Da je Hrvatska postala klasični teatar apsurda jasno je odavno, a to najbolje ilustrira i nekoliko zadnjih nebuloznih odluka i inicijativa hrvatskog političkog vodstva. Normalnom čovjeku ostaje samo da se zapita ima li kraja i hoće li ikada biti kraja hrvatskom licemjerju.

Nacija se masovno zabavlja ponovnim uvođenjem obaveznog služenja vojnog roka. „Razloga“ je navodno mnogo: Srbija se užurbano naoružava (iako se Hrvatska prva počela užurbano naoružavati), hiljadu je kilometara granice sa BiH a tamo, navodno, Republika Srpska priprema referendum o odcjepljenju, moguća je ponovna navala izbjeglica, stanje u Makedoniji i Crnoj Gori također nije stabilno, Slovenija traži od RH obavezno prihvaćanje arbitraže o Piranskom zaljevu, neprijatelji su, eto, svuda oko nas, moramo se sami braniti iako smo članovi NATO saveza. Potegnut je čak i nebulozan argument iz prošlosti: onaj tko nije služio vojsku nije sposoban za brak! Dok nam djeca informatiku uče iz udžbenika štampanih 1993. godine, neko vidi veću potrebu ulagati u militarizaciju društva, nego, eto, u obrazovanje. No, vrhunac licemjerja je taj što uvođenje obaveznog služenja vojnog roka traži sadašnja vlada čiji premijer i pola ministara nisu služili vojni rok, niti u nekadašnjoj JNA niti u HV-u.

U Saboru se raspravljalo i o Zakonu o zaštiti autorskih prava, istom onom koji su izradili u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, na čijem čelu je, po tvrdnjama relevantnih domaćih i inostranih tijela i naučnika – plagijator.

Oni malo stariji se dobro sjećaju Antuna Vrdoljaka, režisera i nekadašnjeg prvog čovjeka Hrvatske dalekovidnice, odnosno Katedrale hrvatskog duha koji je izjavio da ne bi bilo samostalne RH bez dobivenog medijskog rata. To nedvosmisleno implicira da je HTV tih godina bezgranično lagao i falsificirao informacije, kao što je slučaj „granatiranja Šibenika“. Iako je RH pristala da starim manjinama i novonastaloj srpskoj manjini pruži prava na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu, od vrtića do univerziteta, u praksi nije ništa učinjeno. Ustavni zakon se ne poštuje u vezi sa dvojezičnošću, bar kad su Srbi u pitanju. HTV također nije ispoštovala odluku o zaštiti sedam manjinskih jezika i produkciji svakodnevnih kronika na tim jezicima u svom programu. Kao i u slučaju Jasenovca, država i vlast se opet prave „nemoćni“ i „nemušti“.

Hrvatski političari se u posljednje vrijeme zalažu za tzv. „federalizaciju“ BiH, pozivaju se na ustavnu odredbu o pomaganju Hrvatima u BiH, no kada Srbija radi isto to i pomaže preostalim Srbima u RH i BiH, onda je to miješanje u unutrašnje stvari druge države! Hrvatska se zalaže i da hrvatske predstavnike u BiH biraju Hrvati, što je i logično, ali istovremeno Hrvati u RH biraju Srbima njihove predstavnike na lokalnim izborima kada na svoje liste stavljaju „svoje“ Srbe, i HDZ i SDP i ostale stranke. Zašto se ne založe za dvostruko pravo glasa za Srbe, jednom da oni sami biraju svoje predstavnike, a drugi put kao građani RH? Ni Milanovićeva Vlada to nije učinila, iako Srbi tradicionalno glasaju za SDP i lijeve opcije. No, kada treba rješavati probleme Srba, onda se oni, uobičajeno, prepuštaju SDSS-u…

Granične probleme sa susjedima RH bi rješavala na više načina, onako kako njoj paše. Npr. Piranski zaljev po principu sredine zaljeva, ali bi zato Crnoj Gori „uzela“ dio Bokokotorskog zaljeva. Sa Republikom Srpskom na Uni bi granicu rješavala po katastarskom vlasništvu, pa bi Una bila hrvatska rijeka, slično kao i Dunav, jer su hrvatski građani vlasnici zemlje sa druge obale rijeke. Međunarodni princip je da se granice vuku vrhom planina, sredinom rijeka, zaljeva i bez obzira na to tko je vlasnik zemlje sa druge strane granice.

U mnoštvu primjera hrvatskog licemjerja, jedan se vrlo negativno odrazio na sadašnji položaj Srba u RH. Dakle, prema Ustavu RH počiva na antifašizmu i odlukama ZAVNOH-a, ali je te odluke sa Plitvica i Otočca, Plaškog i Topuskog pretvorila u „samoposlugu“, jer uzima samo ono što joj odgovara (granice), umjesto da poštuje sve odluke ZAVNOH-a. Na Trećem zasijedanju u Topuskom, 8. i 9. maja 1944., Andrija Hebrang stariji je podnio referat i obrazložio zašto Srbi u Hrvatskoj postaju konstitutivni narod jer su to zaslužili svojim učešćem u NOB-u i velikim žrtvama koje su podnijeli. Umjesto zaslužene konstitutivnosti, Srbi su devedesetih pretvoreni u nacionalnu manjinu.

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email