Europska izbjeglička kriza započela je 2015. godine tijekom koje je oko milijun ljudi, migranata i izbjeglica, stiglo u Europsku Uniju. Za dubinsko razumijevanje tog fenomena potrebno je znati geopolitičke konotacije.

Rat u Libiji

Rat u Libiji ili Libijska revolucija odigrala se 2011. kada su pobunjenici uz pomoć međunarodne vojne alijanse s vlasti zbacili dugogodišnjeg autokratskog vladara Muammara Gaddafija. Nakon njegovog zbacivanja s vlasti plemenske podjele u Libiji su dodatno uzele maha te je 2014. počeo novi civilni rat u Libiji koja je podijeljena i dan danas. Libija nije populacijski velika zemlja (oko 6 milijuna ljudi), vrlo mali broj izbjeglica je iz Libije te se postavlja pitanje kakvog utjecaja taj rat ima na krizu migranata u EU? Jednostavno je – Libija je za vrijeme Gadafijevog režima služila kao brana prema EU. Unutar Libije zaustavljan je veliki broj migranata iz subsaharske Afrike. O tome govori intervju Gadafija iz 2010. godine koji je prijetio EU „otvaranjem vrata“ te puštanjem velikog broja migranata prema EU.

Padom Gadafijevog režima sustav zadržavanja migranata iz Afrike je u novoj ne-funkcionalnoj Libiji podijeljenoj građanskim ratom jednostavno prestao funkcionirati.

Rat u Siriji

Rat u Siriji je počeo 2011. godine i u njemu su suprotstavljene pobunjeničke skupine raznih orijentacija, od sekularnih pro-zapadnih, podupiranih od zapadnih sila, do islamističkih i džihadističkih podupiranih od zaljevskih monarhija protiv autokratske vlade predvođene Bashar Al-Assadom. Razlozi rata u Siriji su složeni, uključuju plemenske i sektaške podjele, povijest autokratskog režima obitelji Assad, borbe između Rusije i zapadnih sila (Sirija je posljednja zemlja na Mediteranu s ruskim vojnim bazama), Kurdskih težnji ka suverenosti, kao i energetskih sukoba prvenstveno zbog plinovoda od novih plinskih polja u Perzijskom zaljevu koje kontroliraju Katar i Saudijska Arabija do velikog tržišta EU. Bez obzira na uzroke rata, posljedice su jasne – veliki broj izbjeglica. Procjene su da je prije izbjegličke krize oko 9 milijuna izbjeglica bilo u samoj Siriji, 3 milijuna u Turskoj, oko 2 milijuna u Libanonu i 1 milijun u Jordanu.

Ostaje pitanje zašto je izbjeglička kriza počela 2015. godine, dok je rat punom snagom bjesnio još 2012.?

Demografske i ekonomske karakteristike Njemačke

Njemačka je jedna od najvećih ekonomija svijeta te najveća ekonomija EU. Zemlja s nekim od najvećih indeksa kvalitete života u svijetu te veoma uređenom državom i gradovima. Ipak, Njemačka država se susreće s jednim ogromnim problemom – demografskim padom. Njemačka ima jednu od najnižih stopa rađanja djece po ženi u EU – 1,36 djece po jednoj ženi.

Njemačka je dugo godina imala veliku imigraciju, ali u doba globalne grize imigracija opada te čak dolazi do toga da veći broj ljudi napušta Njemačku i broj stanovnika pada za 1,5 milijuna s 2010. na 2011. godinu. Ipak, nakon toga počinje oporavak – prvenstveno iz zemalja južne Europe te imigracija dolazi do brojke od četvrt milijuna (Bugarska i Rumunjska su ušle u EU 2004. te su ograničenja na imigraciju iz tih zemalja nestala 2011.).

Ipak, prema procjenama Bertelsmann Fondacije, ta imigracija nije dovoljna – Njemačka treba čak pola milijuna migranata kako bi održala svoju ekonomiju.

Broj tražitelja azila u Njemačkoj povećava se već 2014. godine i tada Angela Merkel u svom govoru poziva Njemce da prihvate izbjeglice.

Epilog

Nakon poziva Angele Merkel Turska „otvara vrata“ te veliki broj izbjeglica iz Sirije kreće prvenstveno ka Njemačkoj kao obećanoj zemlji. Izbjeglice u Njemačkoj dobivaju velika materijalna prava i smještaj i jako mali broj njih ostaje u tranzitnim zemljama. Treba imati u vidu da većina tih izbjeglica nije bježala direktno od ratnog sukoba (već su bili izbjeglice u Turskoj određeno vrijeme) već prema boljem životu, jer u Turskoj često nisu imali čak ni pravo raditi (postoji mogućnost prijave za dozvolu za rad, ali često se na intervju za dozvolu treba čekati godinama). Drugim riječima, Turska se brinula za izbjeglice, ali bez namjere da ih integrira u društvo.

