Imamo igara, ali ne i kruha

Piše: Ninoslav Kopač

Hrvatska nacija dobila je još jednu zabavu da bismo zaboravili ne sve muke koje su je snašle. Ta najnovija zabava zove se Rješenje Arbitražnog suda iz Haaga o razgraničenju Hrvatske …

Hrvatska nacija dobila je još jednu zabavu da bismo zaboravili ne sve muke koje su je snašle. Ta najnovija zabava zove se Rješenje Arbitražnog suda iz Haaga o razgraničenju Hrvatske s Republikom Slovenijom. Hrvatska je još prije nekoliko godina raskinula suradnju s tim sudom, jer su hrvatski tajni agenti snimili razgovor jedne slovenske funkcionerke sa sucem Arbitražnog suda u kojem mu je davala instrukcije kako da sudi i koja bi odluka najviše odgovarala Sloveniji. Elem, mi smo sud ignorirali i ne priznajemo presudu, međutim sud je maknuo korumpiranog člana, izmijenio vijeće i donio odluku. Naša vrhovna vlast kaže da ne priznaje njihovu presudu i da se u bilateralnim razgovorima trebamo dogovoriti sa Slovenijom o razgraničenju.

Ta odluka narod zabavlja već tjedan dana, a u toj zabavi veliku ulogu zauzima štampa, koja na prvim stranicama piše o tome što se događa u Savudrijskoj vali. Budući da dobro poznajem geografiju, pogotovo hrvatsku, nikada nisam čuo za Savudrijsku valu. Pogledao sam sve detaljne zemljopisne karte Hrvatske, ali takova vala na njima ne postoji. Postoji Piranski zaljev, a na jednom rtu, koji pripada Hrvatskoj nalazi se svjetionik Savudrija koji je najstariji svjetionik na Sredozemlju. Područje oko tog svjetionika zove se Savudrija i na njemu živi oko 253 stanovnika, prema podacima iz 2011. godine. Vlada se odmah digla na zadnje noge, jer prema Presudi Arbitražnog suda, Slovenija je dobila tri četvrtine Piranskog zaljeva i preko hrvatskog teritorijalnog mora izlaz na otvoreno more. Prema tome, desetak ribara iz „Savudrijske vale“ u Piranskom zaljevu neće moći ribariti gdje ih volja, a o njihovim mrežama brinu i hrvatski mediji, koji svakodnevno pišu o novonastaloj situaciji i problemima koje imaju naših nekolicina ribara, koji i danas tvrde da nikada sa Slovencima nisu imali problema i da su se družili i zajedno ribarili. Ali mi ne damo „svoje“ i ako bude trebalo, ratovat ćemo za milju mora od nekoliko hiljada koliko ih Hrvatska ima. Dnevno se broji koliko je slovenskih policijskih brodova viđeno u Piranskom zaljevu, a ovih se dana pojavila jedna od dvije topovnjače koliko ih Slovenije ima. Mediji i vlada zagrijavaju atmosferu ni oko čega, a „domoljublje“ ključa. Vlade pripremaju razmjenu diplomatskih nota, međutim, mislim da od njih neće biti nikakve koristi, jer nitko u vladama nije muzikalan, pa im džabe note.

Arbitražni sud nije samo odlučivao o „Savudrijskoj vali“ već je rješavao i probleme koja Hrvatska sa Slovenijom ima oko kopnene granice. Tu je Hrvatska bolje prošla i dobila sporne kopnene teritorije i zbog toga, naravno, smatra Arbitražu pozitivnom. Domoljublje s jedne i druge strane ključa, a Hrvati zaboravljaju da je jedna trećina stanovništva gladna. U „cirkusu“ oko Piranskog zaljeva i tišini je vlada donijela nekoliko zakona i odluka. Ne može naći milion za lijekove koji bolesnoj djeci mogu spasiti život, ali je pronađeno petsto miliona kojima će povećati braniteljske mirovine, pa će neki dobiti povećanje i do 5 hiljada kuna. Vama, sirotinjo koji ste drirali 35 godina i više, 5 pet hiljada je nedostižna mirovina, koliko će povećanje dobiti neki koji nisu odradili niti dana radnog staža u „lijepoj našoj“.

Za vrijeme kriza u starom Rimu, carevi su, da bi primirili narod, priređivali besplatne igre u Arenama i dijelili kruh. Po tome je postala i poznata izreka: „Kruha i igara“. Eto, i kada bi se pitali koja je razlika između Hrvatske i starog Rima (po tom pitanju), nije skoro nikakva. Nama vlast priređuje igre, ali uskraćuje kruh. Kažu da kruh i nije previše zdrav, pa se neki od onih koji potroše nekoliko stotina hiljada kuna za svoj ćeif pitaju zašto narod ne bi jeo nešto drugo, nego kruh. Stvarno! Narod ih i demantira, jer ponekad u kantama za smeće pronađu i nešto drugo, što presiti nisu mogli pojesti, pa su bacili u kante za smeće.

To je hrvatska žalosna stvaranost. Oni koji su lomili kičmu i izgrađivali državu, koju je vlast, ne unazadila, nego uništila, jedva uspijevaju preživjeti od penzije do penzije i šute, jer još se nadaju boljem, a u narodu ključa kao u ekspres loncu.

Nedavno sam pročitao tekst jednog američkog novinara koji dobro poznaje situaciju u Hrvatskoj. On između ostalog piše da svaka država ima mafiju, ali da je kod nas obratno. Mafija ima Hrvatsku! Najveće mafijaške organizacije su velike političke stranke, pogotovo HDZ, čijim članstvom se čovjek vrlo lako može obogatiti. HDZ je Hrvatskoj pokrao nekoliko milijardi dolara, što je za ovakvu malu državu više no previše. Svi koji su vladali strankom na ovakav ili onakav način su se obogatili. Tuđman je svoju obitelj osigurao za nekoliko generacija, prije no što je smrću izbjegao Haški sud za ratne zločince. Međutim, kako neki od članova njegove obitelji troše, pitanje je da li će im biti dostatno do kraja života. Sanadera ne treba niti spominjati, pa i Jadranka Kosor uselila je u stan dvojice Srba, od kojih je jedan izvršio samoubojstvo. Tu je i Šeks koji je nedavno, osim prijatelja, izdao i knjigu. On je od osječkog siromašnog disidenta ulaskom u HDZ dogurao do jednog od bogatijih ljudi. Ne zaboravimo Matu Granića i mogao ih tako nabrajati u nedogled, što nema smisla, ali zaključak je jasan: Kod nas mafija ima državu!

 

 

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije P-portal portala.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: