Kada premijer jedne države u koju je, uzgred rečeno, došao doslovno kao turist, putuje zemljom i raspituje se za poveći komad obradive oranice za svoje prijatelje, koje od milja naziva stranim investitorima, onda je to poprilično jasan dokaz da se radi o banana državi bez ikakvog kompasa, a o samopoštovanju da i ne govorimo. Jer kako drugačije nazvati zemlju u kojoj je poljoprivreda odavno sahranjena i prežaljena i u kojoj se svakodnevno zatvara na desetke farmi, a prvi čovjek države traži u komadu 10.000 hektara, mijenja zakone i angažira DORH, sve kako bi neimenovanom investitoru s Bliskog istoka osigurao zemljište na kojem bi trebao uzgajati profitabilne poljoprivredne kulture.

Javna je tajna da za takvim zemljištem već godinama tragaju i domaći investitori i poljoprivrednici, ali njega naprosto nema. Sve čega je i bilo danas je u rukama Todorićevog koncerna i još nekolicine veleposjednika. No kakva je to poruka seljacima i svim građanima ove zemlje koji svoje zemljišnoknjižne sporove vode desetljećima, koji ne mogu doći do državnog zemljišta za svoje farme, a o pomoći DORH-a mogu samo sanjati? Štoviše, s DORH-om imaju posla samo onda kada im stižu kazne i kada se protiv njih provode postupci zbog suludih birokratskih propisa. Poruka je da je naš seljak potpuno nebitan u razmjerima svjetske i regionalne ekonomije i da je njegov opstanak na vlastitim imanjima propala stvar. Jer da nije tako, premijer se ne bi raspitivao za zemlju nego za probleme i muke poljoprivrednika kojih je, nažalost, iz dana u dan sve manje. Zbog toga su se mnogi i nasmijali na bizarne upite Tihomira Oreškovića, vidjevši pred sobom prekupca koji za svog bogatog gazdu kupuje posjede po opustošenim zemljama.

Ali da ta priča nije samo tragikomična anegdota i da se iza ovoga kriju puno dublje namjere državnog vrha govore i zakoni koji se u posljednje vrijeme donose po ubrzanoj proceduri. Poljoprivredno zemljište, uz vode, praktički je još jedini resurs koji hrvatski građani posjeduju. U uvjetima potpunog uništenja poljoprivrede kao značajne gospodarske grane, poljoprivredno zemljište, koje godinama leži neiskorišteno diljem čitave zemlje, postaje laka meta krupnog kapitala iz čitavog svijeta. U rješavanje pitanja privatnog poljoprivrednog zemljišta krenulo se prije nekoliko godina, kada je zakonom propisana penalizacija neobrađenog zemljišta, kao sredstvo da se na legalan način vlasnike primora na prodaju. Kako to obično biva, takav pokušaj bio je samo probni balon za ono što gledamo danas, pa je takva zakonska odredba stavljena izvan snage, ali se od nje nikada nije zaista odustalo.

Uplitanje DORH-a u priču oko lakšeg sređivanja uvjeta stranim investitorima ima značiti samo jedno – ubrzanje izvlaštenja kada pojedino poljoprivredno zemljište zapne za oko nekoj od megakorporacija. S obzirom na to da DORH nije agencija za prometovanje nekretninama, ovakav zaključak nameće se sam po sebi, a ako ga dovedemo u vezu s dvama zakonima koji su nedavno doneseni, računica je više nego jasna. Naime, radi se o novom Zakonu o izvlaštenju i određivanju naknade, a zapravo o zakonu o eksproprijaciji, odnosno otimačini ili pljački, ili kako god kolokvijalno ljudi nazivali gubitak vlasništva. Dovoljno je da Vlada nešto proglasi strateškim investicijskim projektom, na primjer projekt “10.000 ha”, i da djedovina ode nekome od izabranih stranih investitora, koji može biti Monsanto ili neki drugi korporativni div. Za iste potrebe donesen je i novi Zakon o komasaciji poljoprivrednog zemljišta, koji izrijekom zadužuje DORH u provođenju njegovih odredbi. Po tom zakonu sasvim legalno možemo ostati bez djedovine na način da nam prvoklasnu zemlju zamijene onom najlošije kategorije, umanjeno za 20 posto površine, i još moramo podmiriti troškove komasacije koja je provedena protiv naše volje.

Imajući na umu stanje u državi i pravosuđu, možemo pretpostaviti da će biti neupućenih vlasnika, odsutnih, izbjeglih ili staračkih domaćinstava, bit će obavijesti na oglasnim pločama suda koje nitko ne čita, propuštanja rokova, izvlaštenja i upućivanja na parnicu oštećenih strana, koje nemaju novca za odvjetničke troškove i slično. S druge strane, možemo pretpostaviti da će investitori, nazovimo ih prigodno “10.000 ha”, imati dovoljno novca za angažman čitavih timova odvjetnika specijaliziranih za dugogodišnja suđenja. Znajući da DORH zastupa Republiku Hrvatsku pred sudovima, očita je nužda suradnje investitora i DORH-a kako se ne bi dogodilo da se investicije poput “10.000 ha” izjalove ili da, ne daj bože, bude kaznenih progona dobrih i brižnih investitora.

Sve ovo ukazuje na činjenicu da Oreškovićev mandat polako ali sigurno počinje dobivati konture koje su i zamišljene prije njegovog hitrog dolaska iz Kanade, a to je rasprodaja dobara i rušenje barijera za ulazak krupnog kapitala, nakon čega apsolutno ništa više neće biti isto.

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email