Putem izbjeglica i zbog politike otvorenih vrata dolazi i do velikog broja ekonomskih migranata iz drugih zemalja često s nestabilnim vladama ili pogođenim permanentnim sukobima i lošim ekonomskim stanjem (Afganistan, Pakistan, Kosovo, Eritreja). Zanimljivo je da su ljudi s Kosova bili na drugom mjestu po broju tražitelja azila 2015. kao što je prikazano na slici. Vide se i osnovni putevi migranata iz Azije preko Turske te preko Libije i Mediterana. Dodatno mnogi migranti idu prema zemljama s većim socijalnim povlasticama, a ne prema tržištima za rad. Lako je uočiti da je najveći dio ljudi otišao u Švedsku i Njemačku koje nude najbolje socijalne povlastice dok mali broj migranata ide primjerice u Irsku koja ima veliku potražnju za radnom snagom, ali gotovo nikakve povlastice. Te povlastice, dok s jedne strane pomažu novopridošlim ljudima, mogu utjecati na to da se privlače ljudi koji nemaju namjeru pridružiti se društvu kao aktivni članovi.

Kao jedna od evidentnih posljedica migrantske krize jest rast desnih stranaka i poglavito ekstremne desnice u zemljama u kojima je najveći broj ljudi zatražio azil. Kako je u Mađarskoj na vlasti jedna varijanta ekstremne desnice, a i najveći broj tražitelja azila po broju stanovnika je bio u Mađarskoj, tu je i reakcija bila najjača s izgradnjom zidova i ograda te i pripadajuće legislative i odbijanja primitka migranata. Pored toga, terorističke akcije ekstremnih islamista vrlo su negativno utjecale na percepciju migranata u široj populaciji dovodeći do segregacije migranata i njihove teže integracije u društvo. Što kao posljedicu opet ima širenje utjecaja takvih ekstremnih ideologija među segregiranom populacijom.

[pullquote class=”full”]

Razumjevši prirodu problema te utjecaje pojedinih elemenata jednostavno je deducirati set mjera vezanih za krizu emigranata:

1) Omogućiti obrazovanje novopridošlim ljudima – jezično, društveno te legislativno. Obrazovanje učiniti obveznim kako bi se oni koji se ne žele integrirati u društvo odvojili.

2) Osigurati poštovanje suverenosti i granica pojedine države te politika unutar te iste države.

3) Mijenjati politike vezane za proces dobivanja azila za svaku od država EU posebno prema njenom unutarnjem uređenju i potrebama – nametanje politika od centrale (Njemačke) samo rađa otpor te jačanje ekstremnih snaga.

4) Osigurati poštovanje ljudskih prava te pravno reagirati na govor mržnje prema migrantima.

5) Osigurati poštivanje zakonskih regulativa prema, ali i od strane imigrantske populacije kako bi se izvršila prevencija kaznenih djela.

6) Osigurati da mjere za privlačenje migranata donose radnu snagu i aktivno stanovništvo.

[/pullquote]

 

Na kraju, potrebno je i imati u vidu da migranti često dolaze iz kultura umnogome drugačijih od europskih. Potrebno je svakako izvršiti ne samo jezičnu, već društvenu i svakako zakonsku edukaciju tih ljudi koji se moraju prilagoditi prvenstveno zakonima zemalja u koje dolaze, ali također razumjeti kulturu tih zemalja. Europska politika multikulturalizma – postojanja više odvojenih kultura istovremeno, također ne dovodi do integracije novopridošlih ljudi u društvo. Kulture su žive i razvijaju se i isprepliću bez obzira na konzervativne elemente (u svakoj odvojenoj kulturi) koje pokušavaju spriječiti ili makar zaustaviti taj razvitak. Interkulturalizam ili integracija kultura koje se međusobno poštuju, ali i miješaju i međusobno mijenjaju je puno bolji put te vodi manjoj segregaciji novopridošlih ljudi.

Gotovo sve države EU imaju demografskih problema (Hrvatska je jedna od njih) te bi aktivna politika odobravanja azila te integracije azilanata u društvo pridonijela boljitku EU društva u cjelini. Ipak, vidljivo je da ovakve polu-nasilne politike nametanja odluka drugim državama od najjačih zemalja Unije jednostavno rezultiraju kompletno suprotnim efektom. Stoga je najprije potrebno proširiti svijest o tome da većom imigracijom i kompletnom integracijom tih ljudi u društvo gradimo bolju budućnost za sve.