektivu svome djetetu tu i ne želim mu budućnost u Karlovcu. Za njegovo dobro se nadam da će imati budućnost ne u gradu koji meni osobno nešto znači, nego u gradu u kojemu će se cijeniti njegove vrijednosti koje će izgraditi. U Karlovcu vjerojatno to nikada neće ostvariti, osim kao podvornik nekakve političke stranke, a to bi opet imao bez obzira na svoje vrijednosti i sposobnosti. Ne želim mu to“, dodaje. Kaže da joj preseljenje u drugu sredinu „nije strana pomisao, bez obzira na ljubav prema Karlovcu“.

U  Zagreb se na studije komparativne književnosti i švedskog preselila upravo Marija Skočibušić, nagrađivana 18-godišnja pjesnikinja kojoj je ove godine izdana zbirka „Kraćenje razlomaka“. „Karlovac mi nije bio poticajan za moje stvaralaštvo. Najveći problem s Karlovcem mi je to što za većeg dijela godine nema dovoljno sadržaja, niti dovoljno kvalitetnog sadržaja – sve je na proljeće i ljeto, a kazališni program nije po mom ukusu te nema dovoljno svirki za jeseni i zime. Kultura je centralizirana u Zagrebu i nemoguće mi je popratiti sve što želim. Karlovac mi kao sredina nije puno pomogao – više me natjerao da se maknem“, kaže.

Ipak je veseli povratak iz metropole. „Sretna sam kad se vratim iz Zagreba. Naviknuta sam na karlovački ritam i tu se osjećam ugodnije. Stoga se zasigurno mislim vraćati, ali bih voljela biti dio promjene kako bi druge generacije imale ono što nije moja“, dodaje. Njezina generacija, primjerice, nikada nije posjetila kino u Karlovcu – posljednje je ugašeno kad je bila mala. „Nisam to doživjela kao gubitak jer se podrazumijeva da toga nema. Stoga se ne osjećam uskraćeno i ne razmišljam o tome“, kaže.

„Koji je najveći hrvatski grad koji nema kino, ali ima uspomenu na njega – zgradu kina ‘Edison’“, glasilo je ovogodišnje pitanje na kvizu „Potjera“, koje je zbunilo i čuvenog kvizaša Deana Kotigu. Točan odgovor je bio, naravno – Karlovac.

„To što Karlovac nema kina je već postao predmet sprdnje. Nisam siguran da će u listopadu, kako je najavljeno, započeti radovi na ‘Edisonu’, u što se ulaže iz fondova Europske unije“, komentira Cukina.

„U knjizi ‘Moja povijest Karlovca’ sam opisao koliko smo imali kina. Imali smo narodnu knjižnicu prije Zagreba. Nemamo više pobjednički mentalitet. Mi smo Atlantida koju će povjesničari dokazivati. Sve što je Karlovac postigao pripada prošlosti i, nažalost, o Karlovcu možemo govoriti samo u perfektu“, kaže Plevnik.

Leo Staković, predsjednik Mreže mladih Hrvatske, koji se doselio prije četiri godine u Karlovac iz Osijeka, od svih naših sugovornika ima najvedrije poglede.

„U Karlovac nisam došao zbog piva, nego zbog ljubavi, poput mnogih Slavonaca i Slavonki. Presudno je bilo što sam se osjetio dobro ovdje u šetnji gradom, u izlasku – što sam se osjetio domaćim. Nisam nikada razmišljao o posjećivanju Karlovca dok nisam dobio djevojku iz Karlovca. Da se nisam zaljubio, Karlovac i njegove sličnosti s Osijekom ne bih nikada uočio. I dalje mi je želja povezati Osijek i Karlovac, možda čak i na formalan način. Bio sam optimist i tamo, a optimist sam i ovdje“, ističe Staković.

„Po atmosferi, Karlovac je sličan Osijeku, i to me privuklo“, dodaje. „Primijetio sam raznih sličnosti. Nisam puno pogriješio u svojim očekivanjima i predosjećaju kojega sam imao za grad uopće. Prilično mi je lijepo ovdje. Možda u Osijeku ima više i boljih prilika, s obzirom da je sveučilišni grad. Osječani jesu poduzetni. U manjem obujmu, jednaku iskru ili žar vidim i ovdje, i što se tiče kulture, zavisne ili nezavisne – nekoliko šačica ljudi radi sjajan posao, mada se međusobno ne slažu“, nastavlja i zaključuje da valja utjecati na vlastitu svijest da bi zajednica napredovala.

„Sve manje me toga veseli u Karlovcu. Raduju me povezanost s Gradskom knjižnicom ‘Ivan Goran Kovačić’, ali i ljudi koje sam poznavao i koje poznajem, a koji daju građanski štih gradu. Moramo znati da je Karlovac prije sto godina imao 6.700 stanovnika i 6.700 građana. Sada možemo imati 50.000 stanovnika, ali nemamo građanski štih, dovoljan broj onih koji bi se posvetili duhovnosti grada. I danas ima vrijednih i važnih ljudi, ali pametnom je teško postati dio vlasti“, kaže Plevnik.

 

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije