Udruga “Kako je zelena moja dolina” projektima pokušava oživjeti plaščanski kraj

 

Svjedoci smo da je krajem devedesetih i početkom dvije hiljaditih, s prvim povratničkim godinama, rastao i entuzijazam i optimizam ljudi željnih zavičaja. Nicale su razne inicijative, udruge građana, međunarodne organizacije svojim akcijama pomagale su disanje novonastalih udruga i podizali puls nanovo oživljenih krajiških krajeva. S godinama, nakon brojnih razočarenja, taj povratnički elan je jenjavao, stvorene udruge, brže su se gasile, nego što su nastajale. Jedna od rijetkih udruga koja je preživjela sve nedaće i iskušenja i još uvijek opstaje, pomalo je neobičnog, ali i simboličnog, toplog i romantičnog naziva «Kako je zelena moja dolina» iz Plaškog.

– Plaški je prilično zelen, ima jednu, prilično preagresivnu zelenu boju. Kad smo razmišljali o imenu udruge, htjeli smo da bude zvučno, da podsjeća na nešto. Sjetili smo se filma «Kako je bila zelena moja dolina» koji sadrži priču sličnu našoj, priču o propasti jednog rudarskog naselja, o problemima jedne zajednice, o svim dilemama i tugama kroz koje ljudi prolaze, objašnjava ideju dugačkog naziva udruge, njena predsjednica Zorka Jovetić.

Rođeni u moru tadašnjih udruga 2001. godine, «Kako je zelena moja dolina» rijetka je udruga koja se može pohvaliti, ne samo opstankom, nego i uspješnim projektima i bogatim iskustvom. Prvobitni cilj udruge bila je promocija i zaštita prirodnih bogatstava plaščanskog kraja i promicanje tradicijskih vrijednosti. Planirali su da budu aktivni u lokalnoj zajednici, ali niz okolnosti doveo je do toga da je ova mala udruga od deset članova prekoračila granice Hrvatske i zajedno s udrugama iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore učestvovala u dvogodišnjem višekorisničkom projektu IPA «Jačanje kapaciteta područja od izuzetne prirodne vrijednosti za eko-turizam u zemljama zapadnog Balkana».

U ovaj internacionalni projekt plaščanska udruga uključila se 2009. godine, a kao jedna od karika toga IPA projekta, pokazala se kao odgovoran i pouzdan partner u organiziranju tribina, edukaciji menadžera za eko-turizam, radionica za proizvodnju lokalnih suvenira.

– Tokom tog projekta ugostili smo i superviziora iz Brisela koji je konstatirao da se grupa ljudi u Plaškom trudi promijeniti socijalno-ekonomske prilike, ali da pri tome nema podršku. Svjesni smo da smo mala, potkapacitirana zajednica, ali smo spremni raditi na sebi i razvijati se. Još uvijek ne možemo voditi velike projekte, ali u svakom možemo biti dobar partner, napominje Zorka Jovetić i dodaje da bez obzira na iskustvo i ostvarene rezultate politika udrugu doživljava kao konkurenciju o čemu svjedoči i činjenica da tokom dugogodišnjeg rada, udruga nije dobila financijsku podršku niti od općine, niti županije, niti od ministarstava.

Osim učestvovanja u navedenom IPA projektu, plaščanska udruga može se pohvaliti s još nekoliko realiziranih projekata, značajnih za zamrlu lokalnu zajednicu čija su se vrata nade otvorila izgradnjom auto-ceste Zagreb-Split čime je prometnica kroz Plaški postala i najbliža poveznica od auto-ceste do Nacionalnog parka Plitvička jezera. Usnula i zamrla plaščanska dolina odjednom se našla u situaciji da kroz nju prolaze kolone turista prema Plitvicama, a koje ništa na njihovom putu nije zaustavljalo, kako bi odmorili, sjeli, popili, pojeli, prespavali ili da bi ih nešto upozorilo da se nalaze na području bogatom prirodnim ljepotama, tradicionalnim i ekološkim proizvodima. Članovi Udruge «Kako je zelena moja dolina» odlučili su napraviti turističku cestu, postaviti prometnu signalizaciju i educirati poljoprivredne proizvođače kako bi svoje proizvode tranzitnim turistima, uglavnom strancima, prodavali na cesti, ispred kućnog praga.

– Rijeka novaca počela nam je teći kroz Plaški. Došli smo na ideju da je pokušamo zaustaviti i da nešto od tog novca ostane i kod nas. Naša ambicija je bila osnažiti sve OPG-ove duž cijele ceste koji su jedini proizvodni pogon ovog kraja i jedini način zapošljavanja preko kojeg ljudi pokušavaju preživjeti i prehraniti svoje obitelji. Planirali smo potaknuti pripadnike naše zajednice da putem pokretanja vlastitih kapaciteta pružanja usluga ruralnog turizma rade i na ekonomskom oživljavanju i poboljšanju kvalitete života, kao i da nove sadržaje koji nisu u tradiciji naše zajednice, kao što je to turizam, povežemo s onima koji imaju duboku tradiciju, kao što je poljoprivreda i ugostiteljstvo, ističe Zorka Jovetić. Sredstvima vlade Kraljevine Belgije udruga je uspjela 2008. godine otvoriti «Zelenu cestu», cestu sira i meda na potezu Josipdol-Plaški-Saborsko, u ukupnoj dužini od 60 kilometara i postaviti informativne table koje putnike namjernike upućuju do značajnijih odredišta prirodne baštine, odnosno do lokalnih proizvođača ili pak onih koji pružaju usluge smještaja. «Zelenom cestom» željeli su postići da obiteljska poljoprivredna gospodarstva zaokruže svoju poljoprivrednu proizvodnju i da turistima u prolazu ponude usluge od proizvoda do smještaja. Međutim, to se nije dogodilo. Danas, na «Zelenoj cesti» svoje proizvode prodaje tek pet poljoprivrednih proizvođača i nešto je više otvoreno smještajnog kapaciteta.

– S obzirom da nemamo tradiciju bavljenja turizmom, svako novo otvaranje prema «Zelenoj cesti» je napredak. Udruga ne može sugerirati nekome da poveća ili da smanji svoje ambicije. Očekivali smo više entuzijazma i želje naših poljoprivrednika da će s vlastitim proizvodima izaći iz svojih domova. Povremeno se još netko pojavi sa svojom periodičnom proizvodnjom, ali ne želi da mu se stavi tabla, da ga se označi kao proizvođača, ne želi da se za njega zna. Zaokruženu cjelinu, od prodaje proizvoda do usluge smještaja imaju samo dva gospodarstva čiji vlasnici imaju viziju i punu podršku svojih bračnih drugova i djece. Tamo gdje ta priča nije zaokružena, nisu isti niti rezultati. Uglavnom, na «Zelenoj cesti» svi proizvođači uspiju prodati sve svoje proizvode, pa čak i jedna baka koja od dvije svoje kozice, proda sav sir, tvrdi Zorka Jovetić.

Svoje razočaranje s lošim polučenim rezultatima projekta koji je obećavao, ne krije ni mlada članica udruge Slađana Bunjevac koja je u Opatiji prije četiri godine diplomirala turizam. Sa suprugom uzgaja koze i kako živi u jednom udaljenom selu nada se da će kroz koju godinu i njeno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo biti jedna od stanica na «Zelenoj cesti» i da će poslije godina napornog i dobro planiranog rada uspjeti da znanje stečeno na fakultetu prenese i u praksu.

– Vjerujem da ću kroz nekih desetak godina imati vlastite apartmane i biti sam svoj gazda, ali da bi se to ostvarilo potrebno je jako puno truda. Smatram da u Plaškom ima perspektive, ali za uporne. Potrebno je da mladi ljudi samo vole mala mjesta i već će se naći načina da u njemu ostanu, optimistično će Slađana.

– Ne mogu nikako da razumijem da mi u Plaškom nismo u stanju iskoristiti tranzitne turiste. Iz godine u godinu, njih je sve više. Osim par kafića i utorkom pijace, njih nema ništa zaustaviti u Plaškom. Već bi jedan-dva restorana autohtone hrane, nekoliko apartmana i seoskih OPG-ova s vlastitim proizvodima i sobama, pokrenulo našu siromašnu turističku ponudu. Ljudi strahuju od investicija, ne žele se upustiti u tu, za njih nesigurnu i nepoznatu djelatnost, a nisu svjesni da bi im već jednodnevni boravak i dobro osmišljena jednostavna ponuda popunila jedan dobar dio kućnog budžeta. Potrebno je samo riskirati, ali i vjerovati u svoj rad, i uspjeh neće izostati, savjetuje Slađana.

Ali da bi riskirali, potrebna je bar neka minimalna materijalna sigurnost, koje u našim povratničkim krajevima nema. Nekada su tu materijalnu sigurnost pružali veliki sustavi i industrijski pogoni. Tako je u Plaškom prije rata nosilac razvoja bila tvornica papira koja je zapošljavala i do 1.000 ljudi, zatim željeznica, šumarija, pilane…

– Teško je ljude motivirati da pokrenu sami posao. Našim ljudima nedostaje poduzetničkog duha i kulture samoorganiziranja, ne znamo iskoristiti niti naše prirodne prednosti. Poduzetništvo je ovdje u povojima, zbog nedovoljne financijske podrške, ali i zbog same inercije pripadnika naše zajednice koji se još uvijek nadaju nekadašnjim pogonima ili da će možda njihove probleme egzistencije i siromaštva riješiti netko drugi. Nažalost, i pojedinci unutar zajednice koji su se ohrabrili i sami krenuli, najčešće s poljoprivrednom proizvodnjom, nisu se povezali u interesne grupe radi lakših mogućnosti plasmana vlastite robe i usluga, ističe jedan od aktivista udruge Dražen Ogrizović.

– Možda su i naša očekivanja prevelika prema poljoprivrednicima koji su sve do jučer, cijeli svoj život, bili samo proizvođači, a sada mi od njih očekujemo i neku poduzetničku crtu kao da je to nešto što svatko od nas mora imati urođeno. Nije lako biti poduzetnik. Poduzetništvo i marketing se studiraju godinama na fakultetima. Naši ljudi moraju se prilagoditi novom stilu života, da oni sada, a ne netko umjesto njih, moraju osmisliti proizvod, znati ga prezentirati i plasirati na tržište. To je gomila znanja za nekog tko se bori s elementarnim egzistencijalnim problemima, priča Jovetić.

Kako bi prevladali probleme i postali održivi kotači razvoja svoje sredine, poslije projekta «Zelena cesta», eko udruga «Kako je zelena moja dolina» 2012. godine u partnerstvu s UNHCR-om i Udrugom «Mi» iz Splita, a sa sredstvima Vlade Kraljevine Norveške pokrenula je projekt Eko- info centra. Na mjestu nekadašnje stočne pijace čije je zemljište udruzi na dvadeset godina poklonio bivši HDZ-ov načelnik Ivan Šego izgrađena je kuća koja je zamišljena kao mjesto poticanja razvoja turizma i održive poljoprivrede. Međutim, ni u realizaciji tog projekta ne ide sve po planu. Kuća Eko-info centra, iako je izgrađena prije nekoliko mjeseci još uvijek je bez električne struje, a kada će, i da li će projekt u cijelosti zaživjeti, vrijeme će pokazati.

– Želimo da naša udruga postane socijalni poduzetnik, da sami počnemo zarađivati i financirati svoje djelatnosti pomoću kojih ćemo utjecati i na razvoj naše sredine i zato smo krenuli u projekt eko-info pulta kao jednog multifunkcionalnog mjesta za zapošljavanje mladih ljudi sa znanjem, kako bi stvorili intelektualnu jezgru koja bi radila na povratku i opstanku mladih, objašnjava Zorka Jovetić.

– Plaški ima potencijala i udruga sa svojim projektima našla se na pravom mjestu. Svi projekti udruge jako su korisni za širu društvenu zajednicu, bilo da se osmišljavala ta kućica gdje će se prodavati različiti lokalni proizvodi, bilo da su se uređivale staze, šetnice, izvori, ili izrađivao plan upravljanja zaštićenim područjem doline rijeke Dretulje. Međutim, projekti nisu zaživjeli u punom smislu jer nisu dobili podršku šire zajednice za koju su i rađeni. Naši ljudi još nisu shvatili da je vrijeme rata prošlo i da tržište drugačije funkcionira nego prije devedesetih, da moramo mijenjati sebe i svoje poglede na svijet. Kao što vidimo nitko nam neće otvoriti neki pogon koji će nas nahraniti i dati zamah životu, moramo sami vjerovati u sebe i svoj opstanak na ovim prostorima, i pokušati živjeti i raditi s onim čime raspolažemo kako bi na najbolji mogući način ostvarili materijalni i duhovni mir i izgradili sebi život u kome ćemo moći uživati, kaže Ogrizović kojeg kao i ostale članove udruge brine zatvorenost, pesimističnost i nezainteresiranost koje vlada među žiteljima Plaškog.

Zorka Jovetić ističe da se u plaščanskoj dolini nikada nije ekstra živjelo, ali da su ljudi radili i nisu bili u beznađu. – Plaški zaslužuje bolju priliku. Prije rata smo imali obrazovane ljude, a obrazovano stanovništvo je pretpostavka boljeg i kvalitetnijeg života. Čak i tokom prvih povratničkih godina bilo je elana i volje da se opstane, da se radi i razvija, priča Jovetić o jednoj aktivnoj generaciji entuzijasta, mlađih penzionera koji su se nečemu nadali i nešto pokušavali. Otada je prošlo skoro 15 godina, ta generacija polako nestaje, a nove imaju samo želju da završe školu i da što prije uhvate neki vlak i da nestanu.

– Ne mogu vjerovati da smo u tolikoj izolaciji i da živimo u nekoj vrsti depresije. Apsurdna je situacija da se nalazimo 100 kilometara od glavnog grada, da smo 20 minuta od auto-ceste i da se ponašamo kao da smo slijepo crijevo, cesta koja nikud ne vodi, mjesto gdje se jednom godišnje dolazi. Zatvoreni u sebe, odlična smo podloga da se razvije sve što nije dobro. Ponašanje naše zajednice nije u skladu s vremenom u kojem živimo. Nažalost, već dugo nemamo osobine aktivne, zdrave zajednice već nečega što treba liječiti, a time se nitko ne bavi. Razvoj svake zajednice vodi intelektualna elita. Ne želim nikoga povrijediti, ali prosperitet ide uz znanje, sposobnost, ljude koji imaju poslovne i privatne veze, a naš razvoj do sada vodili su poluobrazovani ljudi, kaže Jovetić i poručuje da bez novca i bez pameti nema niti razvoja.