Igor Đorđević: Sve važne teme su i bolne

Piše: Olivera Radović

„Gotovo svaka važna tema je i bolna tema. Niče negde kaže da se čovekov karakter meri i po tome koliko istine može da prihvati. A reakcije društva će biti sigurno jake, takva je i tema. Ali na to smo računali… Neuspeh bi bio da reakcije izostanu“, kaže Đorđević o filmu Dara iz Jasenovca

igor đorđević

„Pokloni mi riječi, Gospode, krupne i zamašne ko brda himalajska, silne i moćne ko nebeski gromovi…” reči su „Molitve” Petra Kočića koje u filmu „Slepi putnik na brodu ludaka” o njegovim poslednjim danima u beogradskoj duševnoj bolnici izgovara glumac Igor Đorđević. Iako je kao prvak Drame Narodnog pozorišta odigrao mnoštvo kompleksnih, zapaženih i nagrađivanih uloga, široj publici je tek sa ovom njegovom glavnom filmskom ulogom postalo jasno da sе radi možda i o najboljem glumcu srednje generacije u čijoj interpretaciji reči zaista dobijaju silinu i moć, zamah i zanos.

Usledila je glavna uloga u dramskoj seriji scenariste Nikole Pejakovića „Meso”, koju je režirao Saša Hajduković, kao i ekranizacija Ćosićevih „Korena”, gde je maestralno izneo lik Đorđa Katića i još jednom pokazao zavidan glumački raspon i redak talenat. Uz brojne druge televizijske uloge, trenutno na sceni svoje matične kuće čeka nastavak sezone u kojoj tumači naslovnu ulogu u novoj predstavi „Kaligula” i predaje na Akademiji umetnosti u Beogradu. Nakon izolacije koju je s porodicom proveo na imanju nadomak Topole, ne skriva koliko mu je ta pauza prijala.

– Svi skupa smo trpeli i preživljavali jedan ritam koji je sve samo nije normalan i nije zdrav. E sad, da li će ova pauza da utiče na naš budući način života, videćemo. Nadam se da će nas ovo bar malo promeniti. Znate, kad ste u toj centrifugi koja se zove posao i život, od te vrtoglavice ne možete više ni da normalno rasuđujete. A ovo povlačenje ručne, zaustavljanje na par meseci pokazalo nam je da je mnogo vremena i stresa odlazilo na neke stvari koje nam uopšte nisu bile potrebne. Umesto da se posvetimo stvarima koje su stvarno bitne. Šta je bitno na kraju. Da budeš ispunjen i zadovoljan i da tu energiju širiš na svoje najbliže okruženje i porodicu, a ne da stalno juriš za nečim. Meni je u tom smislu ova pauza bila korisna, a videćemo koliko ću izdržati sa tim stavom.

Kultura je u ovom prethodnom periodu živela „online”. Šta dobijamo iz spoja teatarske scene i ekrana? Popularizaciju pozorišta ili okrnjen pozorišni čin?

I jedno i drugo, ja mislim. Mislim da je pozorište imalo iluziju da čini nešto, da se nije skroz ugasilo. A s druge strane, veliku je i štetu to nanelo, jer su te predstave zaista loše snimljene i ne mogu da prenesu pravi doživljaj kao kad predstavu gledate uživo. Predstave koje su se snimale recimo 70-ih ili 80-ih mnogo su bolje snimane nego danas iako imamo bolju tehnologiju. Tom poslu snimanja se pristupalo profesionalnije, sada se sve odrađuje. I jesmo u vremenu kad se stvari odrađuju.

igor đorđević
Igor Đorđević kao Đorđe Katić u Korenima

Ostvarili ste veoma upečatljive pozorišne uloge i osvojili prestižne nagrade. Na koju ulogu ste najviše ponosni?

Nisam ponosan, ne razmišljam na taj način, gledam da radim to kako dolikuje i da svu svoju pažnju posvetim predstavi koju igram i da sam 100% u njoj, da ne razmišljam o tome kako je to prošlo i šta će da donese. Jer pozororište se, kao i život, dešava sad, zato snimke predstava i jesu neka vrsta skrnavljenja, neka neprirodna tranzicija. Možda bih pre znao da kažem u kojim ulogama nisam uživao, mada to nikako nije moglo da se vidi…

Kad smo kod takvih uloga, igrali ste ozloglašenog Ante Vrbana u prvom igranom filmu o Jasenovcu, „Dara iz Jasenovca“, koji će ove jeseni biti premijerno prikazan. Kako ste se izborili s takvim karakterom?

Nisam se borio, razmišljao jesam da li mi je uopšte potrebno da ulazim u tu vrstu psihologije. To je veliki izazov i košta glumca. Na kraju sam shvatio, i u razgovoru s Gagom Antonijevićem, da ta priča mora da se kaže i da su ti ljudi postojali. I da ti ljudi, a pod „ti ljudi” mislim na pad čoveka, to postoji i ne treba o tome ćutati. Čovek može da bude i zver i mene je zanimalo glumački kako se to postiže, da malo iseciram tu dušu, da vidim šta zapravo čoveka natera na to…

Je l’ Vas uplašilo ako ste u sebi našli odgovore na ta pitanja?

I jeste i nije me uplašilo. Ceo ljudski rod ima to u sebi. Ako hoćete moje tumačenje, od izbacivanja čoveka iz raja, od te biblijske priče se to u čoveku rodilo, ta neka egoistična, bolesna crta, odrođavanje od sebe samog. Dosta sam zlikovaca odigrao, od Ričarda 3. do Kaligule. Intrigantno je to zašto ljudi rađe gledaju zlikovce nego dobre ljude, zašto naša civilizacija to traži… Zašto loša vest brže prodaje novine nego dobra. Primetili ste da to tabloidi znaju. Zato što ego ne zna šta da radi sa lepim i dobrim stvarima. Njegova hrana je negativnost.

