Kada se kao dječak igrao po nepreglednim slavonskim ravnicama i brežuljcima, provodeći školske raspuste kod djeda i bake, Zoran Vasić iz Gradiške u Republici Srpskoj nije ni slutio da će ga za ovaj dio Hrvatske vezati jake životne niti. Svoju životnu suputnicu Dunju upoznao je u susjednom Lipiku, prve dane radnog staža ovjerio je u radničkoj knjižici u Okučanima, postao je vlasnik nekretnina u selu Rasna, osjetio je na svojoj koži ratne i poratne nevolje.

Zorana Vasića, optimizam nije nikada napuštao, što potvrđuje i osmijeh koji mu ne silazi s lica.

Vasić je danas poduzetnik, bavi se niskogradnjom, iza sebe ostavlja izgrađene trgove, parkove, parkinge, postamente za spomenike.

Godinama je vodio poslove iz oblasti niskogradnje oko Pakraca i širom Slavonije. Gdje god je radio stizale su ga samo pohvale, za kritiku i reklamaciju nije znao. Nije slučajno za mjesto svoga biznisa prvo odabrao Pakrac i Slavoniju, a potom Gradišku.

„Moja majka je rođena u selu Rasna, između Pakraca i Požege. Dolazio sam u posjetu rodbini i zaposlio se u susjednim Okučanima. Ostao sam tu 14 mjeseci, a onda još deset godina u Građevinskom poduzeću „Jedinstvo“ iz Gradiške. Zanimljivo je da sam vodio poslove sa „Jedinstvom“ najviše po Slavoniji. Samo u okolini Lipika sam vodio izgradnju dva poljoprivredna aerodroma, o ostalim poslovima da i ne govorim“, kaže Zoran Vasić, kome je niskogradnja životna preokupacija.

Spomenik posvećen stradanju Srba Zapadne Slavonije

Danas je Zoran Vasić, ili jednostavno Zoki, kako ga zovu prijatelji, specijalista za izgradnju trgova, platoa, parkinga, dvorišta… Reference su mu veoma visoke, pa zahvaljujući tome uvijek ima posla. Samo u prošloj godini njegova malobrojna grupa izgradila je Trg Čubrilovića, trg posvećen najpoznatijoj gradiškoj porodici, potom parkinge u centru Gradiške, u prigradskom naselju Krušik, Novoj Topoli i drugim mjestima.

Ovih dana privodi kraju radove na spomeniku posvećenom stradanju Srba iz Zapadne Slavonije u akciji „Bljesak“, izvedenoj prvog i drugog maja 1995. godine.

„Za ovaj spomenik najzaslužniji je gospodin Bojan Vujinović, donedavno direktor Zavičajnog muzeja Gradiška, a sada menadžer u Gradskoj upravi u Gradišci. Bojan, kao ekspert iz oblasti arheologije, istorije i društvenih odnosa, osmislio je ne samo ovaj spomenik, već i izgradnju spomen-česme posvećene Diani Budisavljević, Trga Čubrilovići, te nekoliko novih trgova, parkinga, zanimljivih fontana i mnogočega drugoga. Moji radnici i ja smo samo profesionalci i pokušavamo da vjerno u djelo pretočimo Bojanove ideje“, ispričao nam je Vasić.

Građevinci ne vole ratove i rušenja, već izgradnju

Zoran Vasić s nekolicinom radnika izgradio je ploču, prilaze i postament za spomenik koji će u neposrednoj blizini savskog mosta podsjećati na ruku spasa koju je Srbima iz Zapadne Slavonije pružila Gradiška. Uvjeren je da će spomenik slati jasnu poruku da je mir bolji od rata.

„Nadam se i duboko vjerujem da su ratovi na ovim prostorima prošlost. Spomenike podižemo da podsjećaju i opominju, da se ne zaboravi naša teška istorija. Ja sam po vokaciji građevinac i srce mi je ispunjeno kada gradim objekte koji će podstaknuti nove vrijednosti, zapošljavanje ili opstanak mladih na ovim prostorima. A kada mi ovdje u Gradišci gradimo i kada se mostovima i saobraćajnicama povezujemo sa Starom Gradiškom, Okučanima i drugim hrvatskim mjestima, podstičemo bolji život i u Hrvatskoj“, smatra Zoran Vasić.

Zoranovo imanje u Rasni nije na prodaju

Junak ove priče kaže da često odlazi u Rasnu, selo njegove mladosti. Imanje mu je tamo porušeno, njive niko ne obrađuje, ali on Rasnu obilazi s nostalgijom i ljubavlju.

„Odem u Rasnu, prošetam, podsjetim se vremena kad sam bio osnovac, kada sam kod babe i djeda provodio bezbrižno djetinjstvo. Nema u tom selu skoro nikoga, doduše, ostale su samo dvije bake, koje čekaju smrt. Prijeratni stanovnici Rasne i okolnih sela mahom su otišli u Novi Sad i Beograd i sela oko Beograda. Dvije-tri kuće su ovdje obnovljene i ništa više. Tražili su u nekoliko navrata da prodam imanje, ali nema te cijene i nevolje koja bi me na to natjerala“, govori Vasić.

Neiskorišteni potencijal slavonske ravnice

U Rasni, priča Vasić, nije bilo borbe u minulom ratu. Zanimljivo je da je u ovom selu asfaltni put izgrađen osamdesetih godina prošloga vijeka, selo ima struju, vodu i telefonske linije, jedino nema mještana.

„Slavonija je prelijepa. Plodna, ravna, brežuljkasta, ima dosta šume, vode, svega za poželjeti. Ali Slavonija, ne samo ovaj dio od Pakraca do Požege, ostaje bez mladih ljudi. Oni odlaze trbuhom za kruhom. A ovdje se može živjeti bolje nego na zapadu. Prije rata sam u Slavoniji imao i svoj ribnjak i pčele, voće, sve. Ne vidim razloga da mladi ljudi ponovo ne krenu u novi život u Slavoniji“, kaže Zoran Vasić.

Vasić u šali kaže da bi se političari trebali ugledati na građevince. Kao primjer navodi most u izgradnji, nekoliko kilometara uzvodno od Gradiške, koji samo što nije povezao Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

„Duboko sam uvjeren da je došlo novo vrijeme u kojima ljudi grade, a ne ruše mostove“ poručio je na kraju kratkog, ali ugodnog razgovora Zoran Vasić, čovjek koga krasi mladalački optimizam iako je uveliko u sedmoj deceniji života.

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije