Ivan Kocić: Ostarićemo ako zaboravimo da se igramo

Piše: Olivera Radović

Akademski slikar Ivan Kocić od odbačenih i zaboravljenih igračaka pravi mozaike, stručno rečeno asemblaže, na kojima su upečatljivi, trodimenzionalni ženski likovi

Možda su neki portreti u istoriji umetnosti ostali upamćeni po misterioznim osmesima koje su zabeležili, po lepoti ili karakterima modela i drugim karakteristikama. Ali portreti u koje su utkana detinjstva, uspomene, radost dečije igre i čarobna prostranstva mašte – teško da se mogu zamisliti. A upravo takve portrete već godinama predano i s ljubavlju stvara akademski slikar Ivan Kocić. On od odbačenih i zaboravljenih igračaka pravi mozaike, stručno rečeno asemblaže, na kojima su upečatljivi, trodimenzionalni ženski likovi.

„Današnji svet vode ljudi koji preteruju u trošenju resursa svake vrste, kupovini stvari koje ne čine njihove živote suštinski bogatijim, već im je uglavnom predstavljeno da je tako… Svi mi smo, s vremena na vreme, nesposobni da se odupremo sveprisutnom pritisku potrošačkog društva i njegovih zakona. Ali da li su nam sve te stvari zaista potrebne? Na ovo pitanje je već odgovoreno. Pitanje koje ja postavljam je gde odlaze sve stvari koje bacimo. Konkretno, gde su stvari koje smo voleli, napravili vezu sa njima, samo da bi ih na kraju bacili…“ – kaže umetnik koji jedini u regionu vajarskom tehnikom asemblaž izrađuje ženske portrete i to „reciklažom igre“, kako je nazvao svoju samostalnu izložbu ovih radova.

Svaka igračka ima svoju istoriju, bila je nečija radost, razigravala nečiju maštu, živela neki specifični život u rukama nekog deteta. Ti ih otržeš od zaborava, daješ im novu svrhu. Kako si došao na tu ideju, otkud se javila potreba za tim?

Igračke su čarobni predmeti. One nas zabavljaju ali nas, iako nesvesno, i uče. Uče nas životu, uče nas o našoj okolini i o nama samima. Mic po mic, uz njih odrastemo i prestajemo da se igramo. A ja sam se baš uželeo igre pa sam tako došao na ideju da ih inkorporiram u svoj rad. Uz to, nagovaram i decu da ih recikliraju i na taj način uče o očuvanju prirode.

„Neon dreams“, 100×100 cm, 2020.

Rekao si da se stvaranjem asamblaža od igračaka vraćaš detinjstvu, ponovo se igraš, ali sa znanjem i rezonom odraslog. Kako je to moguće?

Odrasli su vrlo često tužni, a da i ne znaju zašto. Zato što su zaboravili da se igraju, da život posmatraju kroz oči vesele dece kakva su nekada bili! I ja sam odrasla osoba ali sam rešio da se igrom vratim u stanje sreće. Svoju umetnost upravo tako i vidim: kao kreativnu igru, pa ako se ona još i publici dopadne, eto budućnosti i za umetnost i za umetnika!

Ivan Kocić završio je studije zidnog slikarstva na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu kao student generacije. Izveo je brojne murale, freske i mozaike na javnim zgradama.

Kako izgleda proces nastanka jednog asemblaža?

Asemblaž je interesantna tehnika. To izgleda kao da je neko rešio da nespojive stvari stavi jednu uz drugu i da tako isprovocira gledaoca. Ja sam izabrao igračke koje su se lepo spojile sa mojim temperamentom i umetničkim senzibilitetom. I tako, uz puno ljubavi, zabave, ali i uloženog vremena i inspiracije, nastaje portret u tehnici asemblaža. Od skice, drvene ploče, lepka, starih igračaka i trunke mašte.

Kako nabavljaš igračke?

Još na početku sam odlučio da sve igračke koje budem koristio budu isključivo već korišćene i reciklirane. U tome mi pomažu deca čijim donacijama dolazim do svih tih šarenih predmeta. Pomažu i njihovi roditelji. Sada moj rad uglavnom prepoznaju na društvenim mrežama pa se javljaju sa željom da donesu stare igračke. A sve je počelo uz pomoć prijatelja koji su donirali na početku ali i širili priču o mom radu.

Neko kroz čitavo svoje detinjstvo nije video toliko igračaka koliko ih stane na jedan tvoj asemblaž. Igračke su se često improvizovale, nasleđivale, a svakako čuvale. To se u današnjoj potrošačkoj kulturi dosta izmenilo. Ovo je i neka vrsta tvog odgovora na tu pojavu?

Iskreno, u asemblaže ugrađujem i svoje igračke koje su se zadržale oko mene od detinjstva. Mislim da nema boljeg načina da ih sačuvam od zavorava. Sa druge strane, činjenica je da naše potrošačko društvo ne brine dovoljno o tome kuda odlaze i gde završavaju svi odbačeni predmeti. Otuda i pokušaj da skrenem pažnju na važnost reciklaže za sve nas, a posebno za naše potomke kojima ostavljamo planetu u nasleđe.

Zašto ženski portreti?

Žena je oduvek bila velika inspiracija u umetnosti. Nema tu neke velike tajne. Tajna je u ženskim očima, na usnama. Večna je to inspiracija pa je, eto, dotakla i mene.

Znaš li da li se u regionu i šire još neko bavi ovim tipom mozaika?

Nisam primetio da se umetnici na našim prostorima previše bave asemblažom, posebno ne ovakvim. Možda to baš i daje na ekskluzivnosti mojim radovima. U svakom slučaju, drago mi je ako publiku ne ostave ravnodušnom. Razigrani su i snažno obojeni pa ne mogu proći nezapaženo.

Ivana Kocića mogli smo gledati i u seriji televizijskih emisija „Portreti kod Ivana“ u kojoj je uz razgovor sa brojnim javnim ličnostima, crtao njihove portrete

Da li si imao neku posebnu porudžbinu do sada, sa igračkama isključivo iz nečije lične kolekcije uspomena ili možda sa specifičnim ženskim likom?

Prošle godine uradio sam portrete dvojice braće i njihove male sestre. Danas, kad portrete vidim zajedno na zidu njihove dnevne sobe dok klinci sede ispod njih, čini mi se da je to za sada moje najinteresantnije delo. U svakom slučaju, bio je to vrlo izazovan zadatak kog se nisam uplašio.

Koliko je važno ne zaboraviti igrati se? I kako onda to „detinje“, „razigrano“ usmeriti u nekom zdravom i produktivnom smeru? Lako je umetnicima, a šta sa ostalima?

To što zaboravljamo da se igramo ubrzano nas stari. Nema izgovora, ni pod pritiskom života i obaveza se ne smemo odreći igre. Ona izaziva osmeh na licu, a iznutra zaista leči! Ni umetnicima u današnjim problematičnim ekonomskim uslovima nije lako da se igraju. Služiti umetnosti je velika privilegija, ali i jednako veliki teret. Možda je upravo ta neizvesnost nešto što nam ne dizvoljava da smrtno ozbiljno prilazimo problemima i životu uopšte.

Na čemu trenutno radiš i koji su ti planovi?

Svakog dana pojavi se po neki novi lik koji me inspiriše da nastavim sa radom na portretima od igračaka. Nekada pomislim da mi ne bi bilo dovoljno tri života da uradim sve što bih želeo u umetnosti. Zato ću joj skromno pokloniti ovaj jedan koji imam. Probaću da svojim asemblažima od recikliranih igračaka osvojim prvo Evropu, a onda i svet.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: