Svi ideali ovog svijeta ne vrijede suze jednog djeteta, govorio je pjesnik. Djeca su ipak često stradala u ratovima koje su iz nekakvih ideala započinjali i vodili odrasli. Iako je zastrašujuća svaka pojedinačna sudbina i nasilno prekinut mladi život kojem je uskraćeno pravo da iz pupoljka procvjeta i uljepša i obogati ovaj svijet, posebno je uznemirujuće saznanje da su se strahote ubijanja djece odvijale organizirano i masovno. Mislimo na Drugi svjetski rat na ovim prostorima i na stradanja djece u NDH. Proces uništenja srpskog naroda u NDH posebno teško je pogodio najranjiviju grupu, djecu. To je, prema riječima povjesničara, do najvećeg izražaja došlo tokom vojnih operacija snaga NDH na Kordunu, Baniji i u okolini Jasenovca tokom aprila i maja 1942. godine, a u ogromnim razmjerima tokom velike njemačko-ustaške operacije na širem prostoru Kozare i Prosare u junu i julu 1942.

Povijest je, međutim, na ovim prostorima često čitana selektivno i višestruko zloupotrebljavana. Ideja o historijskoj ispravnosti i moralnoj čistoti vlastite nacije postala je imperativ nakon raspada zajedničke države devedesetih godina, pa su neke složene i bolne povijesne teme, kao što su stradanja u Drugom svjetskom ratu, nakon duge zajedničke šutnje, počele da se preispisuju i prilagođavaju toj ideji.

Partizanska akcija protiv ustaškog režima

Tako je nedavno komemorativno obilježavanje takozvane „78. godišnjice partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad“ u Jastrebarskom ponovo među antifašistima i ozbiljnim povjesničarima izazvalo negodovanje i osude. Revizionističke pokušaje da se ova partizanska akcija prikaže kao napad na dječje sirotište osudila je i članica Upravnog vijeća JUSP Jasenovac, povjesničarka Nataša Mataušić.

– Bila je to dobro organizirana oružana partizanska akcija usmjerena protiv ustaškog režima i ustaških postrojbi stacioniranih u Jastrebarskom. Jedan od ciljeva te akcije bio je i preuzimanje djece iz Dječjeg doma u Jastrebarskom, a među partizanima koji su sudjelovali u napadu bilo je i onih čija su se djeca nalazila u Domu, rekla je Mataušić naglasivši da prilikom ove akcije niti jedno dijete koje se nalazilo u Domu, kao ni nitko od ljudi koji se o njima brinuo nije stradao te da ne vidi nikakav razlog za komemoriranje.

Po njenim riječima u noći 25/26. augusta 1942. godine Četvrta kordunaška brigada pod zapovjedništvom Nikole Vidovića izvršila je oružanu akciju na Jastrebarsko u kojem u to vrijeme, osim jedne manje postrojbe, nije bilo ustaške vojske, jer je dan ranije otišla u neku akciju na Žumberak. U napadu je zapaljena kolodvorska zgrada, zgrada poreznog ureda, kotarske oblasti i suda, školske zgrade, ali i gospodarske zgrade dvorca. Po izvršenom napadu na gradić, partizani su se povukli u pravcu Svete Jane i sa sobom poveli i djecu koja su se nalazila u Domu, liječnike Branka Davilu i Milu Kneževića i osam građana Jastrebarskog koji su se ubrzo vratili svojim kućama. Podaci o broju djece koju su partizani poveli sa sobom razlikuju se od izvora do izvora.

Dječji dom u Jastrebarskom nije bio logor

Kao poznavalac ovog povijesnog perioda, u čijem je proučavanju dala značajne doprinose, Nataša Mataušić često u javnosti reagira na revizionističke istupe, pa je tako povodom različitih „dokumentaraca“, „konferencija“ i javnih istupa koji su na iskrivljen način prikazivali određene zločine iz Drugog svjetskog rata jasno i oštro isticala da je u Sisku neosporno tokom 1942. godine postojao ustaški logor za srpsku djecu, a ne prihvatilište, kako to dio hrvatske javnosti pokušava prikazati. Svoj profesionalni rad Nataša Mataušić posvetila je utvrđivanju objektivne istine o građanskoj akciji Diane Budisavljević spašavanja djece žrtava ustaškog terora, a kako su prva djeca iz ustaških logora dopremljena baš u Jastrebarsko, profesionalno se bavila i utvrđivanjem činjenica o tome mjestu. Stoga nas je iznenadila terminologija koju govoreći o Jastrebarskom, gdje je dokazano umrlo nekoliko stotina djece, koristi.

