Za sve poznavatelje i ljubitelje ličkog i krajiškog folklora ime Jove Kričkovića, skupljača i plodnog interpretatora izvorne narodne muzike, trebalo bi biti nezaobilazno. Rođen u Mogoriću kod Gospića 13. marta 1938. godine, Jovo Kričković (u službenim ispravama vođen kao Jovica Kričković) ranu je mladost proveo u teškoj materijalnoj oskudici zbog ratnih okolnosti, dodatno pojačanu preranom smrću njegovog oca. Ipak, zbog takve je situacije brzo stasao, naučivši čitati još prije polaska u osnovnu školu, i to putem propagandnih letaka koji su padali s ratnog neba. Isto su ga tako, kao vrlo mladog, počele privlačiti prirodne ljepote, te folklor i tradicijski običaji njegovog zavičaja, osobito ličke ojkalice i epske rozgalice koje svojom jednostavnom formom, izmjenjujući na trenutak brze i vedre tonove s onim otegnutim i sjetnim, jezgrovito progovaraju o psihološki najkompleksnijim zbivanjima kojima čovjek može biti zaokupljen, od sretne ili pak nesretne zaljubljenosti preko odlaska u tuđinu i ratove.

Svoje prve javne nastupe imao je još za vrijeme služenja vojnog roka. Paralelno s napredovanjem u vojnoj hijerarhiji, kao specijalac u Titovoj gardi, nastavio se baviti krajiškom tradicijom i običajima. Od početka 1960-ih seli se u Zagreb, u Draškovićevu ulicu, gdje započinje službu milicionera koju će obavljati sve do umirovljenja.

Međutim, za to vrijeme ni na trenutak ne zanemaruje svoju drugu službu, onu propagiranja ličke i krajiške pjesme, te njihove etnografske baštine. Stoga se Kričković u kulturnoj i estradnoj javnosti od sredine 1960-ih počinje u sve većoj mjeri etablirati kao pjesnik, pjevač, pripovjedač i aforistik, snimajući ploče, te nastupajući na nizu radijskih i, kasnije, televizijskih emisija. Biva cijenjen i u muzikološkim krugovima kao jedan od pionira među skupljačima ličkih narodnih napjeva i rimovanih dosjetki i drugog narodnog blaga.

Da bi spriječio pad takvih pjesama u zaborav, snimio je niz singl-ploča, uglavnom u ediciji Radio-televizije Beograd: „Kršna Liko“ (1968.), „Lika, Lika“ (1969.), „Kršni Ličanin“ (1971.), „Tužne dane mi ostavljaš“ (1972.), „Pjevaj mi sokole“ (1973.) i „Kad zapjeva Zora sa prozora“ (1978.). 1970-ih godina nastupao je i sudjelovao u produkciji čitavog niza dokumentarnih emisija snimanih od strane Radio-televizije Zagreb u kojima je prezentirao tradicionalne napjeve i nove pjesme skladane u tradicijskom duhu, a sudjelovao je i u plesanju kola. Neke od tih emisija su „Preko Kapele, ličke gore zelene“, „Prelo u Mogoriću“, „Brinje moje“, „Zeleno je lišće jelovo“, te „Lički divani“ u kojoj je kao voditelj pričao ličke viceve i aforizme zajedno s Nelom Eržišnik kojoj je to bio jedan od prvih nastupa u alter-egu babe Ikače.

Kao svojevrsni vrhunac angažmana na polju skupljanja narodnog blaga mogla bi se istaknuti objava pjesmarice naslovljene „Ličke pjesme“, tiskane 1972. godine u izdavačkoj kući Stvarnost, koja donosi tekstove i notne zapise velikog broja izvornih ličkih i krajiških napjeva. Godine 1982. objavljuje i svoju jedinu long-plej ploču naslovljenu „Kršna Liko“, osmišljenu kao kompilaciju niza najpopularnijih starih ličkih pjesama, zbog koje ga je kritika više puta istaknula kao jednog od najboljih modernih interpretatora ovog žanra.

Uz skupljanje i interpretiranje tradicijske baštine svoga kraja, Kričković je i sam pisao pjesme, kako tekstove, tako i melodije, te i njih izvodio na narodnim sijelima i u koncertnim dvoranama, u zemlji i u inozemstvu. Nastupao je u sklopu KUD-a „Ivo Hergešić“, KUD-a „Ružica Brkljačić“ (s kojim je 1986. godine ostvario i nastup pred punom Malom dvoranom zagrebačkog Doma sportova), te Udruženja pisaca amatera Hrvatske, kao i u prostorijama Kluba samoupravljača i nizu mjesnih zajednica diljem Hrvatske i Srbije.

U njegovoj se autorskoj poeziji isto tako kao stalni motiv i inspiracija provlače ljubav prema ličkom zavičaju, njegovim stanovnicima i njihovom starinskom načinu života. U svojem se stvaralaštvu vodio mišlju slavnog ruskog književnog kritičara Visariona Bjelinskog po kojoj istinski pjesnik živi sa svime sa čime i njegov narod zbog čega u pjesnikovoj tuzi svatko prepoznaje svoju tugu, a u pjesnikovoj radosti svoju radost. Kričkovićeva poezija stoga nikad nije strogo uniformirana, već su u njoj prisutni i zatvoreni i otvoreni stihovi, i oni rimovani i oni slobodni, ali zato uvijek iskreni i jezgroviti.

Izbor svojih najboljih autorskih radova, kako poetskih, tako i proznih, sabrao je u zbirci pjesama i pripovjedaka „Sokolovi lete“ (1989.) u izdanju zagrebačke Prosvjete. Ovo je djelo nastalo kao sinteza najboljih plodova dugogodišnjega Kričkovićeva truda da ličkom folkloru, kao izvoru svoje stalne inspiracije za motive i melodiju za stvaranje novih pjesama, pridoda neka suvremena pjesnička sredstva i tematiku. Uspjeh toga nastojanja vidljiv je u velikom broju pjesama, mahom ljubavne ili humoristične tematike, objavljenih u ovoj knjizi i po prevladavajućem raspoloženju podijeljenih u poglavlja: „Žalobne pjesme“ i „Šaljive pjesme“. Od proznih radova koje ova knjiga donosi, valja istaknuti pripovijetku „Dane Kubura“, zamišljenu kao prototip svojevrsnog ličkog pučkog kabarea, prožetog ličkim humorom. Inače, ličnost Dane Kubure kao stereotipnog Ličanina Kričković je tematizirao u više svojih djela, uključujući i nikad izvođenu dramu „Kako je Dane Kubura iša u Jameriku“, u cijelosti pisano lokalnim dijalektom Kričkovićeva kraja.

Pored pjesničkog i pjevačkog djelovanja, bio je i aktivan član Kluba borilačkih vještina „27. rujan“, te Planinarskog saveza Jugoslavije.

Jovo Kričković preminuo je u Zagrebu 4. aprila 2006. godine, gdje je i sahranjen, na groblju Mirogoj, ostavivši iza sebe suprugu Mariju (1935.-2014.), te opsežan kreativni i etnografski rad, koji, nažalost, u sve većoj mjeri pada u zaborav. Sam je Kričković, prilikom objavljivanja svoje knjige „Sokolovi lete“, kao jedan od vodećih razloga za svoju ustrajnost u djelovanju istaknuo kako njegov muzički stil u sve većoj mjeri gubi publiku u korist „bezlične novokomponovane narodne pjesme“ s kojom on „ne želi i ne može imati ništa zajedničko“, te se stoga treba truditi da publika nauči razlikovati ove dvije muzičke vrste. Stoga nam, budući da je većina njegovih zapisa s nosača zvuka danas dostupna na onlajn-platformama za slušanje muzike, ne preostaje ništa drugo nego da ih i sami poslušamo i tako odamo počast ovom entuzijastu, od kritike nazvanog i „ličkim Domjanićem“.