Ideološke kosti podjela

Piše: Dušan Cvetanović

Izjava Kolinde Grabar Kitarović o Srbima kao političkim Hrvatima izazvala je, prije svih, reakciju Milorada Pupovca, a onda se retorika straha prenijela i na ostatak javnog prostora

Netom završeni predsjednički izbori doveli su na Pantovčak (ili u Visoku ulicu) Kolindu Grabar Kitarović, istaknutu članicu HDZ-a i bivšu pomoćnicu glavnog tajnika NATO-saveza. Iznenađujuće ili ne, u drugom izbornom krugu porazila je anemičnog Ivu Josipovića, koji se u pokušaju da se dodvori svima i svakome zamjerio velikom dijelu vlastitog biračkog tijela i nakon jednog mandata dobio otkaz.

Ono što je ključno, njen dolazak na mjesto predsjednice neće rezultirati nikakvim značajnijim promjenama, nikakvim kopernikanskim obratom u unutarnjoj i vanjskoj politici, obrani… S obzirom na strukture iz kojih dolazi, jasno je da se radi o sličnom kalibru političara kakav je bio i Josipović, a sudeći prema porukama iz kampanje, među njima nema velikih razlika u promišljanju najvažnijih, prije svega ekonomskih pitanja. Upravo ta jednakost, ta istost i pripadnost istoj političkoj eliti, samo razmještenoj u suprotne tabore, stvara potrebu za proizvodnjom sukoba bilo koje vrste, kako bi se u javnost poslala poruka o postojanju dva čvrsto suprotstavljena bloka, razjedinjena po svim pitanjima. Takvo stanje stvari pokazalo se i u drugom krugu izbora za predsjednika države, kada su ekonomske teme potpuno pale u drugi plan, a kampanja se svela na ideološko prepucavanje i proizvodnju straha kod birača od pobjede one druge strane. Tisuće birača izašle su na birališta samo s jednom idejom: da ne pobijedi Kolinda Grabar Kitarović, odnosno da ne pobijedi Ivo Josipović.

Takva atmosfera donijela je i prve rezultate, pa su mediji filozofiranje nove predsjednice o Srbima kao političkim Hrvatima dočekali s radošću i odmah zakotrljali lavinu komentara o neoustašizaciji Hrvatske kao političkom smjeru kojim će nas ona povesti, potpomognuta svojim političkim tvorcima Tomislavom Karamarkom i Milijanom Brkićem. Scenarij je jasan: stvara se ideološki blok i dimna zavjesa ispod koje stravični ekonomski problemi i socijalne nepravde nemaju nikakvu šansu biti predmetom rješavanja.

Izjava Kolinde Grabar Kitarović o Srbima kao političkim Hrvatima izazvala je, prije svih, reakciju Milorada Pupovca, a onda se retorika straha prenijela i na ostatak javnog prostora, pa sada svakodnevno slušamo komentare da je “Srbima bolje da počnu pakirati kofere” i da nas čeka reafirmacija devedesetih, što nema uporišta kako u zdravoj pameti tako ni u realnim događajima u političkom prostoru.

Iako nas ne čeka povratak u devedesete, čeka nas nešto gotovo jednako tako teško, nešto što će građani, neovisno o tome jesu li Srbi ili Hrvati, podnijeti puno teže od bilo kakvog proustaškog lupetanja politikanata – čeka nas najgora ekonomska godina u posljednjih deset, s velikim izgledima da sljedeća bude još gora, a ona iza nje ista takva. Gotovo da smo uvjereni da će razlozi za pakiranje kofera debelo pretezati na stranu neizdrživog ekonomskog terora koji se vrši nad građanima, počevši od nezaposlenosti, ovrha i blokada računa, pa sve do slučaja franak koji će zaviti u crno preko 300.000 građana.

Došlo je vrijeme da se ideološke kosti podjela konačno dekonstruiraju i da se pokaže njihova stvarna namjena u političkom prostoru – onemogućavanje svakog razumnog dijaloga o ključnim egzistencijalnim i socijalnim pitanjima, blokiranje svakog razvoja i mogućnosti boljeg život na ovim prostorima. Sve što je potrebno da se rasprava o nužnosti promjene ekonomskog modela minorizira i zaguši u javnom prostoru fabriciranjem sukoba oko realno potpuno nebitnog ideološkog pitanja, koje najčešće ne odmiče od infantilnog i debilnog diskursa ustaše – partizani. Bilo je pomalo degutantno slušati televizijska sučeljavanja kandidata za predsjednika države, ne zbog njihovih odgovora, nego zbog količine postavljenih pitanja koja nas već dvadeset godina drže u ovoj kaljuži, sa statusom koji se sve više približava zemljama trećeg svijeta. Ustaše i partizani, “Za dom spremni”, crkva, abortus, LGBT brakovi – redala su se pitanja kao na traci i služila kao eliminacijska. Postalo je nebitno jesi li za ovaj ili onaj ekonomski ili socijalni model, jesi li za rasprodaju državne imovine ili nisi, ali zato krivi odgovor na pitanje o financiranju Crkve znači trajnu diskvalifikaciju kod ogromnog dijela birača. Ista je stvar i s ostalim svjetonazorskim pitanjima koja su, da stvar bude gora, vrlo dobro uređena postojećim zakonskim propisima, ali to ne predstavlja nikakvu zapreku da se ona stalno i iznova potenciraju kao ona o kojima ovisi opstanak planeta.

Upravo je to razlog zašto je 300.000 glasača u prvom krugu odbilo takvu politiku, takvu retoriku i dalo glas nekome tko na pitanje o “Za dom spremni” odgovara: “Ne želim odgovoriti na to pitanje.” Ne zato što se radi o prikrivenom protofašistu koji ne želi po tom pitanju gubiti glasove birača s oba spektra, nego upravo radi uvođenja novog, društveno odgovornog, političkog ponašanja u kojem se ono što je nebitno gura u zapećak, a ono što je za većinu građana ključno izvlači na površni i stavlja pod svjetla reflektora. Mediji, koji već dva desetljeća žive od prodaje takve zatrovane retorike, dočekali su takve izjave na nož, ali upravo je to razlog da se zauzme takav stav i jednom zauvijek slome infantilne ideološke podjele koje nas drže u stanju siromaštva i vječnih sukoba.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: