Bio je zaista veliki kazališni glumac, možda jedan od najvećih u Zagrebu, 60-ih i 70-ih godina, ali je uvijek nastupao nekako s dna pozornice, iz drugog plana. Nikada nije igrao Hamleta ili kralja Lira, nego turobne antijunake, na mračnijoj strani života, udaljenoj od veličanstvenog herojstva i uzbuđujućeg scenskog patosa. Glumac o kome je riječ je Jovan Ličina, danas potpuno zaboravljen, a nekada je bio glumački stup Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ali i njegov život nije bio dizajniran za uspjeh, nego za dugi mukotrpni maraton u kojem treba dati sve od sebe i istrajati, ako je ikako moguće.
Rođen je u Šidu 1930. godine, kao dječak preživio je ratne godine od 1941-1945. i radio kasnije sve i svašta da bi preživio one poratne. Bio je fizički radnik, tkalac i na vojvođanskim poljima sezonski nadničar. Završio je Hemijsko-tehnološku školu u Beogradu i jedno vrijeme bio je nastavnik, čak i financijski službenik. Bio je i priučeni slikar, sve dok nije 1953. godine upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Vrlo brzo se našao na pozornici, prvo u Dramskom kazalištu u Frankopanskoj ulici, u Krležinoj „Golgoti“ a kasnije u zagrebačkom HNK. Glumio je u tom teatru zaista puno uloga, u predstavama od Matkovićevog „Herakla“, preko Ingeove „Autobusne stanice“, do Osborneove drame „Osvrni se gnjevno“, Brechtove „Pravilne linije“ i drugih. Imao je upečatljiv glas, sa savršenom dikcijom i izgled, stvoren za uloge problematičnih karaktera i psihologija ljudi s one strane reda i zakona. Najviše je ostao upamćen u Marinkovićevom komadu „Kiklop“, igrajući mračnog i razočaranog novinara Maestra, u predvečerje Drugog svjetskog rata. Bila je to zaista velika predstava, u kojoj je publika vidjela sijaset dobrih glumaca, ali je prvenstveno isticala njega – Jovana Ličinu.
Televizijska publika sjeća ga se u toj slavnoj Štivičićevoj seriji početkom 70-ih, „Kuda idu divlje svinje“, koja govori o tome kako se na nemogući način preživljavalo na rubu Zagreba za vrijeme NDH. U njoj je Ličina bio Veriga, beskrupulozni šef kriminalne bande sitnih švercera i tu ulogu je ovaj glumac odigrao zaista superiorno, na razini jednog Jamesa Masona, Jeana Renoa ili, nije pretjerano reći, Jacka Nicholsona.
Iznimno je puno nastupao na radiju, kao i na televiziji u TV dramama, a igrao je i u petnaestak filmova, gotovo uvijek glumeći junake s tamnije strane mjeseca. Ličina je bio i pisac, a njegovo prvo izvedeno dramsko djelo bile su „Nježne pjesme anđela“ na pozornici Zagrebačkog dramskog studija i na velikoj sceni HNK 1964. u režiji Petra Šarčevića.
Ostao je upamćen kao karakterni glumac, iznikao u doba velikih scenskih protagonista i dobrih kazališnih škola. Ipak, neka nevidljiva sjena koja je prekrivala čitav njegov život ostala je i na kraju: nakon bolesti otišao je u invalidsku mirovinu 1982. godine, ali nekako turoban i ostavljen. Ljudi su ga godinama znali viđati na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje je stanovao, kako sam i zamišljen hoda ulicama. Umro je 18. decembra 2002. u Zadru, a osmrtnice nakon njegove smrti, osim Glasa Slavonije, nisu bile naročito izdašne. Njegova smrt bila je savršeno nevažna za sve zagrebačke novine, za televiziju i za sva zagrebačka kazališta. Nitko ga nije spomenuo. O tom muku nakon smrti Jovana Ličine Miljenko Jergović je napisao pjesmu u kojoj prvi stih glasi: „Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački Ličina Jovan učinio zlo“. Ali, istina o vrijednosti jednog čovjeka ipak zauvijek ostaje bez obzira na ljudske poslove: Jovan Ličina je bio jedan od najznačajnijih zagrebačkih glumaca druge polovine XX. vijeka. O tome na kraju svjedoči i jedan nedavni mali zapis anonimnog ljubitelja kazališta: „Jovan Ličina, njegova gluma, stas, glas i pojava – glumčina. Malo je dao, koliko je mogao ali nije sve do njega bilo…“
