Razgovor s Željkom Gudelj-Velaga, predstojnicom Javne poljoprivredne savjetodavne službe pri HGK

Po novom ustroju Hrvatske poljoprivredne komore u njenom sastavu nalazi se Javna poljoprivredna savjetodavna služba (JPSS). Ove godine za predstojnicu je imenovana Željka Gudelj-Velaga, dipl. ing. agr. Kada je 2004. godine započela priprema za pristupanje EU, Gudelj-Velaga počela je raditi na SAPARD-u, prvom pretpristupnom programu za poljoprivredu i ruralni razvoj. Bila je i članica pregovaračkih skupina za poglavlje 11 (poljoprivreda) i 22 (regionalni razvoj). U prijelomnim godinama za hrvatske poljoprivrednike pred ulazak u europsku zajednicu, Željka Gudelj-Velaga sa svojim bogatim dugogodišnjim iskustvom pokušat će savjetima i informacijama pomoći proizvođačima što bezbolnije prilagođavanje strožijim pravilima Europe.

Stigli ste na čelo JPSS-a reklo bi se u zadnjem trenutku kako bi se naše selo što bolje pripremilo za ono što ga očekuje u europskoj zajednici. Podatak da 70 posto poljoprivrednih proizvođača ima završenu samo osnovnu školu, a mladi i obrazovani kadrovi bježe što dalje od sela,  nije optimistična slika za europsku utrku. Koja je uloga JPSS-a u rješavanju nagomilanih problema hrvatske poljoprivrede?

Možda situacije ipak nije tako dramatična. Selo je opustjelo, to je istina, trendovi odlaska na bolja mjesta za život i rad su prisutni svuda, kako kod nas, tako i u EU. Stanovništvo stari, a stanovništvo sela još je i starije od prosjeka. Ne mislim da naše poljoprivrednike očekuje krah zbog europske konkurencije. I sada smo djelomično integrirani u zajedničko tržište, imamo cijeli niz trgovinskih ugovora i slično.

Edukacija poljoprivrednika

Mnogi poljoprivrednici reći će da su se na mnogim organiziranim edukacijama mogle čuti samo načelne priče, bez konkretnih obrazloženja. Koji je put do dobro educiranog poljoprivrednika koji je odrastao na selu i vjeruje da dobro poznaje proizvodnju, a ipak nije konkurentan?

Bolje bi bilo govoriti da su naši poljoprivrednici imali informacije, a ne da je to bila edukacija. Obvezatna edukacija poljoprivrednika je nešto na čemu sada radimo. Znamo da će to naići i na otpor kod dijela poljoprivrednika, jer će to smatrati dodatnom obvezom, a ne svojom prednošću. I vi ste rekli da smatraju kako dobro poznaju proizvodnju. Tečaj za korištenje sredstava za zaštitu bilja moraju proći svi poljoprivredni proizvođači. Većina sredstava za zaštitu bilja je klasificirana kao otrov, a koriste se za proizvodnju hrane?! Naravno da je važno da svaki proizvođač prođe tečaj i položi ispit osnovnih znanja oko korištenja i primjene tih sredstava. Isto tako je važno da oprema za primjenu pesticida bude atestirana, tehnički ispravna, kako bi se ispravno koristili pesticidi. Isto tako je važno da su poljoprivrednici educirani o poreznom sustavu, knjigovodstvu, višestrukoj sukladnosti koju moraju zadovoljiti.

Koja su najčešća pitanja poljoprivrednika na edukacijama?

Pitanja su o svemu, najmanje o samoj tehnologiji proizvodnje, a puno više o poticajima, potporama, poljoprivrednom zemljištu.

2011. godina je referentna godina za proizvođače mlijeka koji su u teškom položaju: veliki pad cijene mlijeka, opterećenost kreditima, nesiguran otkup mlijeka, mlijeko iz drugog razreda koje mora dostići kvalitetu prvog razreda. Mnogi od njih počeli su rasprodavati krave muzare. Što Savjetodavna služba konkretno predlaže proizvođačima mlijeka II. razreda i kako da naši mljekari opstanu u takvim uvjetima?