Često se pristup bolnim istorijskim temama pojednostavljuje.

Ne smemo ostaviti to kao neku tabu temu, to bi bilo najgore, o svemu se mora razgovarati. Zbog nas. Pritom ne gledam na to kao na priču o tome šta su Hrvati uradili nama i sad mi upiremo prstom u njih, ja to barem tako nisam doživeo. Taj Ante Vrban je čovek pre svega, nije bitno da li je Srbin ili Hrvat, Koreanac, to je nebitno. Bitno je da je ljudsko biće spremno da počini takva sumanuta zlodela, i koju vrstu zadojenosti i kolektivnog ispiranja mozga mora da pretrpi pa da počini takve zločine. Taj film, i svi filmovi na tu temu treba da budu opomena svima kako lako čovek može da podivlja. Jer kolektivni ego mora da ima neprijatelja, na tome se pumpa.

Ovo je prvi igrani film o Jasenovcu. Znate da će, kakav god da bude, izazvati burne i oprečne reakcije?

Ne marim za to. Gotovo svaka važna tema je i bolna tema. Niče negde kaže da se čovekov karakter meri i po tome koliko istine može da prihvati. A reakcije društva će biti sigurno jake, takva je i tema. Ali na to smo računali… Neuspeh bi bio da reakcije izostanu.

Šta je osnov tolike Vaše glumačke zrelosti? Pokazali ste da možete da iznese vrlo kompleksne uloge.

Ne znam, ja nemam taj osećaj zrelosti, ja sam samo najpoštenije i najbolje što sam mogao radio na akademiji, učio od profesora, najviše od moje profesorke Vide Ognjenović, a onda i kroz profesionalnu karijeru, trudeći se da budem fanatično posvećen tome što radim. I trudio sam se da ispoštujem taj neki dar koji možda da imam. Svaki čovek na ovoj planeti ima dar za nešto. To je istina. Pitanje je vašeg odnosa prema njemu. Što kaže Aca Popović u jednom intervjuu: neko ko ima talenat sa nožem, može da postane mesar, a može da postane hirurg.

Mene su uvek zanimali ljudi i njihovo ponašanje. To zašto se neko ponaša na određen način. Različitost među ljudima, to me i dan danas uzbuđuje, to da ne postoje dva ista čoveka na ovom svetu, a da smo zapravo svi isti. I mislim da je gluma najbolja disciplina da to najdublje istražite.

igor đorđević
Igor Đorđević u ulozi Petra Kočića

I pred kamerama ste izneli vrlo kompleksne, a različite karaktere, ali tek u poslednje vreme malo intenzivnije snimate. Zašto? Nije bilo vremena, prilike, želje?

Nisam to izbegavao, prosto na neke prilike ne možete da utičete. Bilo je trenutaka kada sam želeo da se oprobam pred kamerama, mi svi završavamo pozorišnu akademiju, a niko nas ne priprema za glumu pred kamerama i to je veliki propust. Međutim, toliko se malo snimalo da su producenti išli na sigurno, radili sa već poznatim i proverenim glumcima. Sad se to mnogo promenilo.

Kažu mnogi da se ovoliko nije snimalo još od partizanskih filmova. Ali se zaista radi i o kvalitetnoj produkciji.

Istina, pokazali smo da imamo i talenta i sposobnosti, isplivavaju i neka nova glumačka imena. Mene te nove okolnosti raduju, i zbog svojih studenata koji već sada imaju neke ponude i prilike koje su mojoj generaciji u njihovim godinama bile nezamislive. Čak i kad se radi o nekim žanrovima koje u originalnosti ne odskaču, kao glumac možete da napredujete.

Beogradsko Narodno pozorište, Vaša matična kuća, ove godine je nakon pauze od 38 godina gostovalo u zagrebačkom HNK. Čini li Vam se da je kulturna saradnja u regionu počela da se intenzivira?

Ja bih voleo, nema razloga da stvaraoci u kulturi, koji su i tokom rata bili najglasniji u smislu prevazilaženja sukoba, ne obavljaju taj zadatak. Tome, pored ostalog, kultura i služi. Ne da potencira razlike i granice, nego upravo suprotno.

Žao mi je što su te razmene retke, nema razloga da ne postanu rutinske i normalne, a ne tema ovog našeg razgovora. Ali mi stalno zalazimo u neku politiku koja nam nikad nije bila jača strana, kod nas je ona dosta kratkovida i pogrešna. Vlastodršci sa svih strana radije podgrevaju rivalitet, valjda sebično verujući da će im to doneti popularnost na domaćem terenu. Tako stalno podgrevaju najniža ljudska osećanja i na tome profitiraju. Opet se vraćamo na kolektivni ego i potrebu za mržnjom i neprijateljem. Meni samo nije jasno zašto ljudi i dalje nasedaju na te priče. Očigledno evolucija čoveka nije još odradila posao, jer ako smo mi ovakvi – gotov proizvod, onda smo u problemu.

Pored pozorišne i filmske, odnosno televizijske karijere, bavite se i pedagoškim radom. Gde se najbolje snalazite?

Ne znam da li se uopšte snalazim (smeh). Ali me inspiriše da radim sa mladim ljudima, da upoznam tu generaciju koja je odrasla na potpuno drugim vrednostima. Zanima me kako se snalaze, kako doživljavaju glumu, a i meni pomaže da se vratim na neke izvore koje sam možda zaboravio, često se čovek zatekne da radi na nekom mehanizmu koji je zarđao, I taj dodir s mladim ljudima mi pomaže da se borim protiv apatije. Ali uživam da sa njima zajedno istražujem i eksperimentišem u glumi.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: