Početkom jeseni u saborsku proceduru ide novi prijedlog Zakona o poljoprivrednom zemljištu.
Po uzoru na aktualni i on je izazvao brojne kontroverze tokom javne rasprave. No, postavlja se pitanje da li će doživjeti i njegovu sudbinu. Naime, i on kao i njegov prethodnik zahtijeva stavljanje u proizvodnu funkciju zapušteno privatno poljoprivredno zemljište. Međutim, upravo je Ustavni sud prošle godine proglasio neustavnim i ukinuo neke članke tog još sada važećeg zakona o poljoprivrednom zemljištu (članke 15 i 16) u kojima se govori o prisilnom stavljanju u zakup takvog zemljišta i određivanju roka od godinu dana u kojem će lokalne vlasti isplatiti zakupnine vlasnicima zemljišta koje je stavljeno u zakup, a da nakon toga roka, ukoliko vlasnik ostane nepoznat, sredstva zadrži jedinica lokalne samouprave.
Ustavni sud od zakonodavca je zatražio da na ustavno prihvatljiv način omogući vlasnicima zapuštenog poljoprivrednog zemljišta «prijelazno razdoblje» u toku kojeg bi oni to zemljište mogli dovesti do faze spremne za proizvodnju i tako izbjegli prisilno davanje u zakup trećim osobama, dok je rok od godinu dana smatrao neprimjerenim rješenjem jer bi time najveći dio nepoznatih vlasnika bio lišen naknade koja im po Ustavu i zakonu pripada. Krojeći novi nacrt prijedloga zakona o poljoprivrednom zemljištu njegov predlagatelj kao da nije znao za tu prošlogodišnju odluku Ustavnog suda, nego je u članku 15 gdje se govori o neobrađenom privatnom poljoprivrednom zemljištu gotovo prepisao već proglašene neustavne i ukinute odredbe, bez utvrđenog «prijelaznog razdoblja».
Bogomdana zemlja
Novi nacrt zakona otišao je i korak dalje te Agenciji za poljoprivredno zemljište daje monopol ne samo u kontroli i raspolaganju gospodarenja državnim poljoprivrednim zemljištem, nego i zemljištem u privatnom vlasništvu fizičkih i pravnih osoba. Prevedeno, fizičko lice neće moći sutra dati u zakup ili prodati svoju česticu poljoprivrednog zemljišta bez suglasnosti Agencije u Zagrebu. Nejasna je i problematična odredba u kojoj se neobrađeno poljoprivredno zemljište proglašava općim javnim interesom i određuje stručno povjerenstvo Agencije za davanje te zemlje u najam uz naknadu tržišne vrijednosti vlasniku, što otvara pitanje na koji će se način utvrđivati vlasništvo. Za srpsko stanovništvo problematična je odredba koja kaže da vlasnik zemljišta može raskinuti ugovor Agencije i zakupnika nakon završetka vegetativne sezone, ali da je vlasnik dužan obešteti zakupnika ukoliko je trošak stavljanja u funkciju poljoprivrednog zemljišta bio veći od ostvarene dobiti zakupom tog zemljišta. Sve je to previše slično već viđenom traumatičnom iskustvu mnogih srpskih povratnika koji su ne tako davno morali plaćati basnoslovne sume novaca kako bi ušli u posjed svoje kuće koju je bespravno ili po nalogu države koristila druga osoba.
– Ovakva ograničenja ne bi se smjela dozvoliti. Nacrt novog zakona o poljoprivrednom zemljištu posebno pogađa vlasnička prava izbjeglog srpskog stanovništva, raseljenog diljem svijeta koji zbog neomogućenog održivog povratka još uvijek ne može započeti život na svojoj djedovini, a nizom zakonskih propisa ne osjeća se sigurnima za svoju imovinu, ističe Stanko Momčilović, savjetnik načelnika Udbine koji se svakodnevno susreće s problemima života u povratničkim krajevima i s oživljavanjem poljoprivredne proizvodnje koja desetljećima zaostaje za proizvodnjom u ostalim krajevima Hrvatske, a kamoli onom u Europskoj uniji kojoj se tako brzo približavamo. Staračko stanovništvo, loša infrastrukturna povezanost, neorganizirano tržište, bez ili sa zastarjelom mehanizacijom, kreditno nesposobna domaćinstva i neriješeni imovinsko pravni odnosi samo su neki od problema koji su se, uz državno pokroviteljstvo, na povratničkom tlu godinama gomilali bez adekvatnog rješenja i izlaza iz zaraslih i zapuštenih prostranstava koje čine trećinu današnje Hrvatske bez ljudi, stoke i plugova.
– Dobro je da se zapušteno privatno poljoprivredno zemljište stavi u funkciju jer je u pitanju bogom dana zemlja. Površine koje već 20 godina nisu tretirane pesticidima idealne su za ekološku proizvodnju. No, da li je to ovim novim nacrtom zakona dobro učinjeno? Ne vidim razliku između aktualnog i prijedloga novog zakona, osim u predlagatelju. Teško će ove odredbe proći, jer će netko opet podići ustavnu tužbu zadiranja u privatno vlasništvo, i ta će dragocjena zemlja, ostati kao i do sada, neobrađena i zarasla u šikare, što je zaista sramota i problem svih. Za to zemljište nema rješenja i od njega nitko nema koristi, a najveća šteta će biti načinjena jer ga nećemo unijeti u EU, ističe predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza Mijo Latin.
