U današnjoj Hrvatskoj, oštro podijeljenoj na političku desnicu i ljevicu, na vjernike i ateiste, na bogate i siromašne, teško je naći osobu poput Jadranke Brnčić koja će htjeti razumjeti jedne, druge i treće i pritom biti kritična prema svima i svemu što se protivi etičkim i humanim vrijednostima koje je sama sebi postavila. Po struci biblijska hermeneutičarka, Jadranka Brnčić radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a predaje i na Teološkom fakultetu “Matija Vlačić Ilirik”. Piše pjesme i prozu, prevodi i objavljuje svoje intelektualno suptilne tekstove u mnogim domaćim i inozemnim časopisima. Njezina knjiga “Biti katolik još” već deset godina uzbunjuje razne duhove jer, iznoseći kritički stav prema Katoličkoj crkvi, podsjeća da vjernik ne smije imati dvostruke moralne kriterije, niti smije zatvarati oči pred grijesima i propustima svećenika. Svojom je knjigom, kako napominju recenzenti, predstavila kritičnog i informiranog vjernika koji preispituje svoje stavove i ne određuje svoj identitet razlikujući se od drugih ili pak mrzeći ih, nego identitet gradi u sebi, krećući svojim djelovanjem ususret drugima. Treba reći i to da je prošle godine, zajedno s Anom Raffai i Vesnom Zovkić, Jadranka Brnčić dobila nagradu “Krunoslav Sukić” osječkog Centra za mir i nenasilje zato što javno osudila veličanje NDH u crkvenom i javnom prostoru, odnosno opću zloupotrebu kršćanske vjere u političke svrhe. S našom sugovornicom razgovaramo o slavljenju Božića, današnjim kršćanima, nacionalnim podjelama u hrvatskom društvu te elementarnoj empatiji i ljudskom razumijevanju koji su nam svima tako potrebni.

Krhko povjerenje

Koliko ima smisla ostati kršćanin/ka danas, u svijetu konzumerističke kulture i jeftinog spektakla?

Pitanje je koliko ima smisla biti kršćanin uopće u svijetu, pa onda i u ovom našem, aktualnom. Ima smisla koliko i u ma kojem vremenu, a taj se smisao veže uz zbilju da kršćani, koji doista žive i nastoje živjeti svoju vjeru, jesu, doduše, u svijetu, ali ne pripadaju ovom svijetu.

Zamjerate li ljudima iz svoje okoline koji naglašeno slave Božić, a pritom izvorne vrijednosti Božića osjećaju malo ili ništa?

[pullquote]Prostor koji se našim crkvama otvorio u novim političkim režimima nije iskorišten za sve veću prisutnost istinske duhovnosti u javnom životu, nego prije za moraliziranje, vraćanje tradicionalnim obrascima i politiziranje same vjere[/pullquote]

Mnogim je ljudima blagdan Božića tek dobra izlika da se odaju proslavama, odnosno konzumerističkim apetitima, kao što im je to ma koji blagdan, praznik ili obilježavanje. Nije im zamjerati ili prigovarati jer drukčiji pristup proslavi Božića proizlazi iz nutarnjega, duhovnog stava prema činjenici božanskoga utjelovljenja. To bi bilo kao da ljudima zamjeram što nisu kršćani ili kršćanima što nisu bolji kršćani. Naposljetku, svatko odgovara za samoga sebe. Samo mogu biti žalosna što prostor koji se našim crkvama otvorio u novim političkim režimima nije iskorišten za sve veću prisutnost istinske duhovnosti u javnom životu, nego prije za moraliziranje, vraćanje tradicionalnim obrascima te politiziranje i same vjere koja je duhovna, a ne nacionalna ili čak puko religijska kategorija.

Zašto danas ljudi sve manje vjeruju, zbog moći novog načina života ili zbog nemoći tradicijskih načina religioznosti?

Pitanje je vjeruju li danas ljudi manje nego u ranijim vremenima. Meni se čini da je ljudi koji doista vjeruju oduvijek bilo vrlo malo. To je u prirodi same vjere koja traži radikalnu promjenu iznutra, za kakvu treba iskoračiti iz uobičajenoga shvaćanja o svijetu i o sebi. Danas je možda očitije koliko ljudi slabo vjeruju zato što nema tradicijskih okvira koji su nekad znali i prikrivati razlike u kvaliteti vjerovanja. Slabljenje ili izostanak tih okvira ne treba, međutim, shvaćati kao nešto negativno, nego kao prigodu za ozbiljnije traženje u vjeri i njezino produbljivanje te traženje novih načina njezine artikulacije razumljive današnjem čovjeku.

Andre Malraux je rekao kako će 21. vijek biti stoljeće duha ili ga neće biti. Što mislite o ovoj tvrdnji?

I katolički teolog Karl Rahner je reka”Vjernik budućnosti bit će mistik, mistik s osobnim iskustvom ili – ga neće biti.” Međutim, 21. stoljeće je tu i mnogi sebe smatraju vjernicima. No pitanja su: kakvo to stoljeće proizvodimo i kakvi smo vjernici? Odnosno, postajemo li sve više umjetnim bićima nesvjesnima svoje ukorijenjenosti u duhovnome, u transcendentalnome? Te koliko same crkve možda pridonose toj nesvjesnosti?

Prostor religioznosti u ovoj regiji doživljava se kao prostor animoziteta i netrpeljivosti među – katoličkim i pravoslavnim – kršćanima, iako se u mnogim crkvama nedjeljom čita kako je sv. Pavao rekao prvim kršćanima da smo svi jednaki i da su naše razlike ništavne ako smo jedno u Bogu. Zašto je tomu tako?

[pullquote]Niti je crkvena hijerarhija Pravoslavne crkve, koliko mi je poznato, javno izrazila žaljenje zbog agresije srpskih paravojnih postrojbi nad Hrvatima na hrvatskom teritoriju, niti je crkvena hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj izrazila žaljenje zbog nevinih žrtava i protjerivanja Srba iz njihovih domova u Hrvatskoj[/pullquote]

Premda je Drugi vatikanski koncil otvorio širok prostor međureligijskoga dijaloga te iako i u pravoslavnim sredinama ima ljudi otvorenih za taj dijalog, svjedoci smo da se on u nas ne događa u mjeri u kojoj bi mogao. Niz je razloga. Jedan je općenito u globalizacijskim procesima zbog kojih ljudi bježe natrag u tvrđave svojih identitarnih pripadnosti. Drugi je posustajanje samoga ekumenskoga procesa koji se, nakon početnoga optimizma, našao suočen s mnogim poteškoćama, ne samo doktrinarnima nego i na terenu. A treći, za naše prilike najvažniji, tiče se iskustva posljednjega rata. Naime, činjenica je da se pripadnici crkvene hijerarhije naših obiju crkava nisu, što bi čovjek očekivao od vjernika, doista distancirali od rata, štoviše, poticali su spregu vjere i nacionalne pripadnosti, neizravno hraneći na taj način osjećaj opravdanosti samoga rata. Potom nisu radili na procesu pomirenja ni izdaleka koliko su mogli: niti je crkvena hijerarhija Pravoslavne crkve, koliko mi je poznato, javno izrazila žaljenje zbog agresije srpskih paravojnih postrojbi nad Hrvatima na hrvatskom teritoriju, niti je crkvena hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj izrazila žaljenje zbog nevinih žrtava i protjerivanja Srba iz njihovih domova u Hrvatskoj. Zbog svega toga povjerenje je već u startu otežano i krhko te će proteći vrijeme prije nego se ne samo ponovno uspostavi nego i produbi. A to se, čini mi se, ne može dogoditi bez radikalnog čišćenja povijesnog pamćenja i na jednoj i na drugoj strani, pamćenja koje u našim narodima seže sve do u Prvi svjetski rat, ako ne i ranije. Revizionizam će nas, bojim se, dovesti samo do novih sukoba.