Već nekoliko godina provode se aktivnosti da se poboljša kvaliteta mlijeka i da ono bude «sukladno EU standardima». To je pitanje i potrošača koji imaju pravo na zdravstveno ispravno i kvalitetno mlijeko. Naši savjetnici na terenu dijele upute o držanju muznih krava, održavamo pokazne vježbe njege, orezivanja papaka, savjetujemo o hranidbi, koja je izuzetno važna za visoku mliječnost… Svim poljoprivrednicima kojima je potrebna pomoć na gospodarstvu, neka nas pozovu, naši će im savjetnici doći i pomoći. Isto tako spremni smo poljoprivrednicima koji su u novčanim problemima poslati financijske savjetnike jer je visoka kreditna zaduženost problem s kojim se mnogi suočavaju. Mi u poljoprivrednoj savjetodavnoj službi svjesni smo težine tog problema.

Trend napuštanja sela

Hrvatska ima preko 50 posto neobrađenog zemljišta. Svjedoci smo da su velika prostranstva zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i Dalmacije, prostora koji su bili izloženi ratnim zbivanjima, a poslije rata ostali bez stanovništva, zapuštena i pretvorena u šume i šipražje. Kako te osiromašene dijelove bez aktivnog stanovništva oživjeti i dovesti do nekog ravnopravnog položaja s drugim hrvatskim krajevima?

To nije nemoguća misija, ali je dugotrajan i zahtjevan proces. Da bi se ljudi vratili u neki kraj, moraju tamo moći sebi i svojoj obitelji osigurati egzistenciju, znači zaraditi plaću. Pokrenuti poljoprivrednu proizvodnju nije lako. Već smo govorili o kreditima. Olako uzimanje kredita vrlo je opasno. S druge strane potrebno je da ta područja imaju osnovnu komunalnu i društvenu infrastrukturu, na čemu se dosta radi. Napuštanje seoskog prostora svuda je prisutno. Npr. u Italiji nećete vidjeti zapušteno poljoprivredno zemljište, ali ćete vidjeti zatvorene kuće, napušteno seosko gospodarstvo. Došlo je do okrupnjavanja, pa su neki napustili gospodarstva, a velikim dijelom se promijenilo mjesto stanovanja poljoprivrednika.

Veliko pitanje je što u tim dijelovima uraditi s neobrađenim poljoprivrednim zemljištem nad kojim većinom nisu sređeni vlasnički odnosi, a i gdje su poznati vlasnici, oni uglavnom žive van Hrvatske, dok s druge strane ne vlada interes za zakup tih velikih površina zemljišta. Činjenica je da na tim prostorima i zemljište u državnom vlasništvu leži neiskorišteno! Što učiniti u tim situacijama?

Problem zemljišnih knjiga je naša bolna točka. Upravo prostori o kojima ste govorili imaju puno problema s time. Takovo zemljište ne može se niti prodati, odnosno kupiti, zemljište je usitnjeno i za sređivanje imovinsko-pravnih odnosa treba vam puno vremena, novca i strpljenja! Poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske gospodare jedinice lokalne samouprave, gradovi i općine i one provode postupak davanja u najam i prodaje tog zemljišta. Ti procesi nisu svuda provedeni i kao rezultat imamo neobrađeno poljoprivredno zemljište.

Samo 2,20 posto korištenog poljoprivrednog zemljišta pod ekološkom je proizvodnjom, dok je potražnja za eko-proizvodima u Hrvatskoj velika, bez obzira na skoro 100 posto veću cijenu od konvencionalnih proizvoda. S druge strane ponuda je slaba, posebno mesa i mlijeka. Koji su razlozi nedovoljne domaće ekološke proizvodnje, kada znamo da joj je naša tradicionalna proizvodnja bliska?

Naša konvencionalna poljoprivredna proizvodnja ima dosta visoku razinu poticaja i to se smatra jednim od osnovnih razloga zašto se više ne proizvodi na ekološki način. S druge strane, konvencionalni proizvodi još uvijek imaju svoje mjesto na tržištu, pa poljoprivrednici ne osjećaju potrebu da mijenjaju svoj sustav proizvodnje. Ekološka proizvodnja je zahtjevnija, prvenstveno u tome da je potrebno više znanja, a treba i voditi više papirologije – evidencije. Isto tako nije moguće preko noći prijeći s konvencionalne na ekološku proizvodnju. To je zahtjevan proces koji traži puno novog znanja. I zato su tu stručnjaci Hrvatske poljoprivredne komore koji mogu pomoći u prijelaznom razdoblju između konvencionalne i ekološke poljoprivrede odnosno voditi i usmjeravati poljoprivrednika koji je odlučio npr. posaditi nasad jabuka po ekološkim načelima. Vjerujem da će se naši poljoprivrednici okrenuti više ekološkoj proizvodnji kada osjete potrebu, odnosno kada ne budu mogli dovoljno zarađivati od konvencionalne proizvodnje. Uz brigu o zdravlju i okolišu, ipak su ekonomski, financijski razlozi prvi.

Poljoprivreda je biznis

Dugo ste radili na pretpristupnim fondovima EU. Moglo bi se reći da smo pred samim ulaskom u Europu. Mislite li da je Hrvatska dobro obavila posao i pripremila naše poljoprivrednike za liberalnu tržišnu utakmicu?

Zašto mislite da je europsko tržište tako liberalno? Zajedničko tržište je jedan fino reguliran mehanizam. EU donosi odluku o visini poticaja – direktnih plaćanja i omjerima ruralnog razvoja za periode od 7 godina. Sljedeće takvo razdoblje je 2014.-2020. godina. Postoje mjere uređenja tržišta, proizvođačke organizacije, sustav zaštitnih cijena, planiranje proizvodnje i opskrbe tržišta. Povećana konkurencija nas svakako očekuje, ali ne otvoreni liberalni tržišni sustav. Znači već 2012. godine i europski i naši poljoprivrednici znat će što ih očekuje što se tiče državnih potpora do 2020. godine. To je velika prednost, jer će tako svaki poljoprivrednik lakše planirati svoju proizvodnju i svoja ulaganja u taj proizvodni ciklus. Koliko sada znamo postat ćemo zemlja članica 1. srpnja 2013. godine. To znači da će naši poljoprivrednici podnositi zahtjeve za poticaje i mjere ruralnog razvoja iz EU proračuna (u koji će RH uplatiti dio sredstava) tek 2014. godine. Do tada ćemo naše poljoprivrednike osposobiti da se natječu za financijska sredstva, povećaju svoju konkurentnost i osiguraju svoje mjesto na tržištu.

U SAPARD programu iskorišteno je 55 posto sredstava, što ukazuje da je svijest o korištenju programa pretpristupnih fondova niska. Koliko ste zadovoljni s iznosom financijskih sredstava koje smo povukli iz europskih fondova i gdje je Hrvatska pogriješila na tom planu?

Kada govorimo o novcima, onda svijest ima malu ulogu. Ne treba zaboraviti da smo od 2003. do 2009. godine, a sada putem natječaja, imali potporu kapitalnim ulaganjima kao nacionalnu potporu koju je koristio velik broj poljoprivrednika. U tom smislu ne možemo se uspoređivati s drugim zemljama koje su koristile pretpristupne fondove, a koje prije nisu imale svoje vlastite potpore. Činjenica jest da su pretpristupni programi za poljoprivredu i ruralni razvoj SAPARD i IPARD nekako više orijentirani na veće proizvođače i da ih oni uglavnom i koriste. Svakako trebamo povećati taj kapacitet za ulaganja srednjih i manjih poljoprivrednih gospodarstava. Evo primjerice, u prva tri natječaja iz programa IPARD u godini dana za 44 projekta dodijeljeno je 99,9 milijuna kuna bespovratnih sredstava. Činjenica je da svi poljoprivredni proizvođači koji su organizirano i ozbiljno pristupili poslu, a posjeduju svu riješenu dokumentaciju i vode uredno knjigovodstvo i istovremeno su spremni na stalno učenje, imaju šansu dobiti novac iz pretpristupnih fondova. Kod nas ljudi još ne shvaćaju da je poljoprivreda biznis kao i bilo koji drugi. U vođenju tvornice s 300 zaposlenih ili farme s 300 muznih krava ima jako puno dodirnih točaka. Iako se na prvi pogled usporedba čini smiješna, vjerujte da poteškoće s kojima se suočava vlasnik farme u svom svakodnevnom poslu nisu ništa manje od onih s kojima se suočava direktor tvornice. Za direktora tvornice unaprijed tražimo da ima visoko obrazovanje i veliko radno iskustvo, dok za voditelja farme smatramo da to može raditi svatko jer su to kravice i poljoprivreda. Poljoprivreda traži veliko znanje i svakodnevno učenje i samo takvi poljoprivrednici mogu opstati na tržištu.

Kolinje ostaje

Koliko su obiteljska gospodarstva sposobna za izradu projekata koji mogu proći stroga pravila europskih natječaja i koliko su istovremeno spremni boriti se s europskom birokracijom koja ne prašta greške?

Programi za poljoprivredu su tzv. «decentralizirani sustav», i to za SAPARD, odnosno IPARD, a to znači da smo pripremili svoj program i akreditirali Agenciju za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Nakon davanja akreditacije europska birokracija više ne upravlja tim procesom, već mi ovdje u Hrvatskoj, dok samo povremeno dolaze revizori i inspekcije iz Europske komisije i to je sve. Poljoprivrednim gospodarstvima će trebati pomoć za pripremu projekata i u tom važnom dijelu Javna poljoprivredna savjetodavna služba će im biti na usluzi. Jasno je da će veći proizvođači platiti konzultante, ali manjima treba pomoći bez dodatnih opterećenja. Iako se konzultantske usluge naplate kasnije iz projekta,  konzultanti radije odabiru veće proizvođače, jer im je posao isti, a naknada veća.

Kako će se definirati zajednička poljoprivredna politika 2013. godine za novo razdoblje i koliko je na osnovu dosadašnjeg iskustva izvjesno hoće li se sredstva za poljoprivrednu proizvodnju smanjivati ili povećavati?

U tijeku su velika rasprave unutar Europske komisije o Zajedničkoj poljoprivrednoj politici  2013.-2020. Teško je reći što će biti u budućnosti. Činjenica je da se nekada iz EU proračuna za poljoprivredu izdvajalo više od 50 posto sredstava, danas je taj iznos smanjen negdje na 40 posto. Kako će biti u sljedećem razdoblju ostaje nam da vidimo.

Među ljudima na selu vlada jedno mistično pitanje: da li će i što smjeti od tradicionalnih proizvoda proizvoditi u svom dvorištu? Da li će smjeti praviti pekmez, peći rakiju, održavati kolinje pred zimu…?  

Nema razloga da ostanemo bez kolinja i kobasa, rakije, pekmeza… Uostalom, teško je zamisliti slavonska dvorišta bez tradicionalnih svinjokolja. Kolinje nije zabranjeno ako se meso upotrebljava za osobne potrebe. Međutim, meso koje je namijenjeno tržištu mora potjecati iz klaonica i objekata za preradu mesa koji moraju poštovati europske propise u pogledu higijene, testiranja na zarazne bolesti i humanog klanja životinja. Uostalom, i prema sadašnjim hrvatskim zakonima meso svinja mora biti pregledano na trihinelozu.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email