Niti jedna zemlja na ruti od Makedonije do Slovenije nije se suočila sa ozbiljnim prijetnjama izbjegličkog vala jer izbjeglice same po sebi ne mogu biti prijetnja. Ali bogate zemlje članice EU dolazak ljudi koji bježe pred ratovima i siromaštvom vide kao prijetnju njihovim društvima i zato su osmislile podaničku politiku „zatvaranja balkanske rute“ u što su se sve zemlje na ruti „upecale“, kaže za KontraPRESS Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.

Vlada Hrvatske je nedavno donela odluku da omogući razmeštanje vojske duž granice iz bezbednosnih ili humanitarnih razloga, iako su nevladine organizacije upozoravale da izmene Zakona o nadzoru državne granice i Zakona o obrani nisu u skladu s Ustavom RH. Centar za mirovne studije najavio je da će zatražiti ocenu ustavnosti predloženih izmena. Hrvatska se na ovaj način priključila zemljama Evrope koje vode politiku zatvorenih granica prema izbeglicama i migrantima. Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije u intervjuu KontraPRESS-u kaže da nije u pitanju ni zaštita ni dodatna kontrola već portertiranje izbeglica kao sigurnonse pretnje kako bi se smanjila solidarnost s njima.

“Neposredno prije te odluke u Hrvatskoj se je počelo pričati i o ponovnom uvođenju vojnog roka, a sve da bi ljudi povjerovali da se nešto veliko i opasno sprema. Najgore za Hrvatsku je da se nije uspjela zaštiti od ljudi koji trenutno obnašaju visoke dužnosti i na ovako ružan način izokreću priču o izbjeglicama.”

Hrvatska je, s novom vlašću, počela da sprovodi odnedavno, zajedno sa ostalim tranzitnim zemljama na balkanskoj ruti, politiku zatvorenih granica.

Ona je rezultat pristajanja odrađivanja „prljavog posla“ zaustavljanja izbjeglica na svom putu prema bogatim članicama EU. Niti jedna zemlja na ruti od Makedonije do Slovenije nije se suočila sa ozbiljnim prijetnjama izbjegličkog vala jer izbjeglice same po sebi ne mogu biti prijetnja. Ali bogate zemlje članice EU dolazak ljudi koji bježe pred ratovima i siromaštvom vide kao prijetnju njihovim društvima i zato su osmislile podaničku politiku „zatvaranja balkanske rute“ u što su se sve zemlje na ruti „upecale“. To je naravno bila i uvertira u sporazum Turska-EU koji je de facto u potpunosti zatvorio vrata izbjeglicama.

„Nula migranata je odličan rezultat“ nedavno je izjavio hrvatski premijer, inače hrvatski migrant iz Kanade. Kakve su posledice ovakvih poruka? Slične, mada manje bizarne poruke, slala je i hrvatska predsednica.

To je sramotna i kukavička poruka, gdje se zaustavljanje kretanja ljudi koji bježe pred ratovima i siromaštvom želi tumačiti kao politički uspjeh. Ona je i kruna konstante prljave kampanje koja se vodi prema izbjeglicama gdje ih se dominanatno želi prikazati kao sigurnosnu prijetnju našim zemljama. Tu kampanju u Hrvatskoj predvodi predsjednica RH, a premijer je u svom menedžerskom stilu okarakterizirao to brojkom nula.

Kakva je trenutno situacija u Hrvatskoj? Koliko je ljudi zaglavljeno u toj zemlji i kakav je njihov status?

Podaci su sve teže dostupni. Prema zadnjim podacima koje mi imamo trenutno se 236 osoba ljudi nalazi de facto u pritvoru u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu. Taj broj varira iz dana u dan. Novi ministar unutarnjih poslova je javno izjavio da će se svi ti ljudi vratiti u Grčku. Pristup izbjeglicama organizacijama za zaštitu ljudskih prava bio je onemogućen što jasno upučuje na povrede ljudskih prava koje su postale modus operandi donositelja odluka na balkanskoj ruti. O tim kršenjima ljudskih prava upravo smo izdali i detaljan izvještaj. Dobra vijest je da je nakon objavljenog izvještaja pristup izbjeglicama odobren.

Zašto postoji otpor prema izbeglicama, a ne postoji otpor prema antiizbegličkoj politici u državnim politikama evropskih zemalja?

Zbog straha od gubitka mnogobrojnih privilegija koje uživamo u Europi. Zbog manjka političke vizije solidarne Europe i zbog ogromnog nepovjerenje koje je zavladalo među zemljama u Europi. Opet koristim priliku da se zahvalim izbjeglicama što su razotkrile sve ono što je trulo u Europi. Ipak, imajmo na umu da i dalje postoji i „drugačija“ Europa koja je otvorena i koja konstantno pruža otpor represivnom pristupu prema izbjeglicama. Činjenica da je više od milion ljudi ušlo u Europu ipak je znak da nije sve crno. Lako se moglo desiti da Europa zatvori granice još prošlo ljeto, pa ipak nije. Ovdje je problem što nitko ne vidi kraj ovoj humanitarnoj krizi i nitko ne zna kako okončati brutalne ratove od kojih ljudi bježe.

Hrvatska je, ne tako davno, sama bila izbeglička zemlja. Iz te perspektive, kako je moguće da vlast i deo javnosti vodi i podržava anti izbegličku retoriku?

U svakom društvu postoji dio ljudi kod kojih se lako može generirati strah. Ja vjerujem da velika većina ljudi koja imaju iskustvo izbjeglištva zasigurno nisu anti-izbjeglički raspoloženi. Nemojmo zaboraviti da trenutna vlast u Hrvatskoj nije dobila podršku večine birača, tj. Vlada jedna koalicija u kojoj se stranka MOST uopće prije izbora nije izjašnjavala o izbjegličkoj krizi. HDZ koji promovira anti-izbjegličko raspoloženje nije dobio dovoljno glasova da sa svojom koalicijom desnih stranaka napravi vlast. Jedino nam ostaje nadati se da će ova vlast gubiti na podršci građana i zbog anti-izbjegličkih poteza.

Dogovor EU i Turske, kao i svi dosadašnji potezi EU, čini se da su samo dali jači vetar u leđa krijumčarima, umesto da su obezbedili humaniji i pristup i lakši put ljudima koji beže od rata, bede i sl. Kako komentarišete dosadašnji pristup EU rešavanju izbegličke krize?

S jedne strane vidimo da se je raspao pravni sistem unutar EU-a jer količina povreda ljudskih prava na teritoriju EU je nevjerojatna. Sva ova loptanja sa ljudima nemaju uporište u EU zakonodavstvu. Jednako tako, činjenica da EU izbjeglice i dalje tretira kao ilegalne migrante umjesto da im ponudi mehanizam privremene zaštite o kojemu više nitko uopće ne govori, nas upućuje na to da ne postoji nešto što bi se zvala EU kada su u pitanju vrijednosti. A kada imate neku međunarodnu organizaciju koja se ne temelji na vrijednostima već samo na partikularnim interesima onda ne možete puno očekivati od te organizacije. S druge strane, treba jasno reći da trenutno u EU živi oko 31 milion ljudi koji su rođeni van granica EU. Dakle, na milione ljudi se uspješno integriralo u Europu i notorna je laž da integracija i multikulturalnost ne funkcionira. Uvijek ima problema, ali oni su na razini pojedinačnih incidenata. Ljudi koji bježe u Europu, bježe jer žele u njoj živjeti. Marginalno malen broj je onih koji se ne uspiju integrirati i skloni su kriminalu. Taj broj je vjerojatno usporediv sa brojem EU državljana koji također zabrazde u kriminal i nasilje.

Šta ovakav odnos prema izbeglicama i migrantima, primarno podizanje žičanih zidova, govori o današnjoj Europi i EU? Samo tri decenije ranije, ove zemlje su slavile rušenje Berlinskog zida.

EU bi iz ove krize trebala naučiti da mora više raditi na svojim temeljnim vrijednostima, a ne samo na slobodi kretanja robe i kapitala i svojih građana unutar EU. Dva su puta kojima može krenuti: jedan je put dezintegracije, a drugi je put jače integracije. Niti jedan od ta dva puta nije garancija da će Europa biti pravednije i uključivije mjesto. Zamislite npr. jako integriranu EU kojoj je na čelu Viktor Orban. Nažalost, i to je danas moguće zamisliti. Zbog toga treba nastaviti raditi na solidarnosti u Europi, na smanjenju društvene nepravednosti, na pravednijoj socijalnoj i ekonomskoj politici i preuzimati odgvornost za pogreške koje su pojedine članice radile u svojoj prošlosti.

Kako komentarišete dogovor EU i Turske koji je postignut u petak u Briselu? Šta on znači u kontekstu zaštite ranjivih grupa, ljudskih prava i evropskih vrednosti?

On je kruna restriktivne politike EU prema ljudima koji bježe pred ratovima i pred siromaštvom. Ono što zastrašuje je kratkoročni pogled na izbjegličku krizu. Dugoročno, ova odluka će se vratiti kao bumerang Europskoj uniji. Naime, Turska će očito sada postati utočište miliona nesretnih ljudi koji će i dalje pokušavati doći do Europske unije i sve više stradavati. Ali još je problematičnije da će milioni ljudi biti bez perspektive zatočeni u Turskoj koja im neće moći omogučiti dostojanstven život. Ljudi će osim ratne traume od koje su pobjegli, biti zarobljeni i u siromaštvu. Jedina opcija koja će im biti otvorena je opcija vjerske radikalizacije jer sam siguran da će brojne vjerske organizacije, nažalost i one koje su fundamentalistički orjentirane, vidjeti u tim nesretnim ljudima prostor za svoje jačanje. Uopće me neće čuditi ukoliko se kroz nekoliko mjeseci u Turskoj pojavi nova teroristička fundamentalistička organizacija kojoj će neprijatelj broj 1 biti EU. To će rezultirati povećanim terorističkim napadima na teritoriju EU.

Izvor: Kontrapress, autor: Žarka Radoja