Nije trebalo dugo da nakon sramotnog debakla američke vanjske politike u Afganistanu svjetski mediji dobiju novo “bojište”. I ovoga puta u igri je NATO koji se aktivno uključio u dugogodišnju krizu u Ukrajini. Kao u dobrim starim danima hladnog rata ponovno je s druge strane Rusija, a rat između zapada i Rusije “samo što nije počeo”. Medijski izvještaji prepuni su Putina koji gomila vojsku na granici s Ukrajinom. Gomilaju se i zalihe krvi i sve upućuje na to da je krvavi sukob neizbježan.
Naravno, neizbježnost sukoba i dramatični izvještaji ne proizlaze iz stvarnosti, nego iz senzacionalističke medijske “stvarnosti”. No oni lakomisleni zasigurno ne spavaju mirno. Sklonost medija i brojnih novinara da radi vlastite bitnosti preuveličavaju događaje i njihov značaj dobro je poznata. Širenje straha i panike grozničavim izvještavanjem, pretjerivanjem i stavljanjem događaja u pogrešan kontekst te prenošenjem anonimnih izvora prepoznatljiva je medijska taktika stvaranja osjećaja izvanrednog stanja.
Iste tehnike primjenjuju se trenutno u posljednjem u nizu odmjeravanja snaga između Rusije i SAD-a. Ratna retorika je u potpunosti preuzela medijski prostor, dok se istovremeno ignoriraju činjenice koje ne idu u prilog tom narativu. Dok zapadni politički lideri jačaju svoju unutarnju političku poziciju teškim izjavama na račun Rusije, upozoravajući njene lidere na teške posljedice eventualne invazije, ukrajinski čelnici i javnost pozivaju na stišavanje histerije. Sam ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenskij ističe da višak panike ozbiljno ugrožava ukrajinsko gospodarstvo i da osobno smatra da situacija u ovom trenutku nije napetija nego što je bila ranije. “Stvara se osjećaj kao da ovdje bjesni rat, a to nije slučaj”, požalio se Zelenskij domaćim i stranim novinarima. Ukrajinski politički analitičari procjenjuju da je medijska histerija oko “neizbježne ruske invazije” umjetno kreirana i da je pokreću “anonimni državni dužnosnici”, no ukrajinska vlada histeriju ne doživljava ozbiljno. Činjenica je da se broj i količina ruskih vojnih snaga na granici s Ukrajinom nisu značajno povećali od ljeta i da zastrašivanje bliskim početkom ratnih sukoba nema temelja u stvarnosti. Isto to od početka histerije ponavlja i Rusija, kojoj ratni sukob u Ukrajini ne bi donio ništa drugo osim teških međunarodnih sankcija koje bi devastirale rusku ekonomiju. Nitko ne može zamisliti da bi Putin i njegov šef diplomacije Sergej Lavrov odveli Rusiju u tako sulud poduhvat.
Rusija, dakako, želi NATO što dalje od Ukrajine i svojih granica, ali isto tako želi to postići diplomatskim putem. Sudeći po reakcijama koje su tokom krize isplivale na površinu, Rusija je, možda, već uspjela u svom naumu. Njemačko odbijanje da se bez iznimke i punom žestinom uključi u zveckanje oružjem otupilo je oštricu kakvoj su se nadali SAD i baltičke zemlje koje u Rusiji vide stalnu prijetnju svom postojanju. Razilaženje “saveznika” u interesima upravo je ono što Putin želi vidjeti.
Naravno, u taj internacionalni politički i diplomatski sukob uključila se i Hrvatska, iako u toj priči realno nema što tražiti. No u današnjem svijetu medija svi imaju istu težinu, pa su i izjave dužnosnika Republike Hrvatske, koja je članica NATO saveza, sasvim dovoljne za solidan zaplet političke sapunice. Izjava predsjednika Zorana Milanovića da neće dozvoliti odlazak hrvatskih vojnika u rat, u slučaju eventualnog vojnog sukoba u Ukrajini, sablaznila je brojne domaće i strane medije. Njegova izjava protumačena je kao skandalozno svrstavanje jedne članice NATO saveza na Putinovu stranu. Nadobudni domaći analitičari i komentatori požurili su objasniti predsjedniku da smo ulaskom u NATO preuzeli i stanovite obaveze i da je nekorektno, u najmanju ruku, sada okretati leđa saveznicima. Međutim, isto tako treba znati da Hrvatska kao članica NATO saveza ima obavezu sudjelovati u obrani drugih država članica, ali nema nikakvu obavezu petljati se u sukobe koji se događaju između država od kojih niti jedna ne pripada NATO-u.
Milanovićeva reakcija, iako opasno nervira premijera Plenkovića i medijski establišment, možda i najbolje sumira realna zbivanja. U Ukrajini se ne nazire nikakav rat, već se jedna dugogodišnja politička kriza eksploatira za ispunjenje političkih ciljeva brojnih aktera. I dok je sasvim razumljivo zašto to rade SAD i Velika Britanija, potpuno je nejasno zašto bi u tom zaoštravanju sudjelovala Hrvatska. Za razliku od Plenkovića, Milanoviću je jasno da su hrvatski interesi prije svega ekonomski, a tu je Rusija kudikamo bitnija od Ukrajine.
