Jasmina Vojvodić: Dostojevski je vjerovao u most između Istoka i Zapada

Piše: Bojan Munjin

Razlike između zapadnog racionalizma i tzv. ruske duše nisu tu zato da bi stvorile pukotinu između Istoka i Zapada, nego zato da bi se međusobno nadopunjavale i u nekoj vrsti harmonije kreirale ukupnu evropsku baštinu. Smatram da evropska kultura ne može postojati i nije potpuna bez ruske kulture, kaže profesorica na Katedri za rusku književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta
Jasmina Vojvodić

Kao i za sve velike pisce, moglo bi se reći da Fjodor Mihajlovič Dostojevski živi vječno. Čitali smo ga kao mladi i otkrivamo ga i u kasnijim godinama, uvijek s novim pitanjima i dilemama. Dostojevski je i društveno aktualan, sa svojim prezrenim i odbačenim junacima, a u današnjem pomahnitalom i tužnom svijetu postao je i politički opasan, bez vlastite namjere. Ono što je važno jest da je Dostojevski, poput Šekspira, nedostižni literarni filozof naslonjen u svojim romanima i pričama, obraz uz obraz, na najdublje tajne hirovite ljudske prirode i na neprestanu, uznemirenu čovjekovu potragu za ljubavlju, smislom, Bogom i vječnošću. Više od dvjesto godina od rođenja Dostojevskog i sto četrdeset godina od njegove smrti je prošlo, a ta potraga i dalje traje. S Jasminom Vojvodić, profesoricom na Odsjeku rusistike zagrebačkog Filozofskog fakulteta, razgovaramo o ovom velikom piscu i o tome što nam on i njegovo djelo znače danas.

U čemu je tolika radijacija Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koja već skoro dva vijeka zrači iz njegovih priča i romana?

Iako je prema nekim kritičarima najbolji, Dostojevski je sigurno jedan od najvažnijih predstavnika ruske književnosti. On je postavio bitna pitanja čovjekove egzistencije kojima se, naročito u kriznim vremenima, ponovo vraćamo. Tako je bilo početkom 20. stoljeća, a tako je i sada. Dostojevski se nanovo počeo čitati, što je dobro. U zborniku posvećenom Dostojevskom koji smo objavili prošle godine sudjelovalo je 15 znanstvenika s našeg fakulteta, što je važno jer predstavlja novo, svježe čitanje ovog velikog pisca. Sa studentima smo organizirali i izložbu o Dostojevskom, a dio citata iz njegovih djela koje su studenti sakupili još uvijek stoji u našoj knjižnici i čini se kao da su problemi Dostojevskog i naši problemi i da se on ponovo ucijepio u naš život.

Ruska filozofska misao

U najavi vašeg zbornika piše da Dostojevski sve više postaje ključna figura za tumačenje paradigmi suvremenoga svijeta. Koliko je Dostojevski aktualan danas?

Naravno, mi gledamo svijet iz današnje pozicije i taj svijet nam izgleda jako fragmentiran, razlomljen, u mnogočemu nesiguran. Najrazličitije informacije koje primamo su posvuda, razlomljene su i dobivamo ih posredno, one kolaju od jednog do drugog korisnika, čime se gubi izvornost same informacije. Opasnost je u tome da površne, neprovjerene, nepotpune i olako prikupljene informacije mogu dovesti do krupnih i nerijetko krivih zaključaka. Ako se preskačući stoljeće i pol prisjetimo Dostojevskog, onda vidimo da su i njegove priče razlomljene i fragmentirane, ne izlaze iz jednog centra, ali te priče, za razliku od ove ofenzive današnjih svakovrsnih informacija oko nas, pripadaju književnom svijetu. Sve velike ideje Dostojevskog na koje nailazimo u njegovim tekstovima zamotane su u sjajnu književnu formu. I tu je njegova veličina.

Kako se kod Dostojevskog literarni nerv pretvara u filozofsku misao i obratno?

Ono što je ključno jest da njegove tekstove ne možemo razumjeti onako na prvu loptu: u “Zapisima iz mrtvog doma” ne radi se tek o linearnom opisu života kažnjenika, nego o pronađenom rukopisu koji čita glavni junak i ti su zapisi fragmentirani, ali i posredovani. U “Krotkoj” je riječ o suicidu mlade žene koja se bacila kroz prozor držeći u rukama ikonu. Ali o čemu se zapravo radi? To je priča njezina muža o njihovom bračnom životu u kojemu su šutjeli. Tek njezina konačna šutnja otvara njenom mužu mogućnost da progovori. U “Braći Karamazovima” također je riječ o posredovanosti. Vidimo li mi ubojstvo koje se događa? O ubojstvu saznajemo tek preko priče bolesnog sluge Smerdjakova. Ta zamotanost pripovjedne forme podastire nam priču, a ne i neposrednu istinu. Nema sumnje da su misli Dostojevskog velike, snažne i uzburkane, ali je ključno na koji su način literarno predstavljene. To je snaga njegovog književnog dara koji daje mogućnost velikim idejama da prežive, čak i u ovom vremenu kada se čini da ima više pisaca nego čitatelja.

