Sa profesorom Humanističkih studija Univerziteta u Podgorici i nekadašnjim dekanom Fakulteta političkih nauka u Beogradu, Ilijom Vujačićem, razgovaramo o političkim prilikama u Crnoj Gori, nekada i danas, o Jakovu Milatoviću, novom predsjedniku Crne Gore i o skorim parlamentarnim izborima u ovoj zemlji.

Crnogorsko društvo prošlo je mnoge promjene u posljednja tri desetljeća, poput drugih južnoslavenskih društava u regiji. Ako biste ga u osnovnim crtama željeli skicirati, kako bi na toj skici ono izgledalo danas?

Crnogorsko društvo je već trideset godina razjedinjeno i duboko podijeljeno društvo. Ustavni i politički poredak su destabilizovani, sa nedjelotvornim i obesmišljenim institucijama u dugotrajnoj vaninstitucionalnoj vladavini. Crnogorsko društvo je puno paradoksa, od kojih je najveći da je država ustavno postavljena kao građanska država, ali je visoko etnicizirana politička zajednica sa nekonsolidovanim političkim poretkom.

U čemu u Crnoj Gori leži napetost između pojma građanske države i etničke zajednice?

Crnogorsko društvo je multikulturna zajednica u kojoj za tri decenije nije demokratski odgovoreno na osnovna pitanja: ko smo i zašto smo zajedno? Politička zajednica je ostala bez relevantne teorije političke modernizacije i bez odgovarajućeg samorazumijevanja i suočavanja sa napetošću koja postoji između društvenog principa multikulturalnosti i političkog principa građanstva, sa njihovim suprotstavljenim političkim implikacijama. U tom suočavanju sa ovom napetošću crnogorski građani će morati da shvate da crnogorska multikulturalnost i građanstvo zahtijevaju da se politička zajednica oblikuje kao zajednica građana/državljana koja apstrahuje svako partikularno obilježje građanina (etničko, vjersko, lingvističko, zavičajno), bez negiranja ili potiskivanja ovih kolektivnih identiteta. Jedino na taj način Crna Gora može izaći iz balkanske alternative: nacionalizam ili multikulturalizam.

Fluidni identitet

Koliko je ideal građanske države u Crnoj Gori zaista moguć?

Da se razumijemo, ni društva sa stoljećima dugom demokratskom tradicijom nisu uspjela naći potpuno zadovoljavajući politički odgovor na činjenicu kulturnog pluralizma i prava na različitost, a da se ne dovede u pitanje druga osnovna vrijednost – jedinstvo političke zajednice. Nesumnjivo je da to stvara osobeno polje neizvjesnosti čak i kod građana modernih ustavnih demokratija, naviknutih na širok moralni i politički konsenzus, njegovan u normativnom okviru liberalne demokratije i njene univerzalističke građanske političko-pravne arhitektonike valjano uređenog poretka. Ta neizvjesnost multiplikuje se u demokratski nerazvijenom društvu kao što je crnogorsko, bez bazičnog demokratskog konsenzusa. To je tim teže za društvo koje je tek prvi put u svojoj istoriji doživjelo demokratsku smjenu vlasti.

Politički, što da se radi, kada je Crna Gora u pitanju?

Krajnji je trenutak da se zajednički i konsenzualno istraži u kojim uslovima, kojom dinamikom i kojim strategijama nenametnute društvene integracije bi crnogorsko društvo moglo da zadovolji principe konstitucionalizma, vladavine prava, demokratije i poštovanja različitosti i da se dosljedno organizuje i učvrsti kao država svih svojih građana, kroz demokratski dijalog i zajedničku odluku svih svojih kulturnih i nacionalnih identiteta. Uvjeren sam da je Crna Gora sposobna da svoj kulturni pluralizam uređuje na ustavnim temeljima građanske države – u cilju ostvarivanja jedinstva, bez dovođenja u pitanje identitetskih različitosti. Mislim da je ona u stanju da sa trajnim rješenjima ustanovi demokratski politički poredak, na osnovu demokratskog promišljanja i svjesne odluke svih njenih građana i nacionalnih zajednica o uspostavljanju i konsolidovanju liberalne, konstitucionalne, ograničene, tržišne demokratije.