Ostat će bez djedovine
Po sadašnjim pravilima poljoprivrednu zemlju u Upisnik, na osnovu kojeg se ostvaruje i pravo na potporu, može upisati samo vlasnik zemlje i to samo ako se bavi poljoprivrednom djelatnošću ili korisnik na osnovu kupoprodajnog, darovnog ili ugovora o najmu. Problem nastaje kod poljoprivredne zemlje čiji su vlasnici nedostupni, odnosno koji su u Americi, Australiji, pa i u BiH, jer se njihova zemlja po sadašnjim okolnostima ne može unijeti u upisnik.
– Mi smo predlagali vrlo jednostavno rješenje i bivšem ministru Čobankoviću i sadašnjem Jakovini da se promjeni pravilnik o upisu u Upisnik kako bi se sva zemlja koja je u mirnom posjedu i upisana u ARKOD upiše i u Upisnik i time omogući ostvarivanje prava na poticaje. Jer sutra ako se pojavi vlasnik zemljišta i odluči se baviti poljoprivrednom proizvodnjom, neće moći ostvariti pravo na poticaje, priča Latin o problemima napuštenog poljoprivrednog zemljišta opterećenog brojnim političkim, povijesnim i kulturološkim odrednicama njihovog podneblja i izbjeglih vlasnika koji su između nostalgije i egzistencije izabrali ovo drugo.
– Opravdan je interes da se neobrađeno poljoprivredno zemljište stavi u funkciju, ali je ugroženo pravo «vanknjižnih» vlasnika koji su većinom izbjeglice, siromašni povratnici odnosno siromašno domaće stanovništvo koje nije u mogućnosti registrirati odnosno pokrenuti kompliciran formalno-pravni postupak i urediti svoja zemljišno-knjižna prava, te na taj način ostvariti pravo na eventualne tržišne zakupnine, objašnjava bivša članica Upravnog vijeća Agencije za poljoprivredno zemljište odvjetnica Slađana Čanković.
– U takvim slučajevima neregulirano zemljišno-knjižno pravo, neusklađenost zemljišnih knjiga s katastrom, nepostojanje zemljišnih knjiga, nepoznato prebivalište i registriranje posjednika i registriranih zemljišno knjižnih vlasnika, vodi u nestanak, odnosno prestanak vlasničkih prava, upozorava Čanković. Opečeni lošim iskustvom, mnogi vlasnici napuštene zemlje sa sumnjom gledaju u ishod javne rasprave i konačan izgled zakona o poljoprivrednom zemljištu koji će ih možda istisnuti s njihove djedovine o kojoj nisu u stanju brinuti. No, neće se na udaru novog zakona naći samo oni koji su 1995. godine s Olujom morali ostaviti svoja sela, pune staje, polja kukuruza, požnjevenu pšenicu i rodne voćnjake. Novi zakon bi mogao naštetiti i temeljima hrvatske poljoprivredne politike koja se proteklih dvije decenije zasnivala na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima koji se sada stavljaju u istu poziciju s velikim tvrtkama koje su na razne načine došle u vlasništvo nad bivšim kombinatima. I ne samo da su svi u istom košu nego su i pravila igre naklonjenija jačima i većima jer ključno mjesto u novom zakonu dano je gospodarskom programu. S obzirom na to da svega 5 posto poljoprivrednika ima VSS te ne znaju ni kako bi napisali gospodarski program, niti imaju novca da za njih to učini netko drugi, jasno je da je za seljake, koji se prvi put izjednačuju s trgovačkim društvima, to unaprijed izgubljena trka.
Neravnopravna borba
– Apsolutna pravda ne postoji, ali aktualni zakon je 100 puta pravičniji od novog prijedloga jer su obiteljska poljoprivredna gospodarstva koji su čuvari života našeg sela na prvom mjestu. Dobro se znalo da na natječaju za prodaju i zakup od godinu, pet ili 20 godina prednost imaju OPG-eovi, a da koncesije od 50 godina idu na ruku velikim poljoprivrednim sustavima. Po prijedlogu novog zakona svi su jednaki i svatko svakom može dizati cijenu. Mali poljoprivredni proizvođači nemaju šanse u toj neravnopravnoj borbi s velikim sustavima, kaže Latin. Seljaci se bune i na predug rok zakupa od 50 godina i da pravo zakupa može naslijediti samo prvi nasljedni red.
– Taj rok je apsurdan. Zamislite samo što će značiti današnji gospodarski program rada nekog poljoprivrednika ili tvrtke za 50 godina?! Naši poljoprivrednici su zainteresirani za zakup na 5 do 10 godina. U zakup od 50 godina neće ulaziti ni zbog roka, niti zbog kriterija. Sve je to formula koja vodi u propast i ovog malog broja obiteljskih poljoprivrednih proizvođača koji su se kao povratnici uspjeli dignuti na noge i pokrenuti neki vid proizvodnje, dok će zemlju oko nas na 50 godina, što za nas znači trajno, uzeti veliki Agrokor, kome će naš seljak biti samo sluga, ističe Stanko Momčilović.
Novim zakonom promjene ulaze i u dosadašnji sistem rada jedinica lokalne, regionalne samouprave te specijalizirane Agencije za poljoprivredno zemljište koja još uvijek nakon dvije godine nije profunkcionirala kako je bilo najavljivano. Sve natječaje za zakup državnog i poljoprivrednog zemljišta izdaje i rješava Agencija.
– Pitam se kako će posao dodjele državnog i privatnog zemljišta brže uspjeti napraviti Agencija koja u ovom trenutku ima samo nekoliko zaposlenih kada to samo s državnim zemljištem nije uspjela uraditi vojska općinskih vijeća od najmanje tisuću ljudi u posljednjih 10 godina. Koliko će im trebati dana da pregledaju samo priloge zahtjeva s područja jedne općine? Ako se ne ekipiraju po jedinicama lokalne samouprave i županijama neće se moći napraviti ništa. Govori se o uštedi, a milijuni i milijuni troškova otići će povjerenstvima koja će odrađivati natječaje, dokumentaciju i sve drugo što su do sada provodila lokalna vijeća i to u 90 posto slučajeva besplatno. Od samog početka govorili smo da je eksperimentiranje s Agencijom nepotrebno i skupo pred ulazak u EU, kaže Latin.
– Predviđa se da će svu dokumentaciju za natječaj pripremati jedinice lokalne samouprave, a natječaj provoditi Agencija. No, nigdje ne piše kako pokrenuti općine i gradove, i ponovo je izbjegnuto propisivanje sankcija za jedinice lokalne samouprave koje nisu odradile svoj dio posla. A zašto bi i odradile? Kada i po novom zakonu moraju platiti sve potrebne suglasnosti, i to za državno zemljište mahom od državnih firmi kao što su Hrvatske šume, Hrvatske vode, a natječaj raspisuje državna agencija, objašnjava Latin.
HUP zadovoljan
Iako novi zakon donosi novu raspodjelu financijskih sredstava tako da 50 posto ide jedinicama lokalne samouprave, a 50 posto Agenciji, za jedinice lokalne samouprave novim zakonom financijski izdaci rastu, jer na svojoj platnoj listi moraju dodati poljara koji će vršiti kontrolu stanja privatnog zemljišta. Međutim, za većinu jedinica lokalne samouprave koje su na rubu bankrota bit će to financijski teret koji će ih slomiti. Jedni od svakako najvećih gubitnika ovim prijedlogom zakona su hrvatske županije koje su do sada ubirale 25 posto od iznosa zakupa, te sada ostaju kratke za milijunske prihode od zakupa zemljišta, čime se kako ističu onemogućuje daljnje provođenje razvojnih projekata, kreiranje lokalne i regionalne razvojne politike u poljoprivredi i ruralnom razvoju, ali i sprečava uvođenje najavljene decentralizacija. U raznolikosti kritika, upravo idejom jačanja centralizacije upravljanja državnim zemljištem zadovoljna je Hrvatska udruga poslodavaca kao i s gospodarskim programom kao primarnim kriterijem dodjele zemljišta. Međutim, HUP smatra da se zakon ne bavi konkretno i dovoljno okrupnjavanjem zemljišta, kao i da uslovi za dobivanje koncesije na državno zemljište i dalje su nejasno i preširoko definirani, te da nije zahvaćeno niti vrlo važno pitanje uređivanja odnosa kod ulaganja u zemljište.
Vladajući ističu da neće pokleknuti pritiscima i da je cilj zakona jasan, favoriziranje uspješnih proizvođača bez obzira na njihovu veličinu što će omogućiti povećanje konkretne poljoprivredne proizvodnje, iskorištavanje resursa i zapošljavanje jer kako kažu poljoprivredno zemljište je opće dobro od čega cijela zajednica mora imati koristi. No, u ovom kako su mnogi ocijenili tehnički upitnom i nedorečenom zakonu ne piše kako vratiti mlade ljude koji su pobjegli iz sela za golom egzistencijom, kako spriječiti gašenje obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koje je u punom jeku, i na kraju pitanje Stanka Momčilovića kako privući poljoprivredne proizvođače iz unutrašnjosti Hrvatske da u funkciju stave jednu trećinu trnjem i borovinom obrasle krajiške poljoprivredne zemlje koja godinama čeka svog gospodara. Jer priznali to ili ne, hrvatska poljoprivreda krenula je stranputicom od 1991. godine kada je obrađivano trostruko više obradivog zemljišta, a jedan veliki dio te proizvodnje dolazio je upravo iz sela koja su danas bez stanovništva. S tadašnjih 3, 2 milijuna hektara spali smo na 1,2 milijuna hektara obrađenog zemljišta. Uz neprestane isplate milijardi poticaja, ulaganja i unapređenja poljoprivredne opreme, od 1991. godine svi pokazatelji hrvatske proizvodnje su u konstantnom padu.