– Dječji dom u Jastrebarskom nije bio logor. O tome su poslije rata svjedočili mnogi liječnici koji su tamo skrbili o djeci: Branko Davila, Branko Dragišić i njegova supruga Nina, Niktopolion Černozubov i njegova supruga, također liječnica koja je stradala u Auschwitzu, Karlo Weissmann iz Osijeka… Svi su oni bili antifašisti i većinom komunisti, ali je manihejska shematizacija tako prisutna u socijalističkoj historiografiji izjednačila Dječji dom u Jastrebarskom s pravim dječjim logorom u Sisku, zašto doista nema uporišta u izvornim dokumentima. O tome svakako svjedoči i broj u Jastrebarskom umrle djece. O djeci se osim navedenih liječnika brinula i Tatjana Marinić i njene učenice škole za odgajateljice u malim školama (dječjim vrtićima) iz Ruda, te časne sestre koje su i prije rata vodile dom. Od njih je jedino Pulherija Barta pred kraj rata napustila dom i emigrirala u Austriju. Sve ostale, ako već ranije nisu napustile dom, dočekale su partizane i ništa im se loše nije dogodilo. Jedna od njih, liječnica koju je iz Beograda doveo Kamilo Bresler, otišla je u partizane – ističe Mataušić.

Na naše pitanje zašto su i od koga partizani „oslobađali“ djecu ako su bila dobro zbrinuta, Mataušić podsjeća da su već 28. augusta 1942. partizani vratili u prihvatilište u Jastrebarsko oko 400 djece (uglavnom manje ili bolesne).

– Dio djece bio je razmješten po selima općine Kalje, dio s partizanima Četvrte kordunaške brigade i Žumberačko-posavskim odredom odlazi prema Sloveniji, a dio s dijelovima brigade u Gorski kotar i Kordun. Na putu kroz Kordun dio djece ostao je u svojim zavičajnim mjestima, a dio nastavio put prema Bosanskoj Krajini, dodaje.

Upozoravajući da ovu partizansku akciju treba promatrati u širem historijskom okviru, Milan Koljanin, viši naučni saradnik na Institutu za savremenu istoriju u Beogradu, ističe i njen značaj u antifašističkoj borbi u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

– Akcija oslobađanja srpske dece imala je i veliki propagandni efekat, zabeležena je u partizanskoj štampi, dnevnicima, o njoj je radio-stanica Slobodna Jugoslavija prenela obaveštenje vrhovnog komandanta NOV Jugoslavije Josipa Broza Tita, kaže za P-portal profesor Koljanin.

S distinkcijom između logora u Sisku i Gornjoj Rijeci u odnosu na Jastrebarsko i on se slaže, navodeći postojeću historiografsku literaturu, kao i neka vlastita istraživanja.

– Jastrebarsko se ne može nazvati logorom u uobičajenom smislu. Izvori govore o tome da je odnos prema deci u Jastrebarskom bio human i da je najveći deo dece spašen, deo su odveli partizani, a deo je do kraja novembra 1942. „kolonizovan“, odnosno predat porodicama u Zagrebu i Jastrebarskom, kao i u okolini.

Ipak, profesor Koljanin upozorava da je partizanski napad na Jastrebarsko označio i napad na praksu odnarođivanja srpske djece, koja su trebala biti odgajana u hrvatskom, prije svega ustaškom duhu, i koja je trebalo da izgube svoj srpski i pravoslavni identitet.

– Faktički, to je bila politika koja je zamenila politiku fizičkog uništenja dece u logoru smrti Jasenovac, politiku koja je pod pritiskom nemačkog faktora morala da bude revidirana. Na svoj način u to se uključila i Rimokatolička crkva u NDH i pored neosporno velike uloge koju je u zbrinjavanju dece odigrao Caritas. I dečeci i devojčice su „prevaspitavani“ u ustaškom i rimokatoličkom duhu što je bio dodatni vid nasilja nad njima.

Smrtnost posljedica izmučenosti u logorima

„Dom“ je bio u nadležnosti Ministarstva udružbe i u njemu je bilo smješteno između 2.601 i 3.336 djece od kojih je umrlo njih 468, prema svjedočenju Franje Ilovara, grobara u Jastrebarskom. I prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske u logoru je za svega par mjeseci umrlo najmanje 449 djece.

– Nitko od djece nije nasilno ubijen što potvrđuju iskazi dr. Dragišića, Davile i Wissmanna. Smrtnost djece bila je posljedica stanja u kojem su dovedeni iz logora Stara Gradiška i okolnih sabirnih logora. Tamo prisutni liječnici, medicinske sestre i drugi aktivisti NOP-a učinili su sve što je bilo u njihovoj mogućnosti da im u to surovo ratno vrijeme, kada je svega nedostajalo, a ponajviše hrane i lijekova, osiguraju hranu, lijekove i prikladan smještaj, da smrtnost djece smanje na najmanju moguću mjeru. I kako je izjavio jedan od tamo prisutnih liječnika, da parafraziram: „Ako je to sve istina što o nama pišu, trebali bismo se ustrijeliti”. Smrtnost djece u pojedinim zavodima, dječjim domovima, prihvatilištima i bolnicama u kojima su bila smještena bila je različita i ovisila je o zdravstvenom stanju pojedinih dječjih skupina koje su stizale u transportima, savjesnosti i požrtvovnosti liječnika, medicinskih sestara, žena koje su se o njima brinule i nadležnosti osoba koje su ih vodile. Podaci o broju prihvaćene djece i njihovoj smrtnosti razlikuju se od izvora do izvora. Iskustva i sjećanja djece su raznovrsna, ponekad i sasvim oprečna. Nastala u zavisnosti od konteksta i okruženja u kojem su se nalazila, njihova su sjećanja uglavnom konstrukt prošlosti u kojoj su sama birala što će pamtiti, a što zaboraviti, zaključuje Mataušić.

Upravo su svjedočenja preživjele djece o strahotama koje su doživjeli u Jastrebarskom glavni argument prilikom karakterizacije ovog mjesta kao logora. Međutim, s mišljenjem Nataše Mataušić slaže se i profesor Koljanin.

– Neosporno je da lična svedočenja, pogotovo ako se radi o maloj deci i ako je proteklo duže vreme od događaja, nisu naročito pouzdan izvor, tim pre što i naknadna saznanja imaju svoj uticaj. S druge strane, aksiom istoričara je da prikupi, uporedi i vrednuje sve dostupne istorijske izvore i da temu koju istražuje posmatra u odgovarajućem istorijskom vremenu, podsjeća on.

Točni brojevi zasigurno nisu točni, no potresna svjedočenja, kao i zabilježene i sačuvane fotografije, više od samih brojki govore o užasima ovog mjesta, gdje su djeca nezavisno od brige o njima, svakodnevno umirala. Nebitno je da li je bilo okruženo žicom ili nije, kad su izmučena, bolesna i gladna djeca ionako bila nemoćna ikuda da odu. Čak i ona svjedočenja oko čije se pouzdanosti povjesničari spore, svjedočenja preživjele djece, čak ako i ne mogu biti izvorna povijesna građa, i ona zapravo govore o razmjerima traume koja je tu djecu za cijeli život obilježila. Pred užasima nezamislivim današnjem prosječnom čovjeku, lako je skliznuti u pojednostavljivanje, ali „učiteljica života“ nije sutkinja koja će donijeti crnu ili bijelu presudu. Ne treba zaboraviti požrtvovnost plemenitih ljudi u teškim vremenima. No ne treba zaboraviti ni sliku dječaka s ustaškim kapama od čijeg režima su im najvjerojatnije stradali roditelji i velik dio familije. Ta slika je simbol sve složenosti ove teme. I ne treba zaboraviti da je Jastrebarsko, kako kod ga nazvali, bilo stoga strašno mjesto, rezultat, posljedica i slika civilizacijskog posrnuća.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email