Misao o “grijehu struktura”

Zašto se pravoslavni kršćani u Hrvatskoj ne doživljavaju kao braća vjernicima katolicima?

Ne znam na to pouzdano odgovoriti. Pretpostavljam da nepovjerenje, pa i strah, nisu toliko utemeljeni na pitanju vjere, koliko na negativnim iskustvima s katolicima, a ne sumnjam da ih je bilo. No jednako tako ne znam koliko smijemo generalizirati ili izvoditi zaključke iz često samo glasnijih stavova prisutnih u javnome prostoru. Nadam se da, unatoč utjecaju što ih imaju posljedice loših politika i u Hrvatskoj i u Srbiji, ima puno više ljudi koji se međusobno doživljavaju kao braća nego što nam se to na prvi pogled može činiti. Osobno sve kršćane doživljavam kao svoju braću po vjeri, a na to potiče i papa Franjo, svjestan da gorućim problemima u današnjem svijetu – rastuće razlike između bogatih i siromašnih, ratovi i sukobi, klimatske promjene – možemo, i moramo, pristupati zajedno. A ne samo da jesmo braća i sestre, kakve god bile doktrinarne i druge razlike među nama, nego jedni od drugih možemo i učiti. Slavim Božić od jednoga do drugoga kalendara te duboko poštujem ljepotu pravoslavne liturgije, kao i crpljenje nadahnuća za rast u vjeri iz duhovnih misli crkvenih i pustinjskih otaca (i majki), prilično zanemarenih u katoličkoj tradiciji.

Iz vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj izrečena je prije 20 godina misao o grijehu struktura, koja je odjeknula daleko više nego ijedna druga, ali je nekako do danas ostala usamljena. Mnogi vjernici vjeruju da bi njihova crkva mogla u javnosti učiniti puno više?

Da, ta misao o “grijehu struktura” činila se obećavajućom u smislu da će Katolička crkva u Hrvatskoj biti kritičar društva bez da se prikloni ma kojoj političkoj opciji, no ta je volja bila kratkoga daha. Čini mi se da kada crkvena hijerarhija ne bi nametala sekularnom, pluralističkom društvu kršćanske moralne norme, pokušavajući ih učiniti dijelom sekularnih zakona, Crkva bi mogla mnogo više pridonijeti ne samo materijalnoj dobrobiti najsiromašnijih, što nastoji činiti, nego i duhovnoj dobrobiti i etičkoj odgovornosti pripadnika sviju naroda i zajednica u Hrvatskoj.

Čini se da u sekularnoj javnosti u Hrvatskoj danas postoji ozbiljan animozitet prema religiji, Crkvi i vjernicima. Kolika je u tome odgovornost vjernika, a kolika sekularne javnosti?

Mislim da je ponajveća odgovornost za to na samim vjernicima, odnosno u volji broja vjernika da hrvatska država zapravo ne bude sekularna. No i sekularna javnost svoje snage možda usmjerava više protiv te volje, uključujući tu i onu da vjera, pogotovu militantna, ne bude prisutna u javnom prostoru, a manje u borbu za doista pluralističko društvo.

Što god bilo, kako vi pronalazite svoj put kršćanske duhovnosti u neredu svijeta u kojemu živimo?

Krist/Hristos se jednom rodio, no da bi se ponovno rađao u svakome od nas, treba nam trajno raditi na sebi, na našoj povezanosti s transcendentalnim i produbljivanju te povezanosti. Na tom putu meni pomažu kontakt s prirodnim svijetom – biljkama, životinjama, krajolicima – šutnja, glazba, čitanje Svetoga pisma i duhovnih tekstova te ponajprije molitva i kontemplacija. A onda i želja da za svakog čovjeka kojega sretnem, ma kakav trenutno bio, u sebi mogu reći: Hristos se rodi!