Iskustvo Jugoslavije ostavilo je različite tragove u državama nastalih poslije nje. Kako je to iskustvo bivše države djelovalo u crnogorskom društvu?

Postoji jedno zajedničko iskustvo za države nastale na razvalinama SFRJ: svoju izgradnju nacije i države zasnivale su na antijugoslovenstvu i tako legitimisale svoje osnivačke mitove i nastojale da skinu sa leđa breme jugoslovenskog iskustva, ne priznajući da ih je iskustvo konfederalizovanja i jačanja republičkih „državnosti“ od 1974. uveliko pripremilo za procese osamostaljivanja. Crna Gora se u tom smislu razlikuje od drugih, iako se nerijetko zaboravlja ili bar nedovoljno ističe, da je upravo SFRJ bila rodno mjesto reafirmacije crnogorske nacije, a djelimično i njene državnosti. Drugo što posebno razlikuje Crnu Goru od drugih postjugoslovenskih država je to što je ona dosljedno čuvala i iskreno razvijala antifašističko nasljeđe Jugoslavije.

Postoji već dugi niz godina u svijesti javnosti u regiji misao o podjeli na „dvije Crne Gore“: na prvu federalističku, kasnije suverenističku Crnu Goru i na drugu, blisku srpskom kulturnom i političkom korpusu. Ukratko: kakva je dinamika odnosa ove dvije struje u novije vrijeme?

Crnogorsko društvo je podijeljeno po raznim šavovima (ekonomsko-socijalnim, političkim, etničkim) centriranim uglavnom oko njenog istorijskog „identitetskog usuda“, poznatog kao „fluidni identitet“ Crnogoraca. Ne ulazeći u duboke istorijske, spoljnopolitičke i kulturološke razloge ove činjenice, to je najtemeljnija odlika njenog aktuelnog političkog identiteta i glavni izazov njenom funksionisanju kao stabilne demokratske političke zajednice, izražavajući se politički u podjeli na „dvije Crne Gore“. Uprkos „dramatici“ političke dinamike u posljednje tri godine, započeti procesi demokratizacije će na duži rok voditi ka tome da će ova dinamika „dvije Crne Gore“ sve manje određivati političke tokove u Crnoj Gori, na šta ukazuje i opadanje podrške građana ekskluzivističkim razumijevanjima identiteta Crne Gore, u pravcu davanja podrške inkluzivnom konceptu jedinstvene Crne Gore.

Posljednja dva izborna ciklusa, 2020. i 2023. godine, bila su za promatrače nabijena naročito dramatičnim događajima. Kako su izgledale dubinske energije koje su djelovale na povišeni intenzitet ovih dvaju izbora?

Proces demokratizacije nije nešto što počinje i završava se izborima. Naprotiv, tek tada predstoji dug put modernizacije i kulturne i političke transformacije društva, čega nisu svjesni ni nestrpljivi podržavaoci „nove vlasti“, ni razočarani predstavnici „stare“. Prvo se mora naglasiti da je veliki uspjeh svih u Crnoj Gori što je prva smjena vlasti nakon trideset godina ostvarena mirnim putem na demokratskim izborima. I to je nesumnjiv uspjeh svih onih koji su učestvovali u tim procesima, i onih koji su smijenjeni i onih koji su došli na vlast.

Ekonomija u prvom planu

Kako će nakon ovih dvaju izbora izgledati taj dugi proces demokratizacije?

Taj proces izgleda tako da pobjednici nastoje da ubrzaju procese prenosa vlasti, a pobijeđeni da ih uspore. I u tim procesima je ponovo pozvana u pomoć stara oprobana formula etnifikacije, tako da su stara i nova vlast identifikovane sa određenim nacionalnim predznacima. Uz to je išao i elemenat kohabitacije, tadašnjeg predsjednika države Đukanovića i crnogorskog parlamenta, koji je dodatno usložnjavao procese prijenosa vlasti. Pa ipak, uprkos nekim, ne bih rekao dramatičnim, nego trenucima sa povišenom političkom tenzijom, ipak je očuvan građanski mir. Vidimo da iz izbora u izbore opada mobilizacijska moć etnifikacije i da se glasači sve više okreću vanetničkim pitanjima ekonomskog standarda, evropezacije i demokratizacije. Za očekivati je da predstojeći parlamentarni izbori ovog juna mjeseca dovedu do još većeg dezetnifikovanja javnog prostora.

Nedavni izbor mladog političara Jakova Milatovića za predsjednika Crne Gore stvorio je gotovo iznenada dojam o pomirenju različitih struja i o konsenzusu građana prema većoj koherentnosti političkog života u Crnoj Gori. Kako to objašnjavate?

Prvo, radi se o ličnosti koja je, poslije lokalnih izbora 2022. godine i pobjede njegove stranke „Evropa sad“ u Podgorici, na djelu pokazala tu svoju namjeru da djeluje kohezivno, nudeći učešće u vlasti svim reformskim političkim snagama. Radi se o političaru sa drugačijim, modernim, političkim senzibilitetom u odnosu na „stare vukove,“ koji su zaslužili da odu u političku penziju. Konačno, njegova popularnost zbog ekonomskog programa promovisanog prije dvije godine je možda i najsnažniji razlog njegovog uspjeha. Ne treba isključiti ni činjenicu da su pobjedu u drugom krugu predsjedničkih izbora donijeli glasači koji su glasali protiv Đukanovića, a ne za Milatovića.

Što predviđate u predsjedničkom mandatu Jakova Milatovića?

Ne treba da žurimo sa predviđanjima. Njegova spremnost za djelovanje ka političkom mirenju suprotstavljenih društvenih i političkih snaga, nadilaženju političkih jazova i iniciranju opšteg društvenog konsenzusa je očigledna, ali su njegove nadležnosti ograničene i on neće imati mogućnost da djeluje na način na koji je djelovao prethodni predsjednik. Sve će ipak zavisiti od nove konstelacije snaga poslije izbora u junu. Ako, kao što se očekuje, stožer vlasti bude „Evropa sad“ i Milatović bude imao dovoljno uticaja u sopstvenom pokretu, što, opet, nije zagarantovano, a sastav parlamenta bude kreiran sa jasnom proreformskom većinom, a vlada sa čvrstom evropskom orijentacijom, i njegove inicijative će imati odjeka. Ukoliko se, međutim, ne steknu sva ova tri uslova, njegovi apeli i djelovanja na pomirenju i traženju širokog konsenzusa biće nedjelotvorni. Dakle, sve zavisi od političkih pregrupisavanja na parlamentarnim izborima i poslije njih.

Kako bi to novo pregrupiranje političkih snaga u Crnoj Gori, nakon parlamentarnih izbora u junu, moglo izgledati?

Lokalni izbori u Podgorici su pokazali da je pokret „Evropa sad“ nesumnjivo u usponu kao nova politička snaga, za koju se očekuje da će biti stožer buduće vlasti. Demokratske perspektive Crne Gore zavisiće od spremnosti pobjednika parlamentarnih izbora da dijele vlast (što je sam Milatović već demonstrirao poslije lokalnih izbora u Podgorici), ali i nemogućnosti ove nove političke opcije da zadominira političkim prostorom i perpetuira sistem sa dominantnom partijom, koja monopoliše svu vlast. Dobro bi bilo da se taj pokret i nakon ovih izbora postavi kako se Milatović postavio poslije podgoričkih i da otvori prostor za druge učesnike u vlasti. Ne bi bilo dobro da na krilima euforije nakon tih izbora zaborave da je njihov kandidat na predsjedničkom mjestu zahvaljujući podršci mnogih političkih aktera. Vjerujem da su svi politički akteri u Crnoj Gori shvatili poslije 30 godina da je za Crnu Goru, ali i za sve njih pojedinačno, važno da se vlast dijeli i da se prave kompromisi, čega do sada nije bilo. Ovo će otvoriti prostor za razborito razmišljanje i zreli razgovor o zajednici, društvu i državi, za razliku od navijačkog zagovaranja dva suprotstavljena nacionalistička narativa, što je do sada određivalo crnogorsku javnu sferu.