Nedavno sam upitao jednog prijatelja da li zna tko je bio Juraj Križanić po kome se zove ulica u kojoj su smještene najpoznatije zagrebačke gimnazije. Kao iz topa je ispalio da je to bio osnivač tih gimnazija. Možda to mnogi i misle, ali Juraj Križanić je bio katolički svećenik rođen u prvoj polovici 17. stoljeća. Bio je opsjednut idejom sveslavenstva, te je zbog te svoje ideje doživio mnogo tragičnih događaja i osporavanja, da bi život završio kao poljski vojnik prilikom opsade Beča 1683. Križanićevo jugoslavenstvo i njegovo zalaganje za slavensku uzajamnost zasnivalo se na spoznaji da bi za oslobađanje Južnih Slavena, koji su u to vrijeme živjeli razjedinjeni i porobljeni od Austrijanaca, Mađara i Turaka, bilo potrebno njihovo ujedinjenje u zajedničkoj borbi za slobodu. Na čelu te borbe i jedinstva vidio je Rusiju kao najveću i slobodnu slavensku državu. Kao zagovornik tih ideja nije bio prihvaćen ni na zapadu, a ni u Rusiji. Крижанич, Юрий, kako su ga Rusi zvali, prilikom svog drugog boravka u Rusiji 1661. godine, carskim ukazom prognan je u Sibir u kojem je proveo 15 godina. Za Ruse je važio za vatikanskog špijuna, iako je u sibirskom Tobulsku napisao i Rusku gramatiku. Kao najbolji poznavalac crkvene literature, zapadne i istočne, te iz vlastitog iskustva promatrajući posljedice vjerskog razdora između Hrvata i Srba, te između Poljaka i Rusa, već prije tristo godina, ovaj za nas, očito, dugovječni problem tretirao je za ono vrijeme na jedan nevjerojatno napredan način, otkrivajući te sukobe u borbi predstavnika dviju crkava oko svjetovne moći i vlasti. Smatrajući te sukobe nepotrebnim i štetnim, što i danas mnogi smatraju, rješenje je vidio u ujedinjenju i izmirenju dviju crkava. Za jedne Vatikanski špijun, za druge ruski, kraj života dočekao je proganjan i zanemarivan. U mnogo čemu sličan ljudima koji danas pokušavaju smiriti sukobe između Hrvata i Srba i nisu dobrodošli i proglašavaju ih ili špijunima ili neprijateljima svog vlastitog naroda.

Ali, nije samo Križanić širio ideje o sjedinjenu Južnih Slavena. Prvom polovinom 19. stoljeća hrvatski intelektualci i umjetnici okupili su se oko ideje o ujedinjenju Južnih Slavena u tadašnjem Ilirskom pokretu (Slaveni su se u to vrijeme često nazivali i Iliri). Ljudevit Gaj se u Gracu družio sa srpskim intelektualcima i, u težnji za osamostaljenjem i ujedinjenjem, rođena je ideja o zajedničkoj borbi protiv osvajača pod kojima su živjeli. Najinteresantnije da su se tom pokretu pridružili i pripadnici drugih naroda koji su živjeli na području južnoslavenskih naroda. Tako su čuveni hrvatski rodoljubi bili i Nijemac Ferdinand Weis, koji se preimenovao u Ferdu Livadića, Židov Ignac Fux, koji se preimenovao u Vatroslava Lisinskog, Čeh August Šenoa  i mnogi drugi. Samim Gajevim početnim orijentiranjem i zaokruženjem ilirskog teritorija bile su obuhvaćene sve južnoslavenske zemlje: Kranjska, Koruška, Štajerska, Istra, Gorica, Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna Crna Gora, Srbija, Vojvodina i Makedonija. Tu ideju je kasnije formulirao Imbro Ignjatijević Tkalac slijedećim riječima: „Jer može se govoriti što se hoće, mi smo s ove i one strane Save i Dunava jedan narod s jednim jezikom, s jednim običajima, s jednim određenjem u svijetu, s jednom budućnošću koju mi moramo zajednički da ostvarimo, jer ćemo inače morati zauvijek da propadnemo.“ Tako se govorilo i radilo četrdesetih godina 19. stoljeća, a danas nas mračne ideja vraćaju 300 godina unatrag. Na području Hrvatske koja je tada bila u sklopu Austrougarske i iz koje se crpilo sve što je vrijedilo đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer vlastitim novcem osnovao je Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti. Osim akademije, osnovana je i Matica ilirska, kasnije preimenovana u Maticu hrvatsku. Na tekst pjesme Antona Mihanovića Lijepa naša, austrougarski oficir, Srbin, Josif Runjanin komponirao je pjesmu Lijepa naša domovina koja je postala hrvatska himna.

Tako smo proživjeli 19. i 20. stoljeće da bi danas u 21. bili vraćeni u 18. Prvi hrvatski predsjednik koji je sebe nazivao povjesnikom, a završio je samo dva razreda trgovačke akademije prije Drugog svjetskog rata i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zadru, što mu je omogućio istomišljenik Dalibor Brozović, nakon što je otpušten iz JNA u činu generalmajora i postavljen za direktora Povijesnog instituta Hrvatske, postao je sve ono protiv čega se tri godine u partizanima borio. Zadojen hrvatskim nacionalizmom koji je graničio sa šovinizmom, uz pomoć pripadnika ekstremnog hrvatskog nacionalističkog pokreta iz Kanade i Južne Amerike, koji su stvorila djeca i unuci ustaša, ekstremni dio Hrvata iz katoličke crkve, u krvi je razorio Jugoslaviju, zavadio Srbe i Hrvate te osnovao Republiku Hrvatsku, koja niti nakon 25 godina od svog osnutka još nije potpuno definirana. Država koja bi po svojoj vokaciji trebala biti demokratska – daleko je od demokracije. Dvadeset pet godina se kvazipoviješću iz vladajuće stranke HDZ truje narod i uvjerava ga se da su Hrvati, maltene, prvi narod koji je stvorio Bog. Katolička crkva je uzdignuta iznad države, a država u čijem Ustavu u preambuli stoji da je stvorena na tekovinama antifašizma i odlukama ZAVNOH-a, pretvara se u nacifašističku državu u kojoj su ustaše heroji, a partizani zločinci. Matica hrvatska postala je nacistička organizacija, a Strossmayerova Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti preimenovana je u Hrvatsku, dok akademici, od kojih mnogi ne zaslužuju doktorske titule, a kamoli akademijske, zdušno rade na izmišljanju nove povijesti i „dokazivanju“ da su Srbi i Hrvati dva potpuno različita naroda, te stvaraju novi hrvatski jezik (čije mnoge nove riječi za koje „akademici“ tvrde da su hrvatske većina građana ne razumije). Najsramotnije i naprosto nevjerojatno je da je jedan od najaktivnijih članova HDZ-a i „tvoraca“ nove države Vladimir Šeks nakon preimenovanja akademije Strossmayera nazvao Štrocika, što u slengu znači prostitutka. Otkud pravo jednom čovjeku koji će u povijest ući u negativnom svijetlu jednog narodnog mecenu, koji je samo u slikama koje se nalaze u toj Akademiji ostavio neizmjerno bogatstvo, nazvati kurvom?

Država, čija je pokrajina Slavonija nekada po bogatstvu bila među najbogatijim dijelovima Evrope, sada izgleda kao Beirut nakon građanskog rata. A, što je najžalosnije, Hrvati se (Srbi su većinom protjerani) masovno sele u druge države i kontinente. Sve je to djelo ideje i politike prvog predsjednika Hrvatske i njegove stranke HDZ. Umjesto ekonomskog, znanstvenog i intelektualnog napretka, Hrvatska se vraća u daleku prošlost, tako da će se, ako se ovako nastavi, stjuardese u zrakoplovnoj kompaniji Croatia Airlines obraćati putnicima: „Dragi putnici, slijećemo na zagrebački aerodrom, molimo vas da svoje satove pomaknete 25 godina unatrag“.

 

 

 

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email