U uvodu vašeg zbornika je citat velikog ruskog filozofa Berdjajeva: Rusi ne mogu živjeti u zoni sredine, nego samo u krajnostima… Što bi to značilo kada se radi o Dostojevskom?

U razdoblju kada je pisao Dostojevski, u drugoj polovici 19. stoljeća, stvarali su i drugi veliki pisci. U to vrijeme pjesnik Fjodor Tjutčev napisao je pjesmu pod nazivom “Rusiju ne može shvatiti um”. To je pjesma od četiri stiha u kojoj se pjeva o Rusiji koja se ne može mjeriti običnim aršinom, koja ima svoju narav i u takvu se Rusiju može jedino vjerovati. To je ta uzburkanost, vrtlog i gromada misli, koja može zavrtjeti sve i gdje se odjednom, kao u nekom ludom ruletu, može zaraditi ili izgubiti sve. U tom vrtlogu žive junaci Dostojevskog. Oni ne žive samo u burama misli, a znamo da je ruska filozofska misao vrlo bogata, oni preispituju svaki djelić svoje egzistencije i ujedno su rascijepljeni unutar sebe. Dvoume se, nesigurni su.

Koliko je dubok taj bunar misaonih i egzistencijalnih dilema?

S jedne strane, junak Dostojevskog afirmira postojanje Boga, ali ga s druge strane negira, s jedne strane on je plemenit, ali s druge je ciničan, sentimentalan je, ali i grub, pošten je, ali i lopov. Prava drama krajnje različitih događaja i osjećanja koje proživljavaju njegovi junaci. Te krajnosti i sudari koji se zbivaju u ruskoj kulturi drugačije se shvaćaju očima zapadnog čovjeka, ali potpuno razumijevanje kulture moguće je jedino u nekoj vrsti mosta između Zapada i Istoka, gdje se različitosti ne pobijaju nego žive u harmoniji. Mislim da je to sjajno opisano u romanu “Idiot” kada knez Miškin stoji pred Holbajnovom slikom “Mrtvi Krist u grobu” i kaže: “Zbog takve slike se može izgubiti vjera.” Knez Miškin gleda mrtvog Krista očima pravoslavnog vjernika, koji ne može pojmiti da je Krist stvoritelj mrtav, jer ima ideju ikone i vječne slave Kristove, u čijoj je pozadini zlato, a ne tmina grobnice. Taj različiti pogled na isto je početak moguće harmonije, u kojoj se drugačiji pogled razumije, a ne antagonizira.

Kakav je značaj Dostojevskog u pozicioniranju unutar stilova moderne književnosti, od kraja 19. stoljeća do danas?

Zanimljiva je pozicija Dostojevskog. On je ušao u književni svijet 1845. godine romanom “Bijedni ljudi”, u trenutku kada je u ruskoj literaturi utvrđen realizam, s Puškinom, Ljermontovom, Gogoljem i kada se ruska književnost uglavnom bavi malim ljudima, koji žive siromašno, u mansardama ili podrumima. Kod Dostojevskog taj mali čovjek već postaje buntovan i želi izaći iz podzemlja, pa nije neobično da njegov junak Vanja iz “Poniženih i uvrijeđenih” kaže kako je “u tijesnoj prostoriji i mislima tijesno”. Dostojevski se u međuvremenu mijenja i biološki i poetički: on je deset godina robijao u Sibiru i tada u njegovoj glavi sazrijevaju mnogi od likova koji će se kasnije pojaviti u velikim romanima. U “Zapisima iz podzemlja” mi prepoznajemo prvi korak njegove poetske i duhovne prekretnice.

Kako gorljivi mladi pobunjenik Dostojevski postaje zapitani literarni tragalac, nagnut nad sudbinom čovjeka i svijeta?

On je kao mlad čovjek bio blizak petraševcima, tajnom revolucionarnom socijal-utopističkom kružoku, zbog čega je prvo osuđen na smrt, pa je pred samo strijeljanje pomilovan i osuđen na progonstvo u Sibir. To užasno iskustvo bliske smrti, kao i boravak među ubojicama i kriminalcima u Sibiru, kreirat će i njegove buduće književne junake, koji više nisu samo realistički oslikani nego na kompleksno psihološki način probijaju te granice. On već postaje modernist: proširio je obzor obiteljskog i kriminalističkog romana, uveo je tzv. roman-esej, instalirao pripovjedača koji nije siguran u istinitost svoje priče, razlomio je svijet i junake koje opisuje. Svojom poetikom Dostojevski je zarazio prozu 20. stoljeća.

Dostojevski je po svemu bio duboko religiozan čovjek, iako nije bio ni crkveni apologet ni vjerski dogmatik. Njegova snaga je u olujnom doticanju posljednjih pitanja i tajni života. Što vam se u toj egzistencijalnoj i ontološkoj oluji Dostojevskog čini najznačajnije?

Dostojevski je svojim romanima i pripovijestima zainteresirao kulturologe, psihologe, filozofe, sociologe i, naravno, filologe, ali ono što je kod njega kršćansko, pravoslavno, nikako se ne može zanemariti. To je onaj grašak ispod 15 perina koji princeza osjeća da je žulja – vječna, “prokleta pitanja” i kolosalne misli: “Jesam li ja uš kao i svi ili čovjek?”, “Jesam li ja dršćući stvor ili imam pravo?” pita se Raskoljnikov u “Zločinu i kazni”. To su šekspirijanske dileme koje preko svojih junaka postavlja Dostojevski koji je, usput da kažem, jako cijenio Šekspira. “Ako ima Boga, volja je njegova, ako nema Boga, volja je moja”, kaže njegov junak Kirilov u “Bjesovima”. Međutim, književnost ima književne alate da uskovitla duboke dileme i postavi pitanja, ali nema alate da na njih odgovori. Sam proces traganja je ta oluja o kojoj govorite. Kada bi kod Dostojevskog postojali konačni odgovori, on bi bio dogmatik.

Veliki inkvizitor

Da li nakon čitanja Dostojevskog u nama ostaje još više bure ili pak više smirenosti?

Dostojevskog čitamo zbog kontinuiranog procesa traganja, pa zato u nekim krizama i posežemo za njegovom prozom. Ali to ne znači da ćemo biti uznemireni ako kod njega ne pronađemo konačne odgovore. Kao što sam rekla, Dostojevski nam nije ponudio odgovore nego traganje za odgovorima. Pogledajte njegovog junaka Ivana u “Braći Karamazovima” koji na racionalan način pokušava objasniti Boga i na kraju poludi. Konačni racionalni odgovor nije moguć. Često se citira ateistička misao pripisana Stavroginu u “Bjesovima”: “Ako želiš imati umak, moraš imati zeca, a ako želiš vjerovati, moraš imati Boga.” Ali vidite, ni ta misao nije sasvim izvjesna, jer to Šatov prepričava i pritom veli da je rečenu misao Stavrogin “možda rekao”, “priča se da je rekao”. Junaci Dostojevskog puni su dilema, muče ih veliki problemi, ali do konačnog odgovora oni ne stižu. Taj problem nedostatka konačnog odgovora mi i danas osjećamo i zato nam je Dostojevski blizak.

Kritičari Dostojevskog govore da je on bio previše Rus, sumnjičav prema stanju duhova na Zapadu. Dostojevski ipak govori o svečovjeku koji će pomiriti i jedan i drugi svijet. Što biste vi rekli?

Shvaćanje svečovjeka je poimanje da su svi za sve krivi. To je duboka kršćanska misao o tzv. prijenosu krivnje i ona se kod Dostojevskog na više mjesta pojavljuje. U “Braći Karamazovima”, na primjer: “Svatko je od nas pred svima za sve kriv i kada bi za to ljudi znali nastao bi raj.” Znači da se grijeh prvog čovjeka prenosi na sva sljedeća pokoljenja i da se u svakom čovjeku nalazi čitavo čovječanstvo. To je onda svečovjek koji pomiruje svijet. Misao o svečovjeku Dostojevski koristi u “Piščevu dnevniku”, ali i u svojem govoru prilikom otvaranja Puškinova spomenika u Moskvi. Dostojevski u tom govoru kaže da je Puškin naslijedio tradiciju Zapada, ali se razvio u pravog narodnog ruskog pjesnika. To je taj most između Istoka i Zapada, pomirenje jednih i drugih. S tim je uvjerenjem Dostojevski završio svoj život. Mnogi su pozdravili njegovu misao, što je važno i za rusku i za evropsku kulturu. Razlike između zapadnog racionalizma i tzv. ruske duše nisu tu zato da bi stvorile pukotinu između Istoka i Zapada, nego zato da bi se međusobno nadopunjavale i bolje razumjele i u nekoj vrsti harmonije kreirale ukupnu evropsku baštinu. Smatram da evropska kultura ne može postojati i nije potpuna bez ruske kulture.

Kada bi se danas Dostojevski nekim čudom pojavio među ljudima, tko bi bio Veliki inkvizitor?

To je odlično pitanje. Ja mislim da je inkvizitor svatko onaj tko je uništavač svoga tvorca. Kada se u romanu “Braća Karamazovi” Isus Krist u Ivanovoj poemi pojavio među gomilom, Veliki inkvizitor mu je rekao: “Što si uopće dolazio? Ne trebaš nam!” Što će Velikom inkvizitoru stvoritelj kada je on, Veliki inkvizitor, institucionalno stvorio svijet, onakav kakav je on htio, objasnio slobodu kako je on htio? To je ono čega se treba pribojavati. Tog trenutka kada se silno dogmatično želi prigrabiti sloboda i vladati i zabranjivati nepoželjno pod različitim izlikama. Zamislimo takvu kontrolu, zabranu knjiga na primjer, zabranu ljudske misli, a misao je nešto najljepše što je čovjeku dano i što ga čini čovjekom. To je ideologija inkvizicije, koja nije samo nekada postojala, različite njezine oblike živimo i danas.

